Evropa se, s pravom i razlogom, užasnula onih nekoliko (barem do sada) terorističkih napada što su ih u nekim metropolama Staroga kontinenta počinili pripadnici, odnosno poklonici tzv. Islamske države. Bolje bi i točnije bilo reći nakaradnoga tumačenja islama, što u svetoj knjizi islama, Kuranu, nema nikakvoga utemeljenja. Počinitelji tih zločina bili su mahom iz redova muslimana koji već godinama žive u Evropi, a neki su ovdje i rođeni. Ubačenih terorista nije bilo ili takva veza još nije otkrivena. U novogodišnjim nasrtajima na žene u nizu njemačkih gradova sudjelovali su pak pretežito ljudi iz vala izbjeglica koji je zapljusnuo Evropu u posljednjih pola godine (zanemarimo ovom prilikom one koji već godinama stižu, ako se putem ne utope, do evropskih destinacija preko Italije). Sada, međutim, nastaje situacija koja realno prijeti da će stvoriti teroriste upravo od onih koji su na evropsko tlo stupili negdje od kraja ljeta prošle godine, pa do danas. Stoga nije nimalo pretjerano reći kako će Evropa, preciznije Evropska unija, proizvesti teroriste. I neće trebati dugo čekati da ti ‘teroristi made in EU’ počnu tražiti ulaznicu za raj ubijanjem na ulicama evropskih gradova. Pretjerujemo? Ni slučajno! Pogledajmo činjenice, a na temelju njih nije teško zaključiti kako će se i što događati te zašto će se događati.
U otprilike godinu dana u Evropu je stiglo nekih milijun izbjeglica, što s Bliskog istoka, što iz Afrike, što iz zemalja Srednjega istoka. To nije niti jedan (!) postotak ukupnog stanovništva Evrope, pa je stoga lamentiranje o tome kako je to za Stari kontinent prevelik i neizdrživ teret naprosto smiješno. Ostavimo sada po strani pitanje (koje inače itekako zaslužuje analizu) kako se moglo dogoditi da stotine tisuća nesretnika, izbjeglih iz zemalja što su postale žrtvama ‘izvoza demokracije’, odnosno u kojima je egzistencijalna osnova za mnoge ubijena politikom koja nije ništa drugo nego neokolonijalistička, osjete potrebu da se pokrenu. Odakle je krenula glasina ‘pođimo u Njemačku, Njemačka nas čeka, Nijemci grade kuće za nas, svatko će dobiti posao’, a upravo su takve poruke u određenom trenutku što usmenom predajom, što mobitelima i društvenim mrežama stigle do tisuća i tisuća očajnih ljudi, izbjeglica u potrazi za svojom budućnošću i budućnošću svoje djece (a nerijetko i starih roditelja), to je još uvijek pitanje bez odgovora. Oni koji vole teorije zavjere bez po muke prepoznat će tajnu operaciju slabljenja Njemačke i njezinoga rušenja s trona najmoćnije države Evropske unije. Pridoda li se tome i ‘naglo otkrivena’ afera koja će industrijski div Volkswagen, jedan od stupova njemačkoga gospodarstva, stajati desetke milijardi dolara, takva ‘zavjerenička teorija’ dobiva na uvjerljivosti, čak i onda ako u igru ne ubacimo uporno ponavljanu želju Njemačke da se ukinu ili barem ublaže gospodarske sankcije Rusiji (zato što one nanose sve veću štetu i Njemačkoj). No to je, rekosmo, neka druga priča.
Neraspoloženje prema izbjeglicama što su ga od samoga početka pokazivale postsocijalističke zemlje prelilo se, medijski izvanredno potpomognuto, na cijelu Evropu. Njemačka kancelarka Angela Merkel našla se pod žestokim udarom ne samo radikalne desnice nego i sestrinske stranke, Kršćansko-socijalne unije iz Bavarske
Kada je izbjeglički val doista biblijskih razmjera krenuo prema Evropi, kancelarka Angela Merkel koja je u ono vrijeme još zasluživala titulu najmoćnije žene svijeta, pozvala se na humanost, na međunarodne konvencije o pravu na azil i kratko rekla: ‘Mi ćemo to riješiti!’ (Da bi je predsjednica Hrvatske napala, optužujući je kao krivca za rijeku izbjeglica što se i preko Hrvatske valjala prema Njemačkoj). U to vrijeme, a govorimo o kraju ljeta 2015. godine, većinsko je raspoloženje, osobito u Zapadnoj Evropi, bilo temeljeno na suosjećanju, simpatijama i želji da se pomogne. Izbjeglice su dočekivane aplauzima, dijeljeni su im odjeća, obuća i pokloni. Informacije o tome da (već tada!) gotovo na dnevnoj osnovi u Njemačkoj gore zgrade predviđene za smještaj izbjeglica gurane su u drugi plan. Jer to je bilo, kako je tada govorio čelnik socijaldemokrata, ‘ružno lice Njemačke’. No u samo pola godine stanje se korjenito promijenilo.
Neraspoloženje prema izbjeglicama što su ga od samoga početka u većoj ili manjoj mjeri pokazivale postsocijalističke zemlje (Istočna Evropa) prelilo se, medijski izvanredno potpomognuto, na cijelu Evropu. Mađarski model ograđivanja zemlje žicom, koji su najprije (gotovo) svi osuđivali i odbijali, sve više postaje općeprihvaćen, pa se Hrvatska našla suočena sa žicom na granici s Mađarskom i Slovenijom, a sva je prilika da će pod novom vlašću koja ne skriva simpatije prema takvom načinu ‘očuvanja evropskoga identiteta’ i sama početi postavljati žicu na svoje granice (a možda to začiniti i slanjem vojnika). Kancelarka Merkel našla se pod žestokim udarom ne samo radikalne (ipak marginalne) desnice, nego i svoje sestrinske stranke, Kršćansko-socijalne unije iz Bavarske. Prisiljena je iz dana u dan odstupati od svoje prošlogodišnje pozicije, a neki komentatori idu već tako daleko da javno spekuliraju koliko joj još mjeseci ostaje na čelu vlade.
Evropska unija do dana današnjega nije uspjela formulirati jedinstvenu politiku u pogledu prihvata izbjeglica. Nitko se usuđuje priznati da je katastrofalna politika ‘izvoza demokracije’ bombama i izvana inspiriranim i potpomognutim pobunama osnovni uzrok koji je milijune ljudi pretvorio u izbjeglice
Evropska unija do dana današnjega nije uspjela formulirati jedinstvenu politiku u pogledu prihvata izbjeglica (koje Hrvatska, ali i još neke druge zemlje licemjerno nazivaju migrantima, želeći zamagliti pravu prirodu problema). Nitko se na razini vrha EU-a ne usuđuje priznati da je katastrofalna politika ‘izvoza demokracije’ bombama i izvana inspiriranim i potpomognutim pobunama osnovni uzrok, ne povod nego uzrok, koji je milijune ljudi pretvorio u izbjeglice. Nitko se ne usuđuje priznati da je to američka politika u kojoj su vrlo spremno sudjelovale i neke zemlje Evropske unije (rušenje libijskog režima najbolji je primjer za to). Pri čemu, tek usput, nije istina da bježe samo mlađi muškarci u dobi za služenje vojske. Bježe i žene, i djeca, i starci; utapaju se pri tom bijegu i žene, i djeca, i starci; slike s televizijskih ekrana to dokazuju, barem onima koji ne zatvaraju oči pred istinom. Tursku, koja jedina može djelotvorno prekinuti barem tzv. balkansku rutu, ‘hrani’ se milijardama dolara, putnim olakšicama i političkom podrškom, mada je ta Turska jedan od ključnih čimbenika (dosadašnje) destabilizacije Bliskoga istoka. S druge strane Grčkoj, koja stenje pod teretom izbjegličkoga vala što dolazi iz Turske (jer ga Ankara ne sprječava), opetovano se prijeti. A Italiju, koja je ‘prihvatna točka’ za drugu rutu, onu afričku, i dalje se ostavlja bez adekvatne podrške.
I kakve to sve veze ima sa stvaranjem terorista ‘made in EU’? Stvar je vrlo jednostavna, toliko jednostavna da je nitko ne vidi. U Evropi je, rekosmo, otprilike milijun nesretnika koji su ovamo pohrlili nošeni očekivanjem boljeg života, života dostojnog čovjeka, nadajući se ljudskom prijemu i uvjetima u kojima će sami moći skrbiti za sebe i svoje obitelji (a neki njemački gospodarstvenici nisu krili očekivanja da će im kvalificirana radna snaga iz te mase izbjeglica pomoći u ostvarenju ‘drugog gospodarskog čuda’, poput onog prvog realiziranog uz pomoć milijuna tzv. gastarbajtera). Tih milijun ljudi našlo se sada nasukano na neprijateljski nastrojenom kontinentu. Javnost, nekada tako prijateljska, sada je (ne sva, ali u zabrinjavajućem broju) postala netolerantna. Švedska najavljuje da će vratiti u njihove zemlje 80.000 (!) izbjeglica koje su u toj skandinavskoj zemlji potražile utočište. Njemačka pooštrava propise o tome tko uopće ima pravo na azil i produljuje rok za ‘spajanje obitelji’ na duge dvije godine. Danska izglasava zakon po kojemu se izbjeglicama oduzimaju novac i dragocjenosti (osim onih sentimentalne prirode, poput vjenčanih prstena), dakle jedino što im je još ostalo, da bi se time pokrio trošak njihova boravka. Radikalna, ksenofobična desnica sve je glasnija i agresivnija (pa Angeli Merkel poručuje da će biti protjerana u izbjeglištvo zbog svoje početne politike prema izbjeglicama), mediji se hrane izvještajima o stvarnim ili izmišljenim prijestupima izbjeglica (odakle stotinama baš u jednoj noći u više njemačkih gradova iznenadna želja da napadaju žene na ulicama također bi vrijedilo istražiti ). Granice se sve više zatvaraju, odnosno preprečuju žicama.
Milijun ljudi živi (ili životari) u sve izraženije neprijateljskom okruženju, bez jasne perspektive, osim one da će prisilno biti vraćeni u zemlje iz kojih su glavom bez obzira pobjegli, spašavajući goli život. U Evropi su koja ih neće, suočeni s time da ih se, naglašavanjem potrebe očuvanja evropskoga katoličkog identiteta, praktički diskriminira. Propovjednici džihada, islamisti, islamistički radikali neće imati nimalo težak zadatak kada priđu tim ljudima i kažu im: ‘Braćo, sve što vam se događa događa se zato što ste muslimani. Nevjernici vas odbijaju jer ste vjernici. Dignimo se protiv njih. A naša vjera svakome mučeniku (samoubojici-masovnom ubojici) jamči život u raju.’ Pa ako između milijun ljudi uspiju regrutirati deset tisuća, je li teško pretpostaviti kakav će postati život u Evropi? Teroristi ‘made in EU’ pretvorit će Evropu u skup policijskih država s bitno suženim ljudskim pravima i slobodama (jer se moramo braniti od terorista), ideal ujedinjene Evrope zasnovane na otvorenim granicama i na, uz ostalo, solidarnosti, otplovit će u zaborav ili će u najbolju ruku biti proglašen dobrom idejom koja je bila lansirana u pogrešno vrijeme, svakako prerano.
Idejni očevi ujedinjene Evrope imali su na umu kontinent bez rata, kontinent koji bi postao izvorištem mira za cijeli svijet. Danas ponovno počinje carevati rat. Najprije u ljudskim glavama, a onda stvarno. A da bi se ljude mobiliziralo za rat, da bi ih se homogeniziralo iza neke politike (pogotovo one s negativnim predznakom), potrebno je imati neprijatelja. Evropska je unija na najboljem putu da zaista stvori takvoga neprijatelja među nesretnicima koji su ovamo došli željni mira i normalnog života, a od kojih će se neki (poput svojedobno Palestinaca), suočeni s odbijanjem, diskriminacijom i netolerancijom, pretvoriti u ‘teroriste made in EU’. Možda još nije prekasno da se takav razvoj spriječi. No malo je vjerojatno da će se to dogoditi.
