Da nam hadezeovci po eventualnom preuzimanju vlasti za nekih šest mjeseci spremaju gadnu ekonomsku kašu, dalo se vidjeti i po zadnjem posjetu bivšeg slovačkog premijera Mikulaša Dzurinde šefu naše oporbe Tomislavu Karamarku. Tom je prilikom jasno rečeno da će se HDZ-ov ekonomski program nasloniti na slovačka iskustva u periodu od kraja devedesetih do 2006. godine, dokad je Dzurinda vodio slovačku vladu. ‘To su pravi reformatori s kojima dugo surađujemo, kao i s Ifo institutom’, rekao je tom prilikom Karamarko. O kakvoj se reformi točno radilo?
Nakon odlaska premijera Vladimira Mečiara koji je slovačku vladu vodio u dva mandata tokom devedesetih godina i čije je premijerovanje bilo obilježeno visokim stupnjem korupcije, antimanjinskim sentimentima, naročito prema Mađarima, kao i napadima na štampu, na vlast dolazi umjerena desnica s Dzurindom na čelu. Mečiara su, naime, hegemoni iz EU-a bili ocijenili kao nefleksibilnog desničara (nešto kao naš Tuđman), pa ga je, ako je Slovačka htjela ući u Uniju, valjalo zamijeniti bitno adaptabilnijim Dzurindom.
On se odmah dohvatio implementiranja bolnih fiskalnih i socijalnih mjera, snižavanja korporativnih poreza, privatiziranja penzionog i zdravstvenog fonda, a u dominantno antimanjinskom diskursu Mađare je zamijenio Romima. Zanimljivo je da su upravo Romi, njih nešto manje od pola milijuna, koliko ih živi u Slovačkoj, prvi osjetili nove ekonomske mjere – drastično im je smanjena socijalna pomoć. Zbog toga su 2004. digli bunu. Premijer nije dvojio ni trenutka kad je na njih poslao vojsku da uguši pobunu. Pa dok su Mađari za Mečiarove desničare bili prepreka slovačkoj nezavisnosti, Romi su u novoj retorici nazivani onima koji lešinare na starom socijalnom sistemu, odnosno onima koji se nikako ne žele odmaknuti od patronizirajuće države i kao takvi (‘nekompetentni za civilizirajući život’, kako su prozivani u štampi u to vrijeme) postali su prepreka novom ekonomskom poretku.
U svakom slučaju, Dzurindove reforme inzistirale su na uspostavi tzv. nove poduzetničke klime koju treba pratiti opće prihvaćeni konsenzus o vrijednostima napornog rada, individualne odgovornosti i poštenja uz, dakako, jak represivni aparat koji ima punu kontrolu nad bilo kakvom mogućnošću društvenih protesta. Taj novi moral jasno je odvajao i nove unutarnje neprijatelje od tzv. odgovornih građana, povlačio granice između ‘građanski nedostojnih’, što je uloga koja je u novoj podjeli pripala Romima, i prosječnog Slovaka koji svoj pošteno zarađen kruh ima zahvaliti politici vlade koja ga brani od neodgovornog dijela populacije. Tko će u našoj podjeli uloga nakon Karamarkove implementacije novih mjera imati rolu neprijatelja novog poretka, doista nije teško pogoditi.
