Ovako o sebi na kraju dokumentarnog filma ‘15 minuta – masakr u Dvoru’ priča Jorgen Kold, nekadašnji zapovjednik danskih ‘plavih kaciga’, smještenih za vrijeme ‘Oluje’ u kampu Dannevirke u Dvoru na Uni: ‘Kad slušam kako me drugi ponekad doživljavaju, to postaje nešto što nije ugodno čuti. Ne bih sebe opisao kao nekoga koga je rat uništio, ali… Možda i jest na neki način.’
To su zadnje riječi koje izgovara, nakon čega ga još kratko vidimo kako nijemo obilazi križeve označene samo brojem i slovima ‘NN’ na groblju u Petrinji, gdje je pokopano devetero civila zaostalih iza izbjegličke kolone i ubijenih 8. kolovoza 1995. u zgradi škole u Dvoru. Kamp sa 120 Koldovih vojnika bio je u neposrednoj blizini, na školskom igralištu. Odatle su Danci, pod naređenjem UN-ove komande da ne napuštaju kamp i da ne reagiraju osim u samoobrani, ukopani iza vreća pijeska danima promatrali prolazak izbjeglica. Uskoro su se i okršaji zaraćenih strana počeli odvijati doslovno pred njihovim očima. Danci su sve to bilježili u ratni dnevnik i snimali videokamerama. Snimili su i civile iz izbjegličke kolone koji su, prije razbuktavanja borbi u samom Dvoru, koristili prostorije škole za predah. Većina ih je uskoro otišla dalje, ali je iz nekog razloga u školi ostavljena skupina hendikepiranih i psihički oboljelih ljudi, evakuiranih iz bolnice u Petrinji. Tog 8. kolovoza u 14.30 sati danski su vojnici svjedočili ulasku u školu jedne izviđačke čete koja će kroz 15 minuta sve te ljude likvidirati.
Poznata su imena pet od devet žrtava, Desanke Teodorović, Zorke Marić, Jovana Macuta, Terezije Ružak i Darka Krivokuće, no za preostale četiri znaju se samo brojevi s ‘NN’ križeva. Nakon više od 20 godina istraga zločina odmakla je toliko daleko da ubijeni nisu ni identificirani. Za njihovu neistraženu smrt krivi su mnogi: oni koji su ih pobili, oni koji su ih napustili, oni koji ih nisu zaštitili, oni koji su zločin zataškavali i oni koji ga nikada nisu do kraja istražili. No krivnju, kako se čini, osjećaju jedino danski vojnici, zbog toga što nisu reagirali. Državno odvjetništvo u Sisku tek je 2006. godine zaprimilo policijski izvještaj o zločinu i otada je istraga tavorila u fazi ‘daljnjih izvida’. Tek će u travnju 2011. jedan od vojnika iz kampa Dannevirke, Jan Wellendorf, svojim intervjuom danskoj televiziji BT pokrenuti stvari.
Danski autori snimili su solidan, nepretenciozan i dojmljiv dokumentarac o spornoj ulozi danskih ‘plavih kaciga’, koji je od početka do kraja nošen vojničkim osjećajem odgovornosti i ljudskim osjećajem krivnje
Iako je osobno svjedočio zločinu i mogao dati precizan opis počinitelja, Wellendorf, kao ni drugi danski vojnici, nije mogao odrediti kojoj su vojsci pripadali, jer nisu nosili prepoznatljiva obilježja. Njegov je intervju odmah izazvao žestoke reakcije u regiji, gdje su krenule međusobne optužbe u kojima je hrvatska strana tvrdila da 8. kolovoza 1995. još nije ušla u Dvor, a srpska strana da su se njihove postrojbe do tada već bile povukle. Ovaj je tjednik tih dana pronašao da su pripadnici danskog bataljuna još 1998. pokrenuli internetske stranice o misiji UNCRO-a, na kojima su objavili čitav niz videozapisa i fotografija iz Dvora, pa i svoj ratni dnevnik, čije su ključne dijelove ‘Novosti’ tada dale prevesti na hrvatski. Iz dnevnika je bilo vidljivo da su se u satima uoči pokolja odvijali okršaji između pripadnika hrvatskih i srpskih krajiških postrojbi te da je jedan takav okršaj neposredno prethodio napadu na školu. Ti materijali Danaca postali su dostupni i Državnom odvjetništvu, koje je tek koncem 2012. godine, 17 godina od zločina, u Kopenhagenu pristupilo ispitivanju danskih vojnika, zajedno sa srpskim Tužiteljstvom za ratne zločine, s kojim je tada uspostavilo suradnju u ovom slučaju. No suradnja dvaju tužiteljstva iz političkih je razloga uskoro ponovno zamrla, a istraga koja je nakratko dobila novi zamah opet utihnula.
Priču su još jednom oživjeli Danci, autori dokumentarca, kada su za sudjelovanje u njemu pridobili vojnike iz kampa Dannevirke. Njihov zapovjednik Kold pristao je, štoviše, biti glavni protagonist filma što ga je danski producent Final Cut for Real lani dovršio u suradnji s hrvatskim Nukleus filmom i uz desetpostotno sufinanciranje Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC).
‘Jorgen Kold suočava se sa svojom prošlošću u pokušaju da zaliječi rane koje je na njemu ostavio masakr’, navodi se u filmu, koji prati Kolda kako se u društvu UN-ovog istražitelja Villyja Bogelunda nakon 20 godina vraća u Dvor. Danska krivnja, konkretno Koldova krivnja, tema je filma. Taj duboko melankolični 60-godišnji danski major pred umirovljenjem otkriva da ga je zločin u školi toliko obilježio da je tek prije pet-šest godina došao sebi. Neke slike ostale su mu kristalno urezane, neke mu se vraćaju tek kada on i Bogelund u školskoj dvorani krenu razmještati stolice onako kako su stajale kada su tu ležale žrtve. Tri njegova vojnika, Thomas Baltzer, Henrik Terpager i spomenuti Wellendorf, nisu došla s njim, ali govore za film. Dok gledamo autentične snimke iz Dvora otprije 20 godina, dok ih u pozadini vidimo kao mlade vojnike, oni pričaju kako su zločince imali na nišanu i kako su mogli pucati, kako su trebali nešto učiniti da se zvjerstvo zaustavi, a opet, nisu sigurni što bi se tada dogodilo – bi li ušli u sukob iz kojeg se neki od njih ne bi vratili živi? Kold preuzima odgovornost. Kaže da im nikada nije naredio da pucaju. Objašnjava da nije imao mandat da se upliće, da je jedina naredba po kojoj je u tom trenutku djelovao bila da štiti svoje vojnike. Kaže još da im nisu bile poznate namjere ubojica i da, čak i da su intervenirali, ne bi stigli spriječiti pokolj koji je već započeo.
Kold je tokom cijelog filma suočen s moralnim optužbama, već od svojih vojnika i svojeg suputnika Bogelunda, koji ga čas umiruje, čas propituje, govoreći mu da je iznenađen što nisu ispalili barem koji hitac upozorenja. Ljubica Janjanin, koja je sa žrtvama doputovala iz Petrinje, a onda nastavila bez njih, pita ga zašto ih nije stavio u transporter i prebacio u Bosnu. ‘Bila bi nam duša danas čista, i vama i meni’, govori mu, dok Kold nemoćno uzvraća da je razumije, da je i on čovjek, da mu je žao, ali da je slijedio naređenja. Rođaci ubijenog Darka Krivokuće pitaju ga kako je moguće da su u školi bili ostavljeni baš bolesni ljudi i da ih nitko nije štitio. General Mile Novaković, odbacujući svaku krivnju srpske strane i ne osjećajući vlastitu odgovornost, nadmeno mu moralizira, kaže da je razočaran zato što to nije bio nekakav jordanski ili nepalski bataljun nego danski, pri čemu poanta nije u razlici u opremljenosti ili obučenosti nego u spočitavanju kukavičluka: ‘Vi ste Vikinzi ili ste bar bili!’ Nakon susreta s osornim Novakovićem, suočavanje sa svim tim optužbama potreslo je Kolda do suza i on priznaje Bogelundu da je, iako je još uvjeren da je morao onako postupiti, i dalje razočaran u sebe.
Kroz njihov završni razgovor autori filma otvorili su pitanje smislenosti tako ograničenih UN-ovih misija, no nisu se bavili odgovornošću onih koji su zločin u Dvoru trebali rasvijetliti, niti su se sami upuštali u takvo istraživanje. Na nekoliko je mjesta u filmu napomenuto da je zločin ostao nerazriješen i da nijedna strana nije za njega preuzela odgovornost. Oni su tek suočili Kolda sa srpskim zapovjednikom Novakovićem, koji je kazao da civile nije mogao pobiti nitko osim Hrvatske vojske, a zatim i s hrvatskim pukovnikom Brunom Čavićem, koji je rekao da ih je mogla ubiti samo srpska strana jer toga dana u Dvoru nije bilo nijedne jedinice pod komandom Hrvatske vojske. Čavić je pritom iznio teoriju da počinitelji možda nisu htjeli ostaviti te ljude na milost neprijatelju pa su im ‘skratili muke’. No Kolda je više od toga zapanjila njegova tvrdnja da HV-a toga dana nije bilo u Dvoru pa je, pregledavši još jednom svoj dnevnik, ustvrdio da je riječ o zataškavanju ili namjernom zaboravu.
Hrvoje Hribar, naslutivši da bi mogao proći kao Mirjana Rakić, organizirao je konferenciju pojačan dokazanim domoljubnim snagama u vidu režisera Zrinka Ogreste i Branka Schmidta
Danski autori suzdržali su se od donošenja bilo kakvih zaključaka na osnovu uopćenih iskaza Čavića i Novakovića. Oni su snimili jedan solidan, nepretenciozan i dojmljiv dokumentarac o spornoj ulozi danskih ‘plavih kaciga’, koji je od početka do kraja nošen Koldovim vojničkim osjećajem odgovornosti i njegovim ljudskim osjećajem krivnje. Šteta što taj film, prikazan prošlog ljeta na festivalu u Sarajevu, a zatim u danskim kinima i na srpskom RTS-u, nismo mogli gledati i na ekranima u Hrvatskoj. Hrvatska publika može ga potražiti jedino na YouTubeu, jer ga je HAVC, koji ga je sufinancirao sa 250 tisuća kuna, zabranio, a HRT, koji je Dancima prodao nekoliko snimki i čiji je novinar Saša Kosanović s njima surađivao, od filma se oštro ogradio. HAVC je film zabranio i od Danaca zatražio njegovu preinaku nakon što je u kolovozu prošle godine umirovljeni pukovnik HV-a Ivica Pandža podnio kaznenu prijavu i počeo nazivati državne institucije zgražajući se nad time što se u filmu pojavljuje Novaković i što se Savo Štrbac iz udruženja Veritas u odjavnoj špici nalazi među onima kojima su se autori zahvalili.
HAVC je preinaku pokušao ishoditi u tišini sve dok, nakon promjene vlasti, početkom ovog ožujka novinar HRT-a Dražen Majić, koji će potom biti promoviran u urednika Dnevnika, nije odlučio podići opću nacionalnu uzbunu, ustvrdivši u jednoj emisiji da je skandalozno što film za zločin optužuje Hrvate i što ‘mi’ vlastitim novcem financiramo film koji optužuje ‘nas’. Zatim je vodećim tijelima HRT-a i saborskim zastupnicima napisao opširno pismo u kojem prokazuje dvojicu svojih kolega, Kosanovića zbog suradnje na samom dokumentarcu, a Roberta Zubera zato što inače surađuje s hrvatskim koproducentom Nukleus filmom. Naveo je u pismu da je, pogledavši film s Pandžom, utvrdio da se radi ‘o dobro osmišljenom propagandnom uratku Save Štrpca i mreža koje ga podupiru’ i da je film ‘diljem svijeta Hrvatsku vojsku optužio za brutalan zločin’. ‘Šokiralo’ ga je kada je u odjavnoj špici vidio da su u svemu tome sudjelovali HRT-ov novinar Kosanović i članica Programskog vijeća Sanja Ravlić, HAVC, HRT i Ministarstvo znanosti, i to što su ‘tri različite institucije od ogromnog nacionalnog interesa dopustile Savi Štrpcu da film snimi hrvatskim novcem’.
Uskoro su se hrvatski mediji raspisali o filmu koji ‘za ovaj zločin bez ikakvih dokaza optužuje upravo Hrvatsku vojsku’ (‘Večernji list’), ‘u kojemu su kao počinitelji prokazani hrvatski vojnici’ (‘Jutarnji list’) i ‘čiji autori iskrivljujući činjenice optužuju Hrvatsku vojsku za masakr u Dvoru’ (tportal), a najdalje su, naravno, u progonu svih uključenih u ‘Bujici’ otišli voditelj Velimir Bujanec i gost Ivan Pandža koji je kazao da je to ‘nacionalna sramota, akt izdaje, izdaja hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja’.
Dok su se hrvatski mediji utrkivali oko toga koji će dokazati da zločin nije počinio HV, ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar, naslutivši da bi mogao proći kao Mirjana Rakić, organizirao je konferenciju za medije pojačan dokazanim HAVC-ovim domoljubnim snagama u vidu režisera Zrinka Ogreste i Branka Schmidta, na kojoj se sve pjenilo od havcovskog hrvatstva i zgražanja nad pokvarenjacima koji su im u film podvalili neprijateljskog propagandista Štrpca i ratnog zločinca Novakovića.
To je taj film, u autentičnoj hrvatskoj režiji, koji smo, za razliku od danskog dokumentarca, posljednjih dana imali priliku gledati na svim hrvatskim ekranima. To što se Novaković i ranije pojavljivao kao HRT-ov sugovornik o ‘Oluji’, naprosto zato što je bio jedan od glavnih aktera na drugoj strani, to što Štrbac nije ni autor ni suradnik na dokumentarcu, već je zahvalu dobio zato što je autore spojio s nekolicinom izbjeglih svjedoka, to što danski autori nisu za zločin optužili HV, već prikazali stavove dviju strana uz napomenu da zločin ostaje nerazriješen, to što su se srpski mediji sa svoje strane zgražali nad Čavićevim tvrdnjama u filmu, sve to govori da falsifikatori nisu danski filmaši, već oni koji širenjem nacionalističke histerije već 20 godina pomažu zločincima da ostanu neotkriveni.
