U noći od petka na subotu, 13. na 14. studenoga godine 2015. svjetla su se počela gasiti u Evropi (nimalo slučajno koristimo frazu šefa britanske diplomacije s početka Prvoga svjetskoga rata). Na sedam lokacija u Parizu, glavnome gradu druge najznačajnije države Evropske unije, napali su teroristi, prema informacijama dostupnima u trenutku pisanja ovoga teksta, pripadnici tzv. Islamske države. Nepotpuna bilanca tih terorističkih napada bez presedana – više od 140 mrtvih i mnoštvo ranjenih. Neposredna posljedica: proglašavanje izvanrednog stanja u Francuskoj, zatvaranje francuskih granica, prekidanje prometa podzemne željeznice i zatvaranje zračne luke francuske metropole, suspendiranje letova iz SAD u Francusku te gotovo tisuću i pol vojnika sa strojnicama na ulicama Pariza. Uz pojačane mjere sigurnosti na belgijsko-francuskoj granici.

Prve reakcije demokratskog Zapada bile su očekivane: zaprepaštenje, osuda i poruka ‘Neće nas oni terorizirati, niti ćemo mi pokleknuti’. Zvuči dobro, još kada bi bilo istinito. Jer, gorka je istina - nasuprot zvučnim frazama - da džihadisti već sada itekako teroriziraju ne samo Francusku, nego širenjem atmosfere straha i nesigurnosti cijelu Evropu, zapravo cijeli svijet. I još nešto: taj je svijet već pokleknuo pred prijetnjom s kojom se nije u stanju nositi, proglašavanjem izvanrednog stanja u Francuskoj, izvođenjem vojske na ulice, prekidanjem vitalnih prometnih veza. Pokleknuo je i prihvaćanjem, a sve u skladu sa zakonima demokracije, jačanja ekstremne ksenofobične desnice kojoj nije na umu ništa drugo, nego dokidanje demokracije pod firmom borbe za njezinu zaštitu (od drugih i drugačijih). Ono što, međutim, taj svijet nije učinio, a sva je prilika da neće ni učiniti, to je prestajanje saniranja simptoma i okretanje prema stvarnim uzrocima međunarodnog terorizma koji je u liku tzv. Islamske države dobio svoju do sada najopasniju varijantu.

Zapad mora priznati da je sam stvorio monstruma koji se sada okreće protiv njega, a zaogrnut plaštem vjerskog fundamentalizma. Zapad mora priznati da je ne samo destabilizirao, nego i rušio, vojnom silom – izravno, ili isporukama oružja i novca domaćim nezadovoljnicima, ali i stranim avanturistima, plaćenicima – režime (istina je: ne demokratske po zapadnim standardima, ali stabilne) što nisu bili po volji nezajažljivim apetitima nadnacionalnih struktura gladnih energenata i željnih gospodarenja njima. Zapad mora priznati da je mnogo spominjanu borbu protiv međunarodnog terorizma godinama koristio za ostvarivanje svojih ekonomsko-financijskih interesa, održavajući tek privid borbe za uspostavljanje demokracije u državama kojima se do tada vladalo čvrstom rukom. I Zapad mora priznati da nije učinio apsolutno ništa da bi spriječio stvaranje globalne opasnosti oličene u tzv. Islamskoj državi, dapače da je ona dobrim dijelom njegov proizvod, jer je neselektivno naoružavao svakoga tko je prihvaćao borbu protiv sirijskog predsjednika Asada, čovjeka koji ljubomorno čuva naftne i plinske izvore u svojoj zemlji od ruku globalnih energentskih tvrtki. Napokon, Zapad mora priznati da i dalje ne čini ništa kako bi prekinuo trgovinu naftom tzv. Islamske države, koja je njezin bitan izvor prihoda, kao ni naoružavanje pobunjenika u Siriji što ih naziva umjerenima, a koji u pravilu – s modernim oružjem – prelaze džihadistima.

Hoće li Zapad sve to priznati? Gotovo je sigurno da neće.

Hoće li Zapad prihvatiti rusko savezništvo, možda čak i vodeću ulogu u borbi protiv međunarodnog terorizma, nakon što su ruski udari na ciljeve ISIL-a u Siriji u malo više do mjesec dana postigli više od onih što ih SAD uz nekoliko saveznika vodi već godinu dana? Hoće li Zapad pritisnuti Tursku koja je u dobroj mjeri odgovorna kako za širenje oružane pobune protiv Asada u Siriji, tako i za višemjesečnu plimu izbjeglica što iz kampova u Turskoj preplavljuje Evropu? Gotovo je sigurno da neće!

I što će se onda dogoditi? Što se događa s teškim bolesnikom kod kojega liječnici uporno liječe simptome, ne prepoznajući, ili ne želeći prepoznati stvarne uzroke bolesti? Jednostavno: bolesnik umire. Što će se dogoditi s projektom ujedinjene Evrope i borbe protiv međunarodnog terorizma (samo) u režiji Zapada? I opet jednostavno: ujedinjena je Evropa na najboljem putu da između svojih članica izgradi utvrđene granice (ako ih već neće trajno zatvoriti), te da utvrdi vanjske granice, pretvarajući se u ‘tvrđavu Evropu’, a borba protiv međunarodnog terorizma koja će se i dalje ograničavati na suzbijanje terorističkih akata, ali se neće baviti njihovim uzrocima, ostat će u konačnici neuspješna. Što drugim riječima znači da će teroristi jačati, da će područje svojega djelovanja sve više prenositi u Evropu, pa i dalje. Riječju: da će pobijediti.

Ima li na Zapadu državnika koji bi smogao hrabrosti prihvatiti te jednostavne i nepobitne istine? Nema! Ovih dana preminuli, iznimno popularni (zapadno) njemački kancelar Helmut Schmidt prije nekoliko je godina (i to baš u razgovoru s ruskim predsjednikom Putinom) vrlo otvoreno rekao kako današnja Evropa nema državnika od formata. Savršeno točno. ‘Mali’ državnici, zapravo političari-otpravnici poslova nisu više od činovnika kojima nesmetano manipuliraju krupni kapital i financijski centri, da vojno-industrijski kompleks (na kojega je poodavno, ali uzalud, upozorio američki general-predsjednik Dwight Eisenhower) i ne spominjemo.

Tko će, osim projekta ujedinjene Evrope, osim otvorenih granica i demokracije (što će neminovno ustuknuti pred naletom desničara - nacionalista i šovinista) biti najveća žrtva terorizma koji ‘gasi svjetla u Evropi’ (govori se već i o očekivanim napadima u Londonu)? Bit će to upravo oni koji u tisućama i stotinama tisuća bježe pred teroristima, tražeći utočište pred njima na Zapadu koji je te iste teroriste stvorio. U noći nakon napada u Parizu je planuo izbjeglički kamp u francuskom obalnom gradu Calaisu, a prema nepotvrđenim vijestima zapaljen je u znak odmazde. ‘Potvrdu’ za svoju ksenofobnu politiku dobit će svi ‘a la Orban’ čija ‘moda’ podizanja nove ‘željezne zavjese’ u obliku zidova i bodljikavih žica na granicama dobiva sve više pristaša (pa i kod naših susjeda Slovenaca). Bit će to vjetar u jedra svima koji su sumnjičavi, da upotrijebimo najblaži mogući izraz, prema svim ljudima druge nacije, rase, vjere ili uvjerenja. Izbjeglice koje spašavaju gole živote počet će tretirati kao potencijalne teroriste, bit će pooštrena politika davanja azila, ali i postupak prisilnog vraćanja u zemlje iz kojih bježe (pa čak ako ih tamo čeka i nož ISIL-ovih koljača). Evropa će tonuti sve dublje u novi mrak, tješeći se da time spašava svjetlo demokracije. Na žalost, gasit će svjetla što su ih zapalili oni koji su nakon završetka Drugoga svjetskog rata htjeli postaviti temelje jednoj novoj, drugačijoj i boljoj Evropi. Čini se da smo od cilja ostvarivanja takve Evrope dalje nego i u jednome trenutku otkako je osnovana Zajednica za ugljen i čelik, preteča ideje i prakse (koja se pretvara u svoju suprotnost) Evropske unije.

Strah će zavladati Evropom. Nesigurnost će prevladati u svijetu. Različitosti koje su nas mogle obogaćivati, pretvorit će se u nepremostive zapreke u međusobnim odnosima naroda i država. Scenarij sudnjega dana? Ne mora biti, ako se Zapad suoči s istinom o sebi i promašenosti svoje politike. Šanse za to su vrlo male, ali nisu ipak isključene. Nadajmo se barem da nisu. Vjerujmo da će poneko svjetlo u Evropi ostati upaljeno.