Kada je buknuo ovaj zadnji nalet pokušaja fašizacije države i ‘društva’ u Hrvatskoj, zajedno s formiranjem nestabilne vlade, odmah je bilo jasno da će jedan od problema biti: kako izbjeći upotrebu stigme ‘fašizma’ tamo gdje ga nema. Ali i kako ne odustati od njegovog prepoznavanja, u slučaju da se on uistinu pojavljuje.(1)
U tim okolnostima, pa tako i u ovome najnovijem, više ne samo medijskom, ‘pomirbenom deliriju’ – kada je filofašiste na uličnom maršu protiv kratke zabrane emitiranja televizije Z1, među njima i novopečenog saborskog zastupnika Ivana Tepeša, prepoznao čak i Zoran Milanović, kada liberalni i socijalistički dijelovi civilnog društva prepoznaju profašističke stavove novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, te stoga s razlogom traže njegovu smjenu, te kada predsjednik SNV-a Milorad Pupovac piše predsjednici Kolindi Grabar Kitarović prepoznajući ‘rast netolerancije i govora mržnje’, spominjući u svome pismu uz sve ostalo i totalitarnu (fašističku) maniru u kojoj Zagrebom ovih dana u poštanske sandučiće stiže jedno anonimno pismo, a predsjednica mu veselo odgovara kako je suglasna s njime u dijagnozi porasta nesnošljivosti, samo što se po njenom mišljenju radi o ‘sličnim postupcima’ dvije strane u ‘ideološkom i svjetonazorskom’ sporu(2) – vrag je ponovo odnio šalu. Na djelu je natražnjačka kampanja. Politička kasta opet se drži skupa.
Čini se kao da su rasprave o fašizmu dostignuće fašizma samog, koji je izborio pravo da se kvalificira za predmet javne diskusije. Mnogima je od toga nelagodno, a baš takvi lak su plijen nove zamke u koju ih interpelira vladajuća ideologija, koja sada kaže kako je dosta bilo priče o ‘ustašama i partizanima’ i kako se umjesto toga moramo okrenuti ‘stvarnim problemima’
Naizgled, potaknuta je nekakva ‘javna rasprava’ o fašizmu, koliko je to u od političkog i medijskog establišmenta direktno dirigiranoj ili ‘samo’ indirektno izmanipuliranoj javnosti, sada uopće moguće. Pa makar to bilo i u formi pisanja i komentiranja televizijskih nastupa i novinskih članaka ‘uglednika’ ili čak ‘osobnog’ dopisivanja političkih funkcionara. Jesmo li, kao politizirano civilno društvo smjeli to dopustiti, ne bi li prvi potez trebao biti da odbijemo oktroiranu ‘javnu raspravu’, s nametnutim ideološkim koordinatama? Situacija je mnogostruko cinička, poput onih koje opisuje Peter Sloterdijk u svojoj Kritici ciničkog uma, gdje stoji i da je ‘znanje što ga posjedujemo takve (je) vrsti te nam ne pada na pamet da bismo ga ljubili, nego se pitamo, kako ćemo progurati da s time živimo a da ne okamenimo.’ Na djelu je, riječima Borislava Mikulića, dvostruko ponavljanje.(3) Za razliku od stava pukog nereflektiranog povratka ili čak neizlaska iz 1990-ih, treba spoznati da su već devedesete bile vrijeme inscenacije povratka. A sada je na djelu ponavljanje toga ponavljanja. ‘Točka na U’ pretvara se tako u trotočku. Prisustvujemo reprizi one prve inscenacije povratka društva u svoj ‘izgubljeni hrvatski zavičaj’. Iz toga podgrijanog ‘programa’ sve strane u sporu nadaju se kako će ovoga puta iz ‘predstave’ izvući više, da će biti bolje nego li na premijeri, koja to ionako nije bila. Ali novih misaonih uloga za sada je nažalost vrlo malo.
Jer, kada se vratimo u taj hrvatski ‘izgubljeni zavičaj’ tamo nas ne čeka borba, nikakvi bitni ‘ideološki sukobi’, lijepo nazvani i svjetonazorskima, već nešto tome upravo ‘suprotno’: u pastoralnoj idili razbaškareni ‘hrvatski identitet’, uz koji se, poput neželjenog djeteta, privinuo ‘identitet Srba u Hrvatskoj’, uvijek spreman da zadovolji ‘hrvatsku želju’. Kada zagusti, samo preko tih identiteta u Hrvatskoj je moguće doći i do političke ideologije. Pa onda i do fašizma, kao jedne od njih, a sada i do uglavnom vrlo specifično shvaćenog antifašizma. Ali, zašto mi, upitao bi se možda netko tko nije odavde, iako je naša situacija sve samo ne singularna, u posizanju za ideologijama – a bez njih ipak nema, kakvog takvog, političkog života(4) – u naizgled slijepom pipanju među svim pričama u gradu uvijek napipamo fašizam? A zajedno s njime i balkanizam i antikomunizam. Očito, jedno od svojstava sadašnje političke klase jest da pokušava svoje ponašanje ‘legitimirati’ pomoću negativnih ideologija.
Hineći zatečenost, o tome se pitaju i ‘objašnjavaju’ oni koji su, nakon dva desetljeća, sada uhvaćeni s rukom u crnom pekmezu: na fotografiji sa ustaškom kapom, u videu u kome pjevaju ustaške odnosno četničke pjesme, u crnoj uniformi ili bez nje, kako dižu ruku na fašistički pozdrav. Svi takvi čudom se čude, kao pura dreku, od kuda sad ti dokazi. Pa posežu za ‘kontekstom’, čime se tek uvale u govna. Izmišljanje ‘alibi strategija’ svojom inventivnošću ipak ne nadilazi bajke za odrasle, koje se sve svode na jednu: u izvanrednom stanju sanjali smo hrvatsku državu. A u tome snu na javi živom čovjeku svašta se može dogoditi. Ne tako malom broju njih priviđalo se čak i buđenje.(5)
U Hrvatskoj imamo tek sada na fašistoidnoj desnici ono što je u Sloveniji različitim intenzitetom prisutno još od 90-ih, a to su ‘teorije’ o ‘komunističkoj zavjeri’, pozivi da se ‘nacionalistička revolucija’, koja još nije dovoljno osigurana, odradi do kraja i sl.
Ima nešto u tezi da javne diskusije o fašizmu dokazuju moć fašizma. To nikako ne znači kako bi ‘pukim obrtanjem’ i prelaskom iz obrane u napad htjeli oni u kojih prepoznajemo fašistodnost, da smo fašisti baš mi koji smo ih prepoznali. Svejedno, čini se kao da su rasprave o fašizmu dostignuće fašizma samog, koji je izborio pravo da se kvalificira za predmet javne diskusije. Mnogima je od toga nelagodno, a baš takvi lak su plijen nove zamke u koju ih interpelira vladajuća ideologija, koja sada kaže kako je dosta bilo priče o ‘ustašama i partizanima’ i kako se umjesto toga moramo okrenuti ‘stvarnim problemima’. Oni su naravno ‘ekonomski’, ali za nevolju i kroz njih se vraća problem nove fašistoidnosti.
U pokušaju da korigira i tako nadopuni svoje teze o fašizaciji društva iz 90-ih g. sociolog Rastko Močnik na jednom je skupu 2012. g. govorio o dvije vrste fašistoidnih politika.(6) Prve bi bile one koje možemo svesti pod rubriku ‘kulturnog fašizma’ i baš su one, po njegovim uvidima iz sredine 90-ih g., bile podlogom za političke prakse koje su potpalile rat u Jugoslaviji. One su dovele do ‘etničkih čišćenja’, pa čak i do genocida. Uostalom, to je danas na jedan način prihvaćeno stajalište, kojemu se opiru samo još sve usamljenije ‘elite vlasti’, koje sve teže prodaju svoju šamanističku mantru o dobrome ‘vlastitom’ narodu, napadnutom od zlog ‘tuđina’. Po toj teoriji za rat su krive rasističke i ekstremno nacionalističke ideologije, koje su se oslanjale na mitologiju nacionalnog književnog kanona. I kada smo već pomislili kako smo s ‘kulturnim fašizmom’ kao ozbiljnom društvenom prijetnjom raskrstili, on se u Hrvatskoj vratio. Kroz borbu za ‘kulturni novac’ ponovo je pokrenut Kulturkampf desničarskog gramšijanizma i ne treba sumnjati da će on proizvesti novu štetu i u ‘visokoj’ i u ‘popularnoj’ kulturi.
Da je neka knjiga uspješna, tj. da je ostavila traga u nekoj kulturnoj sredini, a ne samo da se prodala u izvjesnom broju primjeraka, vidi se tek za 20 g., tvrde ozbiljni izdavači. U tom smislu na Močnikovu knjižicu o fašizmu sada se u Hrvatskoj pozivaju mnogi, uglavnom citirajući teze iz uvodnog eseja napisanog za hrvatsko izdanje, dok novinari okreću samo naslov u člancima o tome ‘koliko fašizma’ i ‘koliko antifašizma’ sada imamo ili trebamo. I dalje se ne poteže osnovna provokacija tih eseja, po kojoj je Tuđmanov režim bio ‘polu’, a Miloševićev ‘tričetvrt’ fašistoidan. U tome se autor pozivao i na novinske članke crnogorskog politologa Milana Popovića u, izašle 1992. i 1993. g. u Borbi, gdje ovaj obrazlaže kako nacistička tehnologija pri legitimaciji vlasti u Srbiji i Hrvatskoj, nije dovoljna da bismo te režime proglasili fašističkima. Popović piše kako oni ‘ne mogu postati fašistički … prije svega zbog svoga (napola) perifernog, krajnje ovisnog statusa u hijerarhizovanom svetskom sistemu, odnosno u svetskoj ekonomiji.’ No, postoji i nastavak priče. U drugome Popovićevom članku ‘Ipak fašizam’ sada se poziva na Chomskyjevu teoriju fašizma (u knjizi Deterring Democracy iz 1991. g.) u kojoj je ‘rubnost’ upravo jedan od uvjeta za razvoj fašistogene dinamike. Ta dinamika protječe u tri faze: 1. etapa, u kojoj reakcionarne sile u svjetskom centru nude posrednu potporu ili čak neposredno instaliraju fašističke aparate na periferiji; 2. etapa, u kojoj narasta napetost između (demokratskog) centra i nekadašnjeg (fašističkog) klijenta; 3. etapa, ona neposredne konfrontacije. Miloševićev režim, sada to znamo, prošao je kroz sve tri ove faze (a da se s njegovim ‘nasljeđem’ u Srbiji i nakon njegove smrti nije raskrstilo). Tuđmana je vjerojatno samo smrt spriječila da se ostao ljuljati u prvim dvjema fazama (da bi njegovo ‘nasljeđe’ današnji vlastodršci preradili u nekakav antitotalitarizam-tuđmanizam, tako da iz toga ‘simboličkog kapitala’ proizvoljno uzimaju što im kada treba).(7) U Hrvatskoj imamo tek sada na fašistoidnoj desnici ono što je u Sloveniji različitim intenzitetom prisutno još od 90-ih, a to su ‘teorije’ o ‘komunističkoj zavjeri’, pozivi da se ‘nacionalistička revolucija’, koja još nije dovoljno osigurana, odradi do kraja(8) i sl. Nevolja s Hrvatskom utoliko je veća što ‘teorija’ zavjere o ‘udbo-mafiji’ ima svoje racionalne momente. Ali, pošto je druga strana te ‘duboke vlade’ koja je ‘stvarala Hrvatsku’ bila ustaška emigracija, ta se svima poznata pozicija međusobne ucijenjenosti onih koji su iz ta dva miljea još živi neće čačkati nikakvom lustracijom. Niti ‘komunističkih’, niti fašističkih ‘totalitarista’. Umjesto toga imamo zabavu gdje predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko tuži za klevetu Josipa Manolića, jer ga je ovaj u inervjuu za Nacional označio bivšim suradnikom Udbe. Na djelu je dakle prekasno uvođenje ovdje specifično ograničenog antikomunizma.
U Jugoslaviji teorijska produkcija bila je, pa i na ovu temu, puno bogatija i raznovrsnija, od 'toplijih' vrsta oficijelnog marksizma, preko onoga sasvim nedogmatskog, stvaralačkog, da bi još od 70-ih g. zavladala teorijska pluralnost, kritičko suočavanje marksističkih i nemarksističkih mislilaca iz zemlje i svijeta, ali već onda i upad teorijskog i povjesničarskog revizionizma raznih vrsta
No, inzistiranje na tom ‘subjektivnom’ momentu fašizacije nije dovoljno. Potrebno je istražiti i objektivnije povijesne procese i njihovu logiku, dakle promjene u povijesnoj strukturi i njenim ‘automatskim’ procesima. Na to nas obavezuje već i poststrukturalističko, a utoliko više i marksističko shvaćanje povijesti. Uostalom, svi do sada spomenuti ideološki i politički elementi jesu fašistoidni, ali se svejedno ne artikuliraju u uzorak povijesnog fašizma.
Močnik govori i o tome kako se u Sloveniji već 1992. pojavila i drugačija vrsta fašistoidne prakse. Prepoznao ju je u izbornom sloganu ‘reformiranih komunista’ koji je glasio: ‘Ni lijevo ni desno, već bolje’. Vođa te stranke bio je stari aparatčik Milan Kučan, a njeni kadrovi karijeristi svih režima. Prva misao bila je da oni depolitiziraju svoj diskurs jer žele sakriti svoju prošlost. No, istu formulu ponovio je i gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković 2011. g., izjavivši: ‘Nećemo govoriti o ideologijama, već ćemo provoditi svoj program.’ Ništa nije smetalo što programa tada nije imao, svejedno je dobio izbore. Mi smo morali čekati do 2016. g. da dobijemo, doduše direktno ne izabranog, premijera Tihomira Oreškovića, da bi u njemu desničari utjelovili diskurs kako nećemo pričati o ideologijama, nego ćemo rješavati probleme u ‘ekonomiji’. Kako taj vulgarni trik funkcionira vidimo ovih dana. Kada izvedu jedan fašizirajući nalet, npr. u ‘kulturi’, vladajući na politički otpor koji se pojavi samo podignu kviska. I onda je slijedeći tjedan na političkom dnevnom redu ‘ekonomija’.
Dakle, sada nam se u novom kontekstu vratio romantični ‘kulturni fašizam’, čija je osnova nacionalizam 19. st., ali bez liberalnih dimenzija. Jak sastojak je i rasizam (tzv. izbjeglička kriza će ga i ojačati), opreke Europa/Balkan, te obnovljena mitologija ‘srednje Evrope’, na kojoj jaši predsjednica Kitarović, gurajući nas prema Višegradskoj skupni i ‘osovini’ Jadran-Baltik. I kao da nam to nije dosta, uveden je novi momenat, koji Močnik zove realistična tehnokratska ‘ne-politika’. Njena ideologija je liberalna, poput ‘nultog stupnja’ modernih buržoaskih političkih sistema. Tu dolazi i zazivanje tolerancije i multikulturalizma, a stil je autoritaran i ‘nepopulistički’(9). I tu je predsjednica, kao i dijelovi desničarskog civilnog društva koji sada imaju potporu u Saboru u prvim redovima inoviranja fašisoidnog diskursa. Druga strana toga je naravno uvođenje zakonskih propisa koji će omogućiti diskriminaciju u praksi (u zdravstvu, školstvu itd.), te pretjerano iskorištavanje daljim ‘fleksibiliziranjem’ radnih statusa. Tako se upravo najlakše stvara novo kvazikastinsko društvo, utemeljeno na raznolikosti pravnih i radnih statusa, te segmentaciji tržišta radne snage.
Na kraju svoje intervencije Močnik se pita od kuda masovna potpora fašistoidnim ‘antipolitikama’, kada je jasno da radne mase dobivaju samo novu podređenost i iskorištavanje, gore i surovije od onoga u socijalističkoj prošlosti. Spominje individualističku atomizaciju masa, paniku ljudi pri prijetnji nezaposlenošću i siromaštvom. To je sada jednako u Sloveniji kao i u Hrvatskoj, a to što smo mi imali i rat nije razlog današnjim nevoljama, već samo jedna od alibi strategija za ucjenjivanje građanstva. Ako bismo savjesnije historizirali (što često činimo u Aktivu; Prilogu Novosti za teoretizaciju prakse) našli bismo u ovdašnjoj ‘kulturi pamćenja’ masa i sjećanje na nemoć prilikom uništenja samoupravnog sistema. A nove vlasti čine sve što mogu i da unište političku zastupljenost radnih masa (stranka koja se deklarira kao radnička odmah se upisuje u rubriku ekstremista). Ukratko, nove vlasti čine sve da od političkog odlučivanja odrežu ‘svoje’ stanovništvo, jer samo tako mogu izvršavati protunarodnu politiku u korist kapitala. Fašistoidni elementi – a povijesni fašizam je, kao i HDZ, bio pseudonarodni pokret – uklapaju se u to stanje, a s druge strane sami pripomažu njegovo funkcioniranje.
Situaciju čini još gorom što zatirane i iskorištavane mase ne samo da ‘kupuju’ identitetsku politiku, koja im se servira ‘odozgo’, već se i same u samoobrani ‘retradicionaliziraju’ na nivou domaćinstava i svakodnevnog opstanka. Ako sve dohotke treba usmjeriti u obiteljski proračun i nitko ne smije izostati, onda etnička lojalnost, religiozna ideologija i tradicionalne vrijednosti postaju ‘materijalnom silom’. Tu ljude, koje država razvlašćuje, sada hvataju razne markićke, koje su polje borbe prenijele iz države (naravno, uz njenu potporu) u desničarsko civilno društvo. Tako ‘mreže potpore’ i na taj način vraćaju identitetski teror u okolinu koju uništavaju kapitalistički procesi. Nekadašnja nacionalna država Hrvatima i Srbima u Hrvatskoj preobrazila se u identitetsku. A toj su konstrukciji fašistoidne prakse imanentne.
Metodološki ekskurs
Da je fašizam često neuhvatljiva kategorija, koja čuva svoju analitičku vrijednost samo ako mu domet jasno ograničimo(10) govori i povijest političkih zloupotreba toga pojma. Najčešće spominjani slučaj zloupotrebe je onaj njemačkih komunista koji su uoči Drugog svjetskog rata izrazom ‘socijalni fašisti’ iz oportunih razloga tako stigmatizirali socijaldemokrate. Uostalom i u razlazu Jugoslavije sa SSSR-om nije nedostajalo međusobnih optužbi za fašizam. U povijesti marksizma, naročito onoj oficijelnoj, dok je još postojala, općeprihvaćenom je bila definicija bugarskog komuniste Georgija Dimitrova iz 1933. g. (bio je na čelu Komunističke internacionale od 1934. do 1943. g.), po kojoj je ‘fašizam produkt kapitalizma ili određenih naročito reakcionarnih i imperijalističkih elemenata kapitalizma, u povijesnoj situaciji kada se kapitalizam osjećao ugroženim zbog napada snažnog proletarijata u ekonomskoj krizi.’(11) Ova je definicija uz varijacije uglavnom preuzimana u socijalističkim zemljama, a i danas je ponegdje u upotrebi. U Jugoslaviji teorijska produkcija bila je, pa i na ovu temu, puno bogatija i raznovrsnija, od ‘toplijih’ vrsta oficijelnog marksizma, preko onoga sasvim nedogmatskog, stvaralačkog, da bi još od 70-ih g. zavladala teorijska pluralnost, kritičko suočavanje marksističkih i nemarksističkih mislilaca iz zemlje i svijeta, ali već onda i upad teorijskog i povjesničarskog revizionizma raznih vrsta.
Što učiniti sa najozbiljnijim prigovorom, onim da je označitelj 'fašizam' i suviše historijski, te da više ne odgovara opisu nevolja koje nam se upravo događaju? Tu, kao i drugdje, dodavanje prefiksa 'post', i govorenje o post-fašizmu, malo što rješava U istoj definicijskoj neodređnosti zastao je i Boris Buden, kada se upitao: 'A što ako je ovo čemu sada u globaliziranom svijetu prisustvujemo nešto novo i gore od fašizma, za što još nemamo ime?' Na nama je da se ova crna slutnja ne ostvari
U okvirima povijesti marksizma samoga bilo je, i prije i poslije ove ‘kanonizacije’, kroz cijelo 20. st. vrijednih analiza fašizma, koje su originalno sagledavale ovaj fenomen. Spomenimo ovdje samo dva primjera: Antonio Gramsci uočivši razlike u razvijenosti i strukturi njemačkog i talijanskog kapitalizma u svojim Lionskim tezama 1926. napisao je da fašizam nije posljednja karta buržoazije u po njenu egzistenciju opasnom sukobu s marksizmom, nego da je tipičan proizvod mladog kapitalizma koji se razvija, poput onog talijanskog. Ako komparativna analiza kapitalističkih struktura u različitim zemljama i u različitim vremenima, ne može pokazati sličnost ekonomskih uvjeta u fašističkim državama i onima fašistoidnošću ozbiljno zahvaćenima, te njihovu različitost spram onih nefašističkih, tada se mora tragati i za drugim razlozima, drugim uzrocima koji će nam pomoći da objasnimo raspodijeljenost fenomena na mnoga društva. Potrebno je uočiti i druge, neekonomske, ‘nekapitalističke’ strukture i tradicije. Tako npr. i nepostojanje liberalno-demokratskih institucija, te povratno djelovanje lokalnih institucija na načine ponašanja, inducirane ‘nacionalne karaktere’ i oblike klasnih razračunavanja. Pitanje je dakle, probija li se fašizam do vlasti samo u zemljama bez starih liberalno-demokratskih tradicija? Na tome tragu je bila i svojedobna kritika dometa knjige Reinharda Kühnla o dva oblika građanske vladavine, liberalizmu i fašizmu, koju je u predgovoru iznio Ivan Prpić. Tamo on kaže kako autor fino opisuje te oblike, ali da nema neku opću teoriju o povijesnoj biti građanske epohe, pa nedokazano sugerira da ona mora završiti u nekim oblicima fašizacije. A onda se dogodila ‘tranzicija’. Drugi primjer koji ćemo navesti su analize njemačkog marksiste Ernsta Blocha, koji polazi od toga da su u Njemačkoj paralelno postojale institucije i mentaliteti različitih epoha (npr. obzirom na modernost), te da je ono neistodobno postojalo istodobno. Dakle, političke tradicije s jedne i epohalni faktori s druge strane, mogu biti presudnijima od ‘kapitalističke strukture’? Sve ovo nije nužno negacijom historijskog materijalizma i teze kako su proizvodni odnosi u jednom društvu u krajnjoj instanci odlučujući. Jer i gornje teze daju se materijalistički interpretirati, u smislu većeg značenja faktora nadgradnje (država i njeni ideološki aparati), koji razvijaju relativno autonomno kretanje. Da bi onda, povratno djelovali na bazu. I ne samo to. Ovaj odnos baze i nadgradnje, koji ne treba u potpunosti napustiti, dvostruko je prelomljen. A to znači da se i faktori koji sada čine nadgradnju daju objasniti iz ranijih ekonomskih odnosa. U tom smislu je fašizacija u post-socijalističkim, ‘tranzicijskim’ državama sigurno u vezi i sa iskustvom socijalizma, koji je tu, različito ‘realno’ postojao. Ali ne u smislu kako bi htjeli današnji lumpen teoretičari, postojanja ‘dva kolektivizma’, tj. ‘totalitarizma’ koji se međusobno nadopunjuju. Već kao opomena da bez neke doze fašizacije ljudi ne bi odbacili socijalizam u cjelini. Ma koliko to ovako izloženo izgleda zamršenim, upravo na taj način i pokušavamo analizirati i našu suvremenu situaciju.
Zbog svega rečenog, kao i zbog vrlo promjenjive historijske situacije, u kojoj se zemlje poput Hrvatske nalaze, nije čudno što se ocjene o ‘kvantitetu’ i ‘kvalitetu’ u njima prisutne fašistoidnosti, pa i u istih autora, protekom vremena i mijenjanjem položaja zemlje, drastično mijenjaju. Od ocjena da Tuđmanov i Miloševićev režim ne možemo objasniti bez analize velikog udjela fašistoidnosti u njima, do teze da danas uvjeta za fašizaciju države, a preko nje i društva, više nema. Oni koji odbijaju svaki govor o ovome fenomenu najčešće hoće uvesti pojmove ‘autoritarnog’ i ‘klerikalnog’, ali ipak još demokratskog društva, kao dovoljne. Razlog tome da uvjeta za fašizaciju više nema ne bi toliko ležao u našoj sadašnjoj političkoj ‘integriranosti’ u strukture Eu i NATO-a (naprotiv, odatle dolaze novi poticaju za obnovom fašizacije, npr. u obliku antimuslimanskog rasizma Višegradske skupine, u koju nas gura predsjednica), već u ekonomskoj sferi. Mi smo naime toliko ‘integrirani’ u neoliberalnu globalizaciju, da se o postojanju neke nacionalne ekonomije teško i može govoriti. Zbog toga se teško može govoriti i o postojanju nacionalne buržoazije. Mislili smo stoga da je ona kompradorska, a to znači da služi kao posrednik između lokalne privrede i stvarnih centara kapitalske moći, koji su izvan zemlje, te da za tu svoju ulogu od njih dobiva pravo na rentu u poslovnim transakcijama. Sada se čini da će i takav njihov položaj postati upitan, jer će vanjski centri moći sami preuzeti sve privredne funkcije, a ‘domaća buržoazija’ biti će potisnuta u čisto parazitski, pa onda i prinudno pljačkaški položaj.(12) A sve opisano, povratno, opet stvara uvijete za novu fašizaciju.
I na kraju, što učiniti sa najozbiljnijim prigovorom, onim da je označitelj ‘fašizam’ i suviše historijski, te da više ne odgovara opisu nevolja koje nam se upravo događaju? Tu, kao i drugdje, dodavanje prefiksa ‘post’, i govorenje o post-fašizmu, malo što rješava.(13) Uostalom, analitičari koji upotrebljavaju taj izraz odavno govore kako je on tu zbog nedostatka boljeg, novog. U istoj definicijskoj neodređnosti zastao je i Boris Buden, kada se, prepričano po smislu, upitao: ‘A što ako je ovo čemu sada u globaliziranom svijetu prisustvujemo nešto novo i gore od fašizma, za što još nemamo ime?’(14) Na nama je da se ova crna slutnja ne ostvari.
