Budućnost stranke u kojoj se borba za premoć vodi između Tomislava Karamarka i Milijana Brkića teško da može izgledati ružičasto. Prvi je upravo raskrinkan kao visoki Vladin dužnosnik koji je preko supruge izvlačio popriličnu materijalnu korist iz odnosa s glavnim lobistom mađarskog MOL-a, drugi je odavno prokazan kao jeftini plagijator. Obojica su ljudi vrlo ograničenih političkih pogleda, bez inventivnosti i vizije, nesposobni da artikuliraju i u javni život Hrvatske unesu išta drugo osim potrošenih nacionalističkih frazetina baštinjenih iz 1990-ih ili posuđenih od radikalne desnice. Ta dvojica bivših operativaca iz obavještajno-policijskih struktura učlanila su se u HDZ nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora 2011., da bi sredinom sljedeće godine pomoću tamo savladanih vještina i metoda uspješno proveli operaciju preuzimanja korupcijom kompromitirane i izbornim porazom oslabljene stranke, koja se ispostavila kao lak plijen. Karamarko, kao šef, i Brkić, kao njegova desna ruka, djelovali su godinama kao uhodani tandem, najprije u agencijama POA i SOA, a zatim i u MUP-u i policiji, ali uvijek je postojao neki šef koji je bio iznad Karamarka, poput Ive Sanadera ili Jadranke Kosor. Kada je Karamarko konačno dograbio vodeću poziciju u HDZ-u, a Brkić onu glavnog tajnika, pokazalo se da je drugorazrednost njihova trajna odlika.
Dragocjeno vrijeme od tri i pol godine koje su imali na raspolaganju da u opoziciji osmisle novu stranačku platformu, Karamarko i Brkić protratili su suzivši doseg HDZ-a isključivo na ljutu desnicu i biračku klijentelu stvorenu u ranijim razdobljima vladavine
HDZ je s Karamarkom i Brkićem na čelu ostao stranka podjednako slaba kao u trenutku njihova preuzimanja, stekavši na lanjskim izborima 49 saborskih mandata, samo četiri više od povijesnog minimuma koji je zabilježio 2011. godine. Dragocjeno vrijeme od tri i pol godine koje su imali na raspolaganju da u opoziciji osmisle novu stranačku platformu, Karamarko i Brkić protratili su suzivši doseg HDZ-a isključivo na ljutu desnicu i biračku klijentelu stvorenu u ranijim razdobljima vladavine. Vodeći HDZ-ovci, uključujući samog Karamarka, današnju predsjednicu države Kolindu Grabar Kitarović i brojne ministre, spali su na medijsku razinu notorne ‘Bujice’, a kadrovi koji su imali iole šira politička razmišljanja otpadali su jedan za drugim ili su gurnuti ustranu kako ne bi ometali proces ideološkog srozavanja HDZ-a s ranije dosegnutih pozicija umjerenog desnog centra na desničarske pozicije tipične za zadrte pravaške strančice. Taj proces prirodno je dovršen okupljanjem radikalne desnice u Domoljubnu koaliciju, a glavne parole HDZ-a postale su antikomunizam i lustracija, obračun s udbašima, jugofilima i jugonostalgičarima, uz otvoreno optuživanje političkih suparnika da ne vole Hrvatsku i stalne prijetnje neistomišljenicima u medijima, kulturi i civilnom sektoru. Umjesto nuđenja uvjerljivih rješenja za nagomilane ekonomske i druge probleme zemlje, Karamarko je nudio samo nacionalističku demagogiju i manifestirajući autoritarne sklonosti pretvorio HDZ u glavnog aktera puzajuće fašizacije.
Antikorupcijska katarza kroz koju je HDZ tobože prošao pod Karamarkovim vodstvom pokazala se lažnom upravo na njegovom primjeru i on teško više može funkcionirati i kao običan prodavač domoljubne magle
Rezultat takve zatucane politike bio je težak podbačaj na parlamentarnim izborima, na kojima su birači centra zaobišli HDZ-ovu koaliciju i okrenuli se Mostu Bože Petrova. Karamarko, koji je svojom nepopularnošću ionako predstavljao uteg u HDZ-ovoj kampanji, proćerdao je povjereni mu predsjednički mandat i jedini spas mogao je tražiti u formiranju vlade s Mostom. Nedostatak saborskih mandata i ovaj put bio je kompenziran drugim metodama, pritiscima, spletkama i pogodbama, kojima je SDSS-u preotet zastupnik Mirko Rašković, na stranu HDZ-a privučen korupcijskim aferama obilježeni Milan Bandić, a Most u posljednji tren bio natjeran da promijeni stranu nakon već potpisanog sporazuma između Petrova i šefa SDP-a Zorana Milanovića. Međutim, predsjednik HDZ-a ostao je u pogodbi s Mostom bez premijerske pozicije, a HDZ bez osjećaja da je zbilja zasjeo na vlast. Most je uz neka manje važna ministarstva preuzeo i ona pravosuđa, unutarnjih poslova i gospodarstva, blokirao niz HDZ-ovih kadrovskih rješenja i spriječio Karamarka u pokušaju da postavi svog čovjeka na čelo SOA-e. Time su glavne poluge represivnog sustava, ali i nadležnost nad tvrtkama iz resora Ministarstva gospodarstva, uključujući Inu, ostale izvan domašaja HDZ-ovih šapa. Neprestane sukobe unutar vladajuće garniture izazivala je HDZ-ova frustracija činjenicom da nije uspio prigrabiti onoliko vlasti koliko bi bilo dovoljno da se namire apetiti stranačkih kadrova i da nije uspio ovladati elementima sustava ključnima za realizaciju pojedinačnih interesa vodećih HDZ-ovaca.
Pritom je upravo sukob oko Ine, u kojem je Karamarko osobno, a onda i preko HDZ-ovog ministra poduzetništva Darka Horvata, tražio da se prekine arbitražni postupak koji je pokrenula SDP-ova vlada i da se umjesto toga otvore izravni politički pregovori s Mađarima, zaoštrio odnose do kraja. Taj je sukob eskalirao prije mjesec dana, kada su u londonskoj arbitraži svjedočili bivši predsjednik HDZ-a i premijer Ivo Sanader, u Hrvatskoj optužen da je od MOL-a uzeo mito kako bi Mađarima prepustio upravljačka prava u Ini, i Karamarkov bliski prijatelj Josip Petrović, bivši član uprave Ine, a danas izdašno plaćeni MOL-ov lobist, inače optužen u slučaju kupovine povjerljivih podataka od korumpiranih policajaca. Karamarko je i nakon što ga je Petrov, upozoravajući na ugroženost nacionalnih interesa, javno prozvao zbog prijateljstva s Petrovićem, nastavio inzistirati na prekidu arbitraže, postavljajući pitanja policije, tajnih službi i Ine kao tri ključna uvjeta za nastavak HDZ-ove suradnje s Mostom. Samo tri dana nakon tog ultimatuma, tjednik ‘Nacional’ objavio je 10. svibnja ugovor između Petrovićeve tvrtke Peritus savjetovanje i agencije Drimia Karamarkove supruge Ane Karamarko iz kojeg proizlazi da joj je kroz najmanje dvije godine, do početka 2015., Petrović mjesečno transferirao 2500 eura ili ukupno oko pola milijuna kuna.
Karamarko je tu dimenziju svojeg odnosa s Petrovićem skrivao od javnosti dok je vladi Tihomira Oreškovića nastojao nametnuti stav oko Ine, a skrivao ju je s razlogom, jer takva vrsta povezanosti šefa HDZ-a s MOL-om predstavlja kontinuitet u odnosu na Ivu Sanadera. Afera je to koja nagovještava kraj Karamarkove političke karijere. Prokazan kao znatno jeftinija varijanta svojeg prethodnika Sanadera, samozvani veliki domoljub uhvaćen je s novcem primljenim izravno od zastupnika strane kompanije s kojom se Republika Hrvatska spori na dvjema arbitražama. Ono što Karamarka zasad može održati na površini jesu odnosi unutar vladajuće koalicije, gdje nijedna strana nije spremna na izvanredne izbore i gdje Most i premijer Orešković Karamarkov slučaj prvenstveno koriste kako bi obuzdali njegovu dosadašnju agresivnost. Oni se ne namjeravaju odreći vlasti samo zato što je šef najveće stranke teško kompromitiran, nego baš u tome vide priliku da izbalansiraju odnose unutar koalicijske vlade. Zasad pokazuju spremnost da se pokriju formalnom odlukom koju će donijeti Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, iako se tu radi o političkoj odgovornosti koju bi trebali procjenjivati sami. Međutim, Karamarko, koji je već bio poljuljan izbornim rezultatima, počinje predstavljati sve veći uteg vlastitoj stranci. Antikorupcijska katarza kroz koju je HDZ tobože prošao pod njegovim vodstvom pokazala se lažnom upravo na njegovom primjeru i on teško više može funkcionirati i kao običan prodavač domoljubne magle, a kamoli kao lider koji bi stranci donio novi zamah. HDZ je na čelu s njime ostao slab, i upravo on danas predstavlja HDZ-ovu najveću slabost.
Karamarkova afera izbila je netom nakon što je, osiguravši da bude jedini kandidat, dobio novi mandat predsjednika HDZ-a, ali bi mogla utjecati na rezultate izbora ostalih stranačkih tijela 28. svibnja. Stranka vrvi nezadovoljstvom, puno je onih čije ambicije Karamarko svojom kadrovskom križaljkom nije zadovoljio i koji su spremni okrenuti se nekom drugom. Milijan Brkić, njegova desna ruka, još je od lani u rivalskom odnosu sa šefom stranke u kojoj je s operativne pozicije glavnog tajnika izgradio vlastitu mrežu. Karamarko nije nakon formiranja Vlade uspio oslabiti njegov utjecaj i spriječiti ga da se kandidira za zamjenika predsjednika HDZ-a, a sada je Brkić u poziciji da iskoristi njegovu slabost. Brkić je već iskoristio nered u Klubu zastupnika HDZ-a kako bi poslao poruku da je on taj koji ima autoritet da disciplinira zastupnike, a iz njegovog kruga u medije se već duže vrijeme puštaju najave da je zainteresiran da u prvoj sljedećoj prilici zasjedne na čelo HDZ-a. Brkić sada ima šansu da na Općem saboru HDZ-a koncem ovog mjeseca sa svojim ljudima stekne dominaciju u Predsjedništvu i praktički ovlada strankom. Karamarkov položaj dodatno je ugrožen inicijativom SDP-a da mu se izglasa nepovjerenje kao potpredsjedniku Vlade, o čemu bi se u Saboru trebalo odlučivati koji tjedan nakon izbora u HDZ-u. Kako je vladajuća većina ionako tanka, Karamarko će ovisiti o raspoloženju pojedinih zastupnika Mosta, možda i nekih iz Domoljubne koalicije, a ako to glasanje preživi, bit će suočen sa saborskim istražnim povjerenstvom, čije osnivanje SDP također najavljuje.
Rušenje Karamarka samo voljom Mosta i opozicije predstavljalo bi kraj Oreškovićeve vlade, ali bi stvari izgledale drukčije ako bi njegov odlazak bio zatražen iz samog HDZ-a. U slučaju da njegova afera dobije nastavak otkrićem novih dokumenata, izgledno je da bi on mogao biti prisiljen na povlačenje. To je zasad samo mogućnost, ali će Brkić, koji je unutarstranačkom pogodbom uspio za sebe rezervirati mjesto zamjenika predsjednika HDZ-a, u slučaju da se Karamarko u bilo kojem trenutku povuče, postati i formalno prvi čovjek stranke, koji će nadzirati izbor novog predsjednika. Mogućnost da umjesto kompromitiranog Karamarka ulogu HDZ-ovog gazde stvarno, pa čak i službeno, preuzme čovjek čiji diplomski rad spada u kategoriju neinteligentnog plagijata i za kojim se povlače još neke afere govori o težini situacije u koju se HDZ doveo nakon što je odlaskom Jadranke Kosor s predsjedničke funkcije napustio pozicije umjerenog desnog centra. Kroz četiri opozicijske godine nije se nimalo uspio riješiti korupcijske stigme, dapače, aktualni predsjednik u slučaju Ina-MOL zatvorio je krug s bivšim predsjednikom Sanaderom. Stranka nije uspjela Hrvatskoj ponuditi ništa novo, naprotiv, u nju je vraćen impotentni duh nacionalizma koji truje društvo, ruši dosegnute standarde i sramoti Hrvatsku u svijetu. HDZ se nije demokratizirao, nego su razmišljanja koja bi ga mogla učiniti modernijom i otvorenijom strankom ugušena, a vlada koju je formirao s Mostom slaba je, disfunkcionalna, dezorijentirana i rapidno gubi podršku građana. To je sadašnjost stranke u kojoj se, da stvar bude gora, borba za premoć vodi između dva drugorazredna političara, Tomislava Karamarka i Milijana Brkića.
