Upadljiva je koincidencija dvaju nedavnih događaja koji se tiču programa obrazovanja, odgoja i medijske pismenosti djece na Hrvatskoj televiziji (HTV). Prvi događaj je medijski format društveno-pedagoškog piara u smjeru odgovorne konzumacije sadržaja emitiranog na javnom servisu, drugi je demonstracija arogantne profesionalno-medijske šutnje u smjeru jednostavne diskriminacije sadržaja koji po zakonu, ako već ne po društveno-pedagoškom standardu ili moralnoj obavezi, pripada (školskoj) djeci na javnoj televiziji.
Prvi događaj je medijski projekt UNICEF-a i Agencije za elektroničke medije, njihova nacionalna kampanja za ‘podizanje svijesti o medijskoj pismenosti’. Pod projektnom egidom ‘Birajmo što gledamo’ na HTV-u se ovih dana prikazuje spot (u kojem glume djeca, a nije namijenjen djeci nego isključivo odraslima) kojim se dokazuje notorna teorija kultivacije ili teza da izloženost medijskim porukama ima kumulativan efekt, naročito u formativnim godinama. Poruka je jasna jer ‘djeca rade što djeca vide’, pa nekritička izloženost nasilju na televiziji sigurno dovodi do nasilnog ponašanja u realnom svijetu. Treba dakle pažljivo birati televizijski sadržaj namijenjen djeci i to pod nadzorom odgovornih odraslih osoba.
No uzimajući u obzir činjenicu da se taj projektni, zagovarački spot kritičke medijske pismenosti početkom ove jeseni pojavio kao jedini odgojno-obrazovni sadržaj namijenjen djeci na čitavoj programskoj platformi javnog nacionalnog servisa, kampanju bi bilo neophodno preimenovati u ‘Birajmo što emitiramo’. Time bi stvarna ovogodišnja projektna senzacija javne televizije – a ukidanje školskog programa na javnom servisu jest taj drugi, senzacionalni događaj kojim se bavimo – imala prikladniju ambalažu.
Kako je uopće moguće da odgovorni urednici na javnoj televiziji totalno ukinu obrazovni program namijenjen školskoj djeci, kad je jasno kao dan da HRT ima obavezu proizvodnje i emitiranja takvog sadržaja utemeljenu Zakonom o HTV-u iz 2010. i Ugovorom između HRT-a i Vlade koji je aktualan do kraja 2017. godine? Odgovor nemamo zato što, unatoč novinarskom trudu, nismo od urednice HTV2 Vesne Karuze Podgorelec uspjeli dobiti bilo kakvo objašnjenje. Ljubazno smo, umjesto službenog odgovora, upućeni na sjednicu Programskog vijeća održanu 19. listopada, ali na kojoj je, baš čudno, ‘raspravu o dječjemu programu Vijeće odgodilo zbog nedostatka vremena’.
Treba ipak naglasiti da televizijski program za djecu predškolskog uzrasta nije ukinut, nego se od šest do devet sati ujutro emitira na Drugom programu HTV-a kao kolaž animiranih filmova i (nažalost, uglavnom neuspjelih) scenskih intermezza namijenjenih predškolarcima u emisiji ‘Juhuhu’. Programski sadržaj namijenjen školskoj djeci (emisije ‘Na vrh jezika’, ‘Briljanteen’, ‘Čarobna ploča’, ‘Notica’, ‘Puni krug’, ‘Školski sat’, ‘Dječja usta’, ‘Argument’) ‘posmicala’ je po kratkom postupku urednica HTV2 Karuza Podgorelec, potaknuta, navodno, provedenim istraživanjem tinejdžerskih navika u Hrvatskoj, gdje je zaključeno da ‘tinejdžeri ne gledaju TV’. Do rezultata tog istraživanja nismo, nažalost, uspjeli doći, ali se čini da ono doista postoji jer o njemu govore ili spekuliraju vanjski suradnici školskog i obrazovnog programa HTV-a – oni koji, za razliku od zaposlenih, nisu obveznici etičkog kodeksa šutnje.
Na temeljima navodnog istraživanja nalazimo, uostalom, i učestale ‘prognoze razvoja’ školskog programa HTV-a putem interneta, što je ravnatelj Programa HTV-a Saša Runjić indirektno kratko isporučio na rujanskoj sjednici Programskog vijeća HTV-a, kad je karakter Drugog programa skicirao kao ‘obiteljski kanal sa zabavnim i lakšim sadržajem’. Zapravo, suradnici HTV-a u školskom programu odavno znaju da je strategija ukidanja povezana sa ‘seljenjem’ čitavog sadržaja isključivo na web, što nam potvrđuje jedan od urednika izuzetno uspješne emisije ‘Briljanteen’, filmski kritičar Mario Kozina.
- Nakon 20 godina emitiranja HRT je iz sheme odlučio maknuti ‘Briljanteen’, jednu od svojih najdugovječnijih emisija. Argument koji smo dobili je uvjerenje uredništva da ciljana publika emisije ne gleda televiziju nego koristi internet. Ono što me u ovoj odluci duboko razočaralo je odustajanje HRT-a od odgoja novih generacija gledatelja. Umjesto da razvije nove metode kojima će se obraćati mlađoj publici, HRT od njih diže ruke i prepušta ih mreži. Internet zaista predstavlja nepresušno more informacija, no način njegova funkcioniranja potpuno je drugačiji od televizije. Jedna od osnovnih razlika interneta i televizije je, uvjetno rečeno, nedostatak filtera koji će razlučiti važno od manje važnog, a gledatelja upoznati sa sadržajem koji mu na prvu možda i nije atraktivan - kaže Kozina.
Uredničkom uvjerenju da će tinejdžeri u obzoru realnosti društvenih mreža i dekoncentrirane konzumacije TV sadržaja umjesto na televizijske pohrliti na internetske sadržaje HTV-ove produkcije ne prestajemo se čuditi. Ali to čudo uredničke naive je lako oborivo: HTV naprosto mora proizvoditi televizijski sadržaj za sve generacije i skupine ovoga društva po definiciji javnoga servisa i ne smije diskriminirati niti jedan njezin segment. Pretplata se, uostalom, plaća za televizijski i radijski program na teritoriju RH, a ne za internetski promet koji, usput, nije svima jednako dostupan. To što uredništvo HTV-a u ležernosti svojih nastupa, istraživanja i ‘teza’ ne uviđa minimalne postulate svoga javnoga posla, govori o rasapu te duboko precijenjene medijske institucije. Ali govori i o dubokoj diskriminaciji školskog programa, čija je manjinska pozicija još minornija od etabliranih manjinskih (etničkih, treće dobi, posebnih potreba) rezervata.
Gimnazijski profesor filozofije i etike Tomislav Reškovac, suradnik mnogih nacionalnih obrazovnih projekata i jedan od autora debatne emisije za tinejdžere ‘Ni da, ni ne’ čijih se ‘posljednjih nekoliko epizoda do fajrunta’ očekuje ove sezone, komentira za ‘Novosti’ nastalu situaciju.
- Ukidanje obrazovnog programa koje se poziva na slabu gledanost tih emisija previđa nekoliko očevidnih činjenica. Prvo, kad bi obrazovne emisije bile gledane, tada bi ih komercijalne televizije bile prepune. No tada nam javna TV ne bi ni trebala, kao što nam ne treba ni da bismo mogli gledati emisije o kuhanju, kupovanju nekretnina ili prijenose nogometnih utakmica. Drugo, tvrdnja da tinejdžeri ne gledaju TV nije posve točna. Najbolji dokaz su tinejdžerske serije koje HRT, čini se, kani i dalje kupovati i emitirati kao (gotovo) jedini sadržaj namijenjen tinejdžerskoj publici. Ako je tome tako, čini se da ipak postoji modus koji bi omogućio da obrazovni program i dalje bude prisutan na TV ekranima. Problem je u tome što se on zove ‘obrazovanje sa zvijezdama’ - zaključuje Reškovac.
