Kako ocjenjujete dosadašnji mandat Vlade? Tražili ste opoziv premijera Tihomira Oreškovića?
Mislio sam da od vlade Jadranke Kosor ne može biti lošije, pa je onda došla Kukuriku vlada koja je bila katastrofalna, ali ova aktualna je najgora do sada. Kulminacija je njezin potpredsjednik Tomislav Karamarko koji vuče repove još iz vremena kada je kao ministar unutrašnjih poslova hrvatske građane koji su opravdano prosvjedovali nazvao Indijancima, pa sadašnja afera s lobiranjem za MOL koja je direktno uperena protiv nacionalnih interesa, pa telefonska sjednica Vlade… na što to sliči? Ali ništa nije slučajno. Možete se vi slagati ili ne slagati s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem i njegovim stavovima, ali o njemu, nažalost, piše cijeli svijet, naravno negativno, svi nas bojkotiraju. S druge strane imamo premijera o kojem doslovno nitko ništa ne zna. Kada ozbiljni ljudi za samo dva sata na najmoćniji položaj u državi izaberu čovjeka o kojem nitko nema pojma, ni tko je ni što je ni kakvi su njegovi politički afiniteti i stavovi, znaju samo da je predstavnik multinacionalne i u Izraelu najjače korporacije (a znamo da Izraelci ne stavljaju čovjeka u kojeg nemaju slijepo povjerenje i koji nije sa svih strana provjeren), jasno je da će on štititi izraelske interese, nikako Hrvatske. Sada vidimo da taj čovjek oponira predsjednici države i predsjedniku stranke koja ga je dovela na mjesto premjera, da ti unutrašnji odnosi uopće nisu bezazleni. Kada jedan poslušni birokrat krupnoga kapitala postane agresivni kreativac, tu nešto ne štima: nameće se pitanje tko ustvari upravlja Hrvatskom, ide li premijer negdje po mišljenje koje propagira kao svoje? A dobro se zna da je jedina institucija koja može tako zavrtjeti stvar Katolička crkva. No tamo gdje se Crkva počne baviti svjetovnim stvarima, ne raste ništa dobro.
Ako jedan ozbiljan parlament tek ujutro, na dan izglasavanja povjerenja Vladi, dobije prijedlog ministara, to više nije kokošinjac, to je definitivno svinjac. Ja kao čelnik lokalne samouprave imam neke zakone kojih se moram držati – ako se pet dana prije Vijeća ne dobiju materijali, smatra se da nisu uručeni. A ovdje smo ih dobili pola sata prije početka rasprave. To je užasno neozbiljno i takva država, takva vlada, takav parlament nema se čemu dobrome nadati. Prvi put u hrvatskoj povijesti imamo četverac na čelu države u kojem baš nitko ne brani hrvatske interese: predsjednicu Kolindu Grabar Kitarović koja je tipična predstavnica NATO-a i američkih interesa, ženu izabranu na jednoj seansi (zna se dobro tko ju je odabrao i predložio), Tihomira Oreškovića kojeg je netko doveo kao tipičnog predstavnika izraelske korporacije, Božu Petrova kao predstavnika Crkve – i taj tercet uvijek se konfrontira s potpredsjednikom Vlade Tomislavom Karamarkom, za kojeg se otkriva da je u vezi s lobistima MOL-a, a zna se da je to samo paravan za Gazprom i zna se da je Ana Karamarko putovala u Rusiju. Jasno je da oni vuku na jednu stranu, a Karamarko na drugu. No bez obzira na to tko prevlada, Hrvatska uvijek gubi, jer nitko od njih ne štiti stvarno interese države. Najbolje bi bilo da ova Vlada što prije ode. Svaka njezina minuta jako je loša za Hrvatsku. I pođe li Orešković što prije preko bare, bit će bolje za Hrvatsku. Ovo nije nenarodna, ovo je antihrvatska Vlada.
Predstava za narod
Kako gledate na prijepore u Vladi?
Nema prijepora u Vladi. To je predstava za narod, kontrolirani i organizirani kaos, tipična norma ponašanja institucije koja upravlja i stvara dojam nemirne vlasti kako bi opravdala svoj nerad i nesnalaženje. Most nije beznačajan dio Vlade, a u Saboru njegovi zastupnici oponiraju i kritiziraju tu Vladu. I jedan dio Domoljubne koalicije isto oponira Vladi, a zatim njezin potpredsjednik Božo Petrov jasno kaže da Vlada radi izvrsno, da odnosi nikada nisu bili idiličniji i da je siguran da će Vlada prosperirati i doći do kraja. Ako malo dublje zaorete ispod površine, vidite da je to sve namjerno.
Na čelu države imamo četverac u kojem baš nitko ne brani hrvatske interese: predsjednicu koja je predstavnica NATO-a, premijera kojeg je netko doveo kao tipičnog predstavnika izraelske korporacije, Petrova kao predstavnika Crkve i Karamarka za kojeg se otkriva da je u vezi s lobistima MOL-a, a zna se da je to samo paravan za Gazprom
Što je ostalo od izbornih obećanja i naveliko najavljivanih reformi?
Ništa. Reformirat će se jedino registar državne imovine. Kada je ova Vlada preuzela vlast, registar državne imovine vrijedio je 32 milijarde, kada ode, izdrži li kojom nesrećom do kraja, bit će nula. Samo će se to reformirati, sve drugo je zavjesa, magla. Umjesto da se Sabor, Vlada i državne institucije bave time kako će građani imati više, bave se time tko će imati manje. Od reformi su se jedino počele spominjati one zdravstva i mirovinskog sustava, koje direktno idu na štetu hrvatskih građana. Mirovinska reforma trebala se napraviti unutar same sume za mirovine. Trebale su se snižavati povlaštene mirovine, a povećavati one koje su ispod životnog minimuma. Zaprepašćujuće je da se u proračunu troši 90 milijardi za plaće i mirovine. Do 2000., kada je jedan dolar bio dva eura, iz Hrvatske se izlilo deset milijardi dolara, od 2004. do 2013. oko 50 milijardi, a tu nisu uračunate dvije milijarde opljačkane u operaciji zvanoj financijski inženjering. Dolazimo do zaključka da Hrvatska nije zadužena nego bogata zemlja, iz koje se od 1990. otuđivalo i izmještalo, pa se kao strana investicija vraća više od sto milijardi dolara. Problem je u tome što u Hrvatskoj nema nikoga tko će se boriti za nacionalni interes ili su to pojedinci koji su marginalizirani, ubijeni, podcijenjeni ili pozatvarani.
Na vidiku nema ni reforme javne uprave, vladajući nisu usuglašeni oko toga što bi sa županijama?
Zašto županije nije riješila SDP-ova vlada? Na svoj sam izborni plakat 2011. stavio slogan ‘Isto sranje, drugo pakovanje’ jer između SDP-a i HDZ-a stoji znak jednakosti. Dobro je poznato da ako nešto ne želite napraviti, osnujete povjerenstvo. Tako i ministrica uprave Dubravka Jurlina Alibegović kaže: ‘Izradit ćemo analizu.’ Po meni, ne znači da su županije loše – što će se desiti ako se one ukinu, kamo će svi ti ljudi? Problem je što se u županijama nakotilo puno trećerazrednih stranačkih uhljeba, koji su stranačka glasačka mašinerija. U mojoj, Šibensko-kninskoj županiji 35 posto se troši na plaće (a znamo da je zakonski maksimum 20 posto), dok se u Općini Primošten izdvaja svega sedam posto. Kada bi moja županija trošila po modelu Primoštena, imala bi više od 50 milijuna kuna godišnje slobodnoga novca za investiranje. Radije bih ukinuo Hrvatsku turističku zajednicu koja kao dupli poligon Ministarstva turizma samo životari i troši 382 milijuna kuna godišnje. Moglo se uštedjeti pet milijardi kuna koje su otišle za financiranje neodrživih jedinica lokalne samouprave, na čemu je Most strahovito pao jer na tome nije inzistirao prilikom donošenja proračuna. Kažu, nema volje za reforme kod HDZ-a i SDP-a, to je notorna laž. Nije trebalo mijenjati nijedan zakon, kao što ga nisu mijenjali da bi uskratili 158 milijuna kuna znanosti i obrazovanju ili 48 milijuna Ministarstvu branitelja. Samo je trebalo izbaciti svaki oblik potpore jedinicama lokalne samouprave koje su neodržive. Uvijek sam bio za to da prežive samo održive jedinice lokalne samouprave. Pitanje je samo jesu li neke neodržive jer previše nenamjenski troše ili su stvarno neodržive, zbog ekonomskih razloga. Zašto bismo pet milijardi davali za lokalnu samoupravu samo da netko bude načelnik ili gradonačelnik? Općina Primošten bila je na granici ukidanja, a danas je jedna od najuspješnijih, iz koje godišnje odlazi 75 milijuna u državni proračun, a ne vraća joj se nijedna lipa.
Tih pet milijardi koje smo dali jedinicama lokalne samouprave trebalo je dati za sufinanciranje brodogradnje, pod uvjetom da se ona oslanja na domaće kooperante, što bi industrijski uzdiglo zemlju i otvorilo radna mjesta, a držao bi se i tehnološki korak sa svijetom. Brodogradnja i agrar su naše najvažnije strateške grane, naravno uz turizam. U bilo kakvim vremenima – turbulentnima, ratnima ili mirnodopskima – svakoj su državi neophodne tri stvari: hrana, gorivo i lijekovi. Hrvatska se svoje hrane odriče, Slavonija je pusta, lijekove smo izgubili kada smo pustili Oreškoviću da uništi Plivu kao regionalnog diva na istraživačkom području, a gorivo smo dali MOL-u. Naši lešinari su se za sitne pare riješili svega što jednu državu čini državom. Kada polemiziram s HDZ-ovcima, pitam ih što osim korumpiranog pravosuđa, deindustrijalizacije i deagrarizacije imamo danas, 25 godina otkako smo stvorili samostalnu Hrvatsku. Napravili smo samo autoput, a i njime nismo došli do Dubrovnika, fali nam tih 80 kilometra koje nikako da riješimo. Tu bi kilometražu u 25 godina napravila Općina Primošten, kada joj država ne bi uzimala spomenutih 75 milijuna…
Predsjednica je zabrazdila
Zapela je i reforma pravosuđa, koju ste i sami glasno zagovarali?
Pravosuđe je septička jama civilnog društva, po čijoj površini plivaju najkrupniji primjerci koji se zovu suci. Kakvu budućnost ima država u kojoj glavni državni odvjetnik predsjednici Ustavnog suda kaže: ‘Mala, znam da ste dobili pet milijuna eura da ukinete presudu’? Je li itko više u ovoj zemlji normalan? U normalnoj bi se zemlji automatski iskazao građanski neposluh kroz neplaćanje obaveza, poreza, nameta, pa neka se prasad koja živi od državnog proračuna koprca u vlastitom blatu. Ali mi smo država koja nema svoje ja, što se jasno izražava u narodnoj izreci: ‘Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu…’ Jasno je da s takvom politikom nema perspektive. Hrvatska mora nešto radikalno i brzo mijenjati ako želi opstati, mora postati svjesna činjenice koja funkcionira u svijetu da se svaka moć širi do granica isto takve moći. Nažalost, Hrvatska nema nikakvu moć isključivo zbog nas samih. Zato nam se i događaju ovakve stvari.
Umjesto reformi krenule su priče o rasprodaji preostaloga nacionalnog dobra?
I to se još dogovara na telefonskoj sjednici Vlade! Vlada se ponaša kao trećerazredni trgovac koji rasprodaje ono što nitko od njezinih članova nije stekao. Sve revolucije, ratovi i prevrati u povijesti događali su se uvijek radi jedne jedine stvari, a to je tko će upravljati sredstvima za proizvodnju koja donose profit. Još sam 2011. rekao da će Hrvatska za dvije vlade (izdrži li ova uopće do kraja) ostati bez ičega, bit ćemo zemlja bez imovine, kao seljaci bezemljaši. S nama će svatko manipulirati. Sada je to još nekako u rukavicama, još nas kupuju… Ova Vlada ima briljantno smišljen plan kako najljepši komad zemlje oteti od onih koji su tu rođeni i tu obitavaju. Bit će Hrvatska ‘Raj na zemlji’ iz slogana Nike Bulića, samo je pitanje za koga. Već smo i prije bili na koljenima i ekonomski ovisni, ali sada nastupa završni čin, egzekucija! Vjerujem da će porez na nekretnine biti konačan udarac, koji će naš narod dovesti do statusa bezemljaša. Ovo je zadnji čavao, ne više u lijes nego u hrvatske glave. Čovjek treba doslovno biti idiot i to prihvatiti. Jer to više nije najgora vlada, pitanje je je li to vlada Dostojevskoga…
Kako komentirate ulogu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović?
Zatražit ću opoziv predsjednice, jer je suviše duboko zabrazdila u ono što nije njezin posao. Dno dna je bilo kada je na čuvenim konzultacijama na Pantovčaku tražila od mene i dvojice kolega iz Mosta da izađemo, kako bi ona obavila razgovor s Petrovom. Predsjednica je itekako utjecala na sastavljanje Vlade, davala si je nezakonite ustavne ovlasti da može raspustiti parlament kada ona hoće. Kolinda Grabar Kitarović sve radi ne bi li došla u poziciju da bude i predsjednik i premijer. U normalnoj bi zemlji trebala dati ostavku čim je utvrđeno da je upletena u aferu Mamić. Ako tajna služba opservira jednu osobu i ako ulove predsjednicu države da intimno ili prijateljski komunicira s tom osobom, što još treba da bi predsjednica otišla? Nije se nju prisluškivalo kao predsjednicu, ona je sama uletjela ondje gdje je uletjela. Sada je pitanje kakvi su njezini odnosi s tom grupacijom koja je predmet obrade SOA-e i koliko su ti odnosi duboki, odnosno štete li nacionalnim interesima. To su pitanja koja su morala biti razjašnjena u Saboru ili barem na njegovu Odboru za unutrašnju politiku i nacionalnu sigurnost, a nisu. Zašto nisu, treba upitati one koji su to spriječili.
Crkva i krupni kapital
S obzirom na to da već treći tjedan u Saboru nema kvoruma prilikom izglasavanja zakona, koliko Vlada još može izdržati?
Ne mogu o tome spekulirati. Ali, ponavljam, što se prije rasformira, to bolje. Što se tiče parlamenta, on bi davno bio raspušten da velike zastupničke plaće nisu primamljiv mamac. Plaćama zastupnika samo se kupuje vrijeme, a vjerujem da većina njih prije ulaska u saborske klupe nije vidjela 16-17 tisuća kuna, koliko sada dobivaju mjesečno. Kako kaže Arsen Dedić u svojoj pjesmi: ‘Radim u ministarstvu straha, radim od sedam do tri, moja je jedina dužnost strahovati…’ Tako je i ovdje, 90 posto zastupnika samo strahuje da se Sabor ne raspusti.
Da su sada izbori, kako bi na njima prošao Most?
Uspjeh bi bio kada bi prešao prag. I sada priznajem, Most je bio fantastična politička platforma, najbolji projekt trećeg puta od 1990. i pametno kopiran projekt Nezavisne liste Stipe Petrine, jedine nezavisne liste koja se održava već četvrti mandat. U Primoštenu smo 2011. pokušali pokrenuti treći smjer, ali nismo imali snage, sa svih sam strana bio blokiran. Most je u tome uspio, jer je iza njega stajala velika i moćna infrastruktura – danas više nije nikakva tajna da su to bili Crkva i krupni kapital. Bilo mi je šokantno kada je Božo Petrov osam mjeseci prije izbora rekao da može biti premijer, ali da će to mjesto prepustiti nekom drugom. Kada posložite kockice, dolazite do sadašnjeg rješenja. Mogli smo uspješno voditi Hrvatsku, a ispala je katastrofa. Sada je svima jasno, pa i mostovcima, da je odabrana kriva strana. To ne znači da je koalicija Hrvatska raste bila prava strana. Javno sam zagovarao da idemo s njom, iako sam znao da svaka strana koju Most izabere vodi u propast. Razlika je bila u tome hoćemo li poći s nesposobnima, lopovima i zločincima ili samo s nesposobnima i lopovima. Znao sam da Most mora planirati izvanredne izbore i da, ako misli opstati, ne može ići u širinu. Most je morao uzeti mjesto predsjednika Sabora i pet-šest ministarstava koje bi ustrojio sasvim po svome, od čistačice do ministra, i za koje bi bio odgovoran, ali i kritičan prema partnerima. Rad i rezultati tih pet ministarstava bili bi Mostov kapital na izborima. Ovako je napravljena, da se međusobno kontroliraju, kombinacija ‘moj ministar – tvoj zamjenik’, ali to jednostavno, kao što vidimo, ne funkcionira. Danas mnogi mostovci priznaju da na čelu Mosta nije slobodan čovjek i da bi stvari drugačije izgledale da to nije Božo Petrov nego netko drugi. Mostovci ni sami sebi više nisu vjerodostojni. Jer tko javno prizna da je za dva sata izabrao premijera za kojeg dotad nije znao da uopće postoji, zaslužuje jednaku izjavu onoj Ivana Kovačića za HDZ. Neka odjebe!
