Hrvatsko novinarsko društvo
Poštovani,
ovim putem ne podnosim žalbu na Odluku Novinarskog vijeća časti HND-a broj 33/15 od 10. prosinca 2015. godine. Žalbu koju Središnjem odboru HND-a, kao drugostupanjskom tijelu, ovim putem ne podnosim, prilažem u nastavku.
Žalba
Na osnovu zahtjeva Marija Ćužića Vijeće časti pokrenulo je protiv mene postupak i s pet glasova ‘za’ te dva glasa ‘protiv’, uz izdvojena mišljenja Veronike Rešković i Marinka Jurasića, usvojilo zaključak da je ‘Nikola Bajto (član HND-a), objavljivanjem svoje satirične pjesme ‘Lijepa naša haubico’, na portalu portalnovosti.com 7. kolovoza 2015. godine, dijelom prekršio 6. i 13. članak Kodeksa časti hrvatskih novinara, te mu se zbog toga izriče opomena’.
Vijeće je zaključilo da sam članak 6. prekršio tako što u pjesmi nisam poštovao etiku javne riječi niti uvažio čast, ugled i dostojanstvo Hrvatske vojske, hrvatskog naroda i hrvatske države, a članak 13. tako što nisam primijenio posebnu odgovornost koja se očekuje kad se komentiraju prava, potrebe, problemi i zahtjevi srpske nacionalne manjine. Urednika portala Ivicu Đikića, koji nije član HND-a, Vijeće ‘smatra suodgovornim u rečenim povredama novinarskih načela i principa’.
Osnove žalbe
Prvo, zahtjev Marija Ćužića, inače predsjednika Ogranka slobodnih novinara HND-a, deplasirana je polupismena kleveta. Drugo, postupak koji je Vijeće časti protiv mene provelo kukavička je, podla i nakaradna proceduralna svinjarija. Treće, Vijeće je zloupotrijebilo povjerene mu ovlasti s isključivim ciljem nametanja svojeg mišljenja o Domovinskom ratu ostalim novinarima.
Obrazloženje
Dana 17. kolovoza 2015. predsjednik Vijeća Aleksej Gotthardi-Pavlovsky obratio mi se e-mailom u kojem je stajalo: ‘Poštovani kolega Bajto, prosljeđujem zahtjev Marija Ćužića, upućen Novinarskom vijeću časti, te ljubazno molim vaše pisano očitovanje do 12. rujna 2015. godine.’
U nastavku je priložio Ćužićev e-mail, naslovljen ‘izrugivanje s hrvatskom himnom’, koji citiram u cijelosti:
‘Poštovani, Hrvatsko novinarsko društvo nije reagiralo na članak Portala Novosti od 07. kolovoza 2015. godine u kojem se autor Nikola Bajto izruguje s hrvatskom himnom ‘lijepa naša’. Tim člankom su prekrišli Zakon o Zastavi, grbu i himni te tražćim očitovanje HND-a, Suda časti HND-a i reagiranje na izrugivanje sa Himnom Republike Hrvatske!’
Istog dana predsjedniku Vijeća uzvratio sam kratkim očitovanjem upućujući ga na meritum stvari, odnosno na to da je Vijeće časti nadležno za provedbu Zakona o grbu, zastavi i himni koliko i za provedbu Zakona o sigurnosti prometa na cestama.
Sada prelazim na obrazlaganje prve osnove žalbe, naime da je Ćužićev zahtjev deplasirana polupismena kleveta.
Da je Ćužićev zahtjev kleveta jasno je već iz toga što protiv mene nikada nije donesena nijedna presuda za kršenje bilo kojeg zakona.
Da je to polupismena kleveta jasno je iz toga što predsjednik Ogranka slobodnih novinara HND-a nije bio u stanju napisati ni dvije rečenice bez osam pravopisnih grešaka i što nije bio u stanju ispravno napisati ni naziv himne, ni naziv zakona koji smo ‘prekrišli’, ni naziv tijela HND-a od kojeg ‘tražći’ očitovanje.
Da je Ćužićev zahtjev deplasirana polupismena kleveta jasno je iz toga što upute sa službenih web-stranica HND-a nalažu da se uz prijavu ‘obavezno prilaže pisano obrazloženje povrede etičkih načela’, koje Ćužić nije priložio. Dapače, on ni ne tvrdi da smo objavom teksta prekršili Kodeks, već da smo ‘prekrišli’ zakon.
Prelazim na obrazlaganje druge osnove žalbe, naime da je postupak koji je Vijeće provelo kukavička, podla i nakaradna proceduralna svinjarija.
Da je postupak Vijeća svinjarija jasno je iz toga što Vijeće deplasirani Ćužićev zahtjev nije u startu odbacilo. Nakon što sam upozorio Vijeće na njegovu nenadležnost za povrede zakona, predsjednik Vijeća Gotthardi-Pavlovsky čak se složio sa mnom, da bi, ni ne uviđajući da sam mu se upravo očitovao, i dalje tražio da se o Čužićevom zahtjevu ‘svejedno’ očitujem, ne obrazloživši pritom o čemu bih se to još trebao očitovati, ako ne o tvrdnjama u Ćužićevom zahtjevu.
Da je postupak Vijeća proceduralna svinjarija jasno je iz izdvojenog mišljenja Veronike Rešković, u kojem ona potanko opisuje način na koji je Vijeće više puta instruiralo Ćužića kako da svoj deplasirani i meni proslijeđeni zahtjev nadopuni obrazloženjem povrede novinarskih principa. No on je i u novoj, ‘formalnoj prijavi’, ustrajavao na zakonima, sada i na Kaznenom zakonu, citirajući tek iz četvrtog pokušaja odredbe iz Općih načela Kodeksa po kojima se ‘novinari pridržavaju Ustava i zakona’ te ‘njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti’.
Da je postupak Vijeća nakaradna proceduralna svinjarija govori činjenica da me ono nikada nije upoznalo s Ćužićevom novom, ‘formalnom prijavom’, i njenim nadopunama, a Ivicu Đikića, kojeg je proglasilo suodgovornim, nikada nije ni kontaktiralo. Time je Vijeće teško prekršilo Pravilnik o radu Novinarskog vijeća časti, u čijem članku 5. stoji: ‘Kad se vodi postupak povrede Kodeksa koju je učinio novinar, mora mu se omogućiti obrana.’
Da je postupak Vijeća podla i nakaradna proceduralna svinjarija govori to što je Vijeće u svojoj Odluci na koncu ipak zaključilo da nije mjerodavno postupati ni po jednoj od Ćužićevih tvrdnji iz svih verzija njegovog zahtjeva. Kako je onda uopće provelo postupak protiv mene? Tako što je sada, kada se moj progonitelj Ćužić uza svu pomoć Vijeća pokazao fatalno nesposobnim da isporuči formalno valjanu optužnicu, samo Vijeće preuzelo ulogu progonitelja. Činjenicom da je iznijelo protiv mene vlastite kvalifikacije, tereteći me za povrede članaka 6. i 13. Kodeksa, a da me o tome nikada nije obavijestilo, Vijeće je također teško prekršilo članak 5. Pravilnika, potpuno mi uskrativši mogućnost da iznesem obranu.
Da je postupak Vijeća kukavička, podla i nakaradna proceduralna svinjarija govori to što u njegovoj Oluci ne piše tko je još uz Veroniku Rešković i Marinka Jurasića na sjednici sudjelovao, zbog čega ne znam ni kojih me je pet od preostalih devet članova Vijeća (a to su Gotthardi-Pavlovsky, Verica Mađer, Nataša Ban Leskovar, Tomislav Kurelec, Maja Antonić Škarica, Damir Pijaca, Miroslav Wranka i Saša Jadrijević Tomas) progonilo i etički osudilo. Gotthardi-Pavlovsky tu mi je informaciju odbio dati i kada sam je zatražio u svrhu pripreme ove žalbe.
Treća osnova moje žalbe, s obzirom na kafkijanske dimenzije gore opisanog procesa, zapravo je sasvim suvišna. Ovdje je iznosim samo zato što sam primijetio da Vijeće ne posjeduje ni elementarno razumijevanje postupaka satire, ni razumijevanje satire općenito i satire posebno kao novinarskog žanra, iako iz nekog razloga tvrdi, a što ja niti tvrdim niti niječem, da je moja pjesma upravo ‘satirična pjesma’. Činjenica je da Vijeće u svojem pokušaju da nekako etički kriminalizira moju pjesmu nije uspjelo odgonetnuti u čemu se sastoji njena satiričnost, ako je uopće ima, a onda i u čemu je krimen satirične forme, ako takav uopće postoji. Napuštajući, barem književno-teorijski puno intrigantniju, Ćužićevu tezu da moja pjesma predstavlja uvredu jedne druge pjesme, naime državne himne, Vijeće se isključivo okrenulo etičkom kriminaliziranju njenog sadržaja, tretirajući je zapravo kao običan novinski komentar, a ne kao satiričnu pjesmu.
Pritom je potpuno nejasno na osnovu čega ju je, ako već nije identificiralo u čemu se sastoji njena satiričnost, odlučilo tretirati kao komentar, a ne recimo kao običan novinski izvještaj. Moja pjesma, radilo se o satiri ili ne, nije svojim sadržajem ni u kojem slučaju izražavala moj stav i moje mišljenje, nego je izražavala stav i mišljenje službene državne politike. Stoga Vijeće griješi kada tvrdi da sam s tim stavom i mišljenjem polemizirao.
Vijeće naime navodi da u mojoj pjesmi ‘nije poštovana etika javne riječi, niti su uvaženi čast, ugled i dostojanstvo skupine s kojom se polemizira (u ovom slučaju Hrvatske vojske / hrvatskog naroda / hrvatske države), kako nalaže 6. članak Kodeksa’. Međutim, time što sam napisao ono što je službena državna politika upotrebom Hrvatske vojske i uz pomoć hrvatskih medija htjela poručiti hrvatskom narodu kada je razornu njemačku haubicu predstavila kao najveću atrakciju vojne parade u Zagrebu, nisam ni na koji način povrijedio ‘čast, ugled i dostojanstvo’ navedenih skupina.
Što se tiče članka 13. Kodeksa, Vijeće je zaključilo da sam ga povrijedio time što se u mojoj pjesmi nije ‘primijenila ni posebna odgovornost koja se očekuje kad se komentiraju prava, potrebe, problemi i zahtjevi manjinskih društvenih skupina (u ovom slučaju pripadnika srpske nacionalne manjine u RH)’. Međutim, time što sam pojedinim stihovima izrazio sklonost službene državne politike da prilikom obilježavanja ‘Oluje’ prešućuje i ignorira srpske žrtve, svakako nisam neodgovorno komentirao njihova ‘prava, potrebe, probleme i zahtjeve’.
Dapače, osobno se slažem da paradiranje njemačkom haubicom po Zagrebu na obljetnicu ‘Oluje’ teoretski može predstavljati uvredu na nečiji račun i kršenje stanovitih etičkih principa, pa čak i s time da može biti posebno neodgovorno u takvoj prigodi ignorirati stradanja hrvatskih Srba, ali, ako netko misli da te stvari zaslužuju osudu, tada bi za tako nešto trebao prozvati organizatora događaja, hrvatski državni vrh, a ne novinara koji je, držeći se svih etičkih principa struke, o takvom događaju pisao kako bi informirao javnost.
Konačno, osvrnut ću se i na teze Vijeća koje je ono, u pokušaju da interpretira moju pjesmu, projiciralo u njene stihove. Vijeće tvrdi da pjesma ‘sugerira da je primarna svrha postojanja Hrvatske vojske, kao i provedbe vojno-redarstvene akcije Oluja, neselektivno uništavanje i ubijanje’ te da je vojna parada ‘za svoj primarni cilj imala pokazivanje sile, u svrhu zastrašivanja Srba, pri čemu joj je u tome pomogla i svojedobna pristranost međunarodnog suda u Haagu’. Bjelodano je da moji stihovi takve teze ne sadrže i moram priznati da je ovo, što se mene tiče, najgluplja interpretacija neke pjesme koju sam vidio u životu. Ne samo da te teze ne predstavljaju moje mišljenje, nego to naprosto nije ni ono mišljenje službene državne politike koje sam svojom pjesmom izrazio. Dapače, bez obzira na to što to nisam izrazio, ne vjerujem da je službena državna politika u svojim razmišljanjima otišla baš toliko daleko.
Ovdje želim dodati kako osobno smatram da bi, čak i kada bi to bilo nečije mišljenje, a vidimo da to doista i jest nečije mišljenje, naime to je mišljenje koje je izrazilo samo Vijeće, taj trebao imati svako pravo da ga izrazi, naravno pod uvjetom da ga silom ne nameće drugima. Zagovarajući pravo Vijeća da izrazi takvo mišljenje, iako se osobno s njime ne slažem, pridružujem se svim onim principijelnim stavovima o slobodi govora koje su, braneći moje pravo na iznošenje mišljenja, Veronika Rešković i Marinko Jurasić iznijeli u svojim opsežnim izdvojenim mišljenjima.
Problem je, međutim, što Vijeće to svoje mišljenje o Domovinskom ratu silom trpa u usta meni, odnosno u tome što je, kako sam napisao u trećoj osnovi ove žalbe, zloupotrijebilo povjerene mu ovlasti s isključivim ciljem nametanja ostalim novinarima svojeg mišljenja o Domovinskom ratu.
Završna napomena
Gore iznesenu žalbu, koju putem tjednika Novosti dajem javnosti na uvid, ne namjeravam podnijeti Središnjem odboru HND-a. To što je postupak protiv mene inicirao predsjednik najvećeg ogranka HND-a i to što su ga proveli članovi Vijeća časti HND-a, dakle to što su moji progonitelji ljudi koji se smatraju novinarima, odviše mi je gadljivo da bih više i jedan trenutak proveo u njihovom, odnosno Hrvatskom novinarskom društvu. Kako sam mišljenja da je Odluka Vijeća, da parafraziram jednog blaženika, sramotna ljaga za čitavi HND i zločin koji vapije u nebo za osvetom, ne usudim se taj zločin relativizirati. Stoga ovim činom odustajanja od podnošenja žalbe, a uz suglasnost suodgovornog mi Ivice Đikića, tu sramotnu ljagu za čitavi HND oglašavam pravomoćnom.
