Čini se da simboličko zagađenje Splita ne poznaje granice.
Šačica osvjedočenih gradskih izdajnika, među koje spada i potpisnik ovih redaka, vjerovala je da je razina društvene perverzije dosegnula najvišu moguću točku podizanjem spomenika IX. bojni HOS-a, nazvanoj po ustaškom koljaču Rafaelu Bobanu – kojeg je, podsjetimo, svečano otvorio gradonačelnik Ivo Baldasar, inače socijaldemokrat, i to na Dan borbe protiv fašizma, pa dogodine poslao vijenac 10. travnja, na dan osivanja NDH – a onda se dogodio novi stvaralački iskorak: gradska Komisija za imena ulica, trgova i spomenika ovih je dana donijela jednoglasnu odluku da se ispred ulaza u vojnu kasarnu u Lori izgradi monumentalni spomenik 72. bojni Vojne policije.
Novi splitski administrativno-memorijalni pothvat šalje poruku koja je u civiliziranom svijetu, nenaviklom na moralne sunovrate takve vrste, teško zamisliva: zanemarimo li broj stradalih, to je slično kao kad bi nekakva tijela regionalne uprave odlučila ispred ulaza u spomen komplekse u Auschwitzu ili Buchenwaldu podignuti spomenike logorskim čuvarima, uz uklesane poruke zahvalnosti za hrabrost i herojstvo što su ga iskazali u obrani domovine.
U Lori je, naime, za vrijeme prošloga rata djelovao živahni logor lokalnih razmjera, gdje su vojne zarobljenike i civile srpske nacionalnosti – mirne žitelje grada, hapšene bez ikakva povoda – upravo pripadnici 72. bojne Vojne policije sistematski premlaćivali, sadistički mučili, izlagali najgorim oblicima torture, a više njih i brutalno ubili. Detaljna svjedočenja o užasima u Lori objavljena su u više navrata – prvi put već 1992. u tada nezavisnoj Slobodnoj Dalmaciji – i svi koji se nisu htjeli praviti slijepi mogli su se s njima upoznati.
Suđenje skupini zatvorskih čuvara – nakon prve runde pravosudne farse, gdje je sudnica Slavka Lozine bila pretvorena u navijačko poprište razularenih šovinista, s ambijentom u kojemu se svjedocima ledila krv u žilama – još uvijek je u toku, četvrt stoljeća nakon počinjenih zločina. Neki od optuženih godinama su bili ‘u bijegu’, a jedan je nedavno ‘pronađen’ – u Splitu, u vlastitome stanu. Takozvana pravna država, čiji je tromi mehanizam ionako nevoljko pokrenut pod pritiskom međunarodnih institucija, pritom se zadovoljila namirivanjem pravde na najnižem pragu odgovornosti: nalogodavci i viši vojni zapovjednici unaprijed su, odlukom državnoga tužilaštva, ekskulpirani od krivnje.
U Lori nikada nije postavljeno obilježje koje bi upozoravalo na zločin i čuvalo sjećanje na logorske žrtve. Grad je svima poznata zlodjela predano i poslušno čuvao kao javnu tajnu. Umjesto toga, sada će se pred ulazom u vojni kompleks podignuti dominantna skulptura u čast jedinice koja je regrutirala mučitelje i ubojice. Jednoglasnom odlukom gradske uprave obavljene su tehničke predradnje za viši nivo poricanja, koji vrišti od cinizma: ne više ono karakteristično – ‘to se nije dogodilo’, nego – ‘to što se dogodilo predstavlja junačko djelo’.
Na što bi taj artefakt uopće trebao sličiti? Kako, naime, spomenički uobličiti psovku? Kako uz pomoć sirove mramorne građe dočarati prizor bešćutnoga pljuvanja po žrtvama?
Prema usvojenoj ideji, spomenik 72. bojni Vojne policije bit će visok preko tri metra, a sastojat će se, maštovito, ‘od tri monolitna stupa koji zajedno čine slovo H’. To slovo H, prema službenome objašnjenju, ‘predstavlja Hrvatsku, heroje i hrabrost’. Prema neslužbenom tumačenju, daroviti skulptor će svojim djelom, slijedeći kolektivni moralni angažman – reprezentiran do kraja kroz ‘Hrvatsku, heroje i hrabrost’ – ubijene i mučene u Lori poslati u tri hičke materine.
Moglo bi se reći da Split, grad u kojem ne manjka sportskih talenata, postiže šampionske rezultate u disciplini aktivnoga poricanja prošlosti: ne stvarnog zaboravljanja, dakako – jer ne može se zaboraviti ono što se ne želi znati – već očuvanja takve javne kulture, bogaćene novim i novim simboličkim ornamentima, koja odaje utisak da je ono što svi znaju svima nepoznato.
Lora je najupečatljivija slijepa mrlja kolektivne memorije grada, i upravo je fascinantno do koje mjere politička vlast ima povjerenje u kooperativnost žitelja, potpuno sigurna da će građani udruženim snagama voditi brigu o fasadi normalnosti i očuvanju javne tajne intaktnom. Zavjera šutnje tako je postojana, lanac dosluha tako je čvrst, da priziva onu Foucaultovu sliku strategije bez stratega: Ivo Baldasar je, u pogledu utaje zločina počinjenih u ekskluzivnom gradskom mučilištu, samo trenutni voditelj logistike odavno započetog procesa transformacije stanovnika u jatake.
Kako će se dalje razvijati spomenička ofenziva splitskog gradonačelnika, koji se deklarira kao antifašist i humanist, nije lako predvidjeti. Njegov desni prethodnik, Željko Kerum, imao je jasne ideološke prioritete – izgradio je desetak metara visoki kameni križ na vrhu Marjana i posadio depresivnoga brončanog Tuđmana na istočnome kraju rive – dok Baldasar, kao politički hermafrodit, kolekcijom novih javnih skulptura nastoji rješavati ozbiljne svjetonazorske i etičke nesporazume: spomenikom IX. bojni HOS-a htio je, prema vlastitom priznanju, ukazati na antifašističku prirodu ustaštva, a golemim mramornim H pred ulazom u Loru istaknut će herojski karakter ratnih zločina.
Izvjesno je da se na tome neće zaustaviti, jer ga zbog nekih razloga ne zadovoljava postojeći fond baštinskih rekvizita i uzoraka memorijalne plastike, niti mu je dovoljna standardna turistička vizura ‘cvijeta Mediterana’, gdje dominira – kako je primijetio stalni suradnik Peščanika iz Splita – ‘falusoidni zvonik Crkve svetog Duje koji na dostojan način simbolizira kurac od grada’.
Prijedlog ovoga potpisnika je da se, umjesto obnove slavne Bajamontijeve fontane na Trgu Franje Tuđmana, koju gradonačelnik Baldasar zdušno zagovara, na istome mjestu podigne višemetarska zahodska školjka, isklesana u bračkome kamenu, izravno priključena na kanalizacijski odvod. Natpis na postamentu se podrazumijeva:
‘Ovdje počiva savjest građana Splita.’
Tekst prenosimo s Peščanika
