Šest džihadista, osam ‘azovaca’, nešto desničarski nastrojenih navijača, poneki četnik preko Drine, neidentificirani broj lijevih ekstremista-anarhista, nešto sitno privrednog kriminala, dosta klasičnog kriminala i postojanje poslovičnih diplomata-špija – to bi bio manje-više sukus koji bi se mogao izvući iz Izvještaja Sigurnosno-obavještajne agencije za Hrvatsku za 2015. godinu. Rekao bi čovjek – prava idila.
U Izvještaju koji se zapravo odnosi na 2014. godinu, navodi se, između ostalog, kako je utvrđeno da je na teritoriju pod kontrolom ISIL-a boravilo šestero hrvatskih državljana, od koji su dvoje sudjelovali u borbama; da na to područje odlaze i radikalizirane žene, a opisan je i slučaj maloljetnika spriječenog u namjeri da se pridruži islamističkim skupinama u Siriji. Navodi se i da se otpočetka sukoba u Ukrajini manje od dvadeset hrvatskih državljana priključilo ukrajinskim postrojbama, a trenutno ih je u njima osam. U 2014. godini registrirana je i pojava organiziranja odlazaka hrvatskih državljana kao dragovoljaca na ukrajinsko ratište, gdje su se priključivali ukrajinskim postrojbama.
Malobrojnost članstva kao i slaba organiziranost ekstremističke scene u Republici Hrvatskoj, kako s lijevih tako i s desnih ideoloških polazišta, razlozi su minimalnog potencijala ekstremističkih skupina i pojedinaca za ugrožavanje sigurnosne situacije u Hrvatskoj. Pojava ekstremizma zabilježena je i kod pojedinaca koji djeluju unutar navijačkih skupina.
Međutim, zanimljivije je što u SOA-inom Izvještaju ne stoji. Recimo, ne piše da su osmorica dečki otišli na ukrajinsko ratište da se bore u otvoreno nacističkom bataljonu, da ne kažemo bojni, Azov. To da je riječ o nacistima odnedavno tvrde čak i članovi notornog američkog Kongresa, pa bi bilo dobro da se naši oko nekih stavova usuglase sa svojim nadređenima. Također, kad se konstatira ekstremizam kod navijačkih skupina, kaže se da je njegov utjecaj minimalan, ali se pritom zaboravlja da je praktička cijela navijačka nacija podesnila i na poklič ‘Za dom’ Joea Šimunića zajedno spremno odgovarala, a da to nije nikoga, pa ni SOA-u, nešto posebno zabrinulo.
Kad se u Srbiji spominju neočetništvo i tamošnja pojava povijesnog revizionizma, zaboravlja se istovremeno da je u nas cijela jedna struka, ona povjesničarska, posve revidirala nedavnu domaću povijest, da iz tako pomno revidiranih udžbenika uče naša djeca i da u tim udžbenicima o partizanima u petom osnovne imate pet redaka, a o Endehaziji pet stranica.
No zato je SOA-inim obavještajcima problem pet anarhista s dredloksima. Da je izvještaj ideološki euroatlantiziran vidi se i po poglavlju o energetskoj sigurnosti, u kojemu se zaključuje da bi ovisnost o ruskom plinu mogla dovesti do proruskih stavova. Izvještaj kao da nije pisan za nas nego za State Department, s namjerom da prekoatlantski šefovi vide kako stvari stoje u regiji i ima li nekoga da narušava idilu.
Ipak, dva su podatka koja zabrinjavaju, više nas nego profesionalne sigurnjake. Prvi je da je SOA prošle godine obavila 6000 sigurnosnih provjera, najviše dosad u jednoj godini. To, u najmanju ruku, govori o jednoj onespokojavajućoj stvari, naime da postajemo klasična paranoična zemlja Europske unije, država permanentnog nadzora. Drugi podatak odnosi se na migrante, čiji je ulazak, pogotovo onih, kako ih Izvještaj zove, ilegalnih, u padu još od 2013., kao što je u padu i broj tražitelja azila. Više je nego jasno da marljivo gradimo jedan od najnepropusnijih dijelova novog evropskog zida i da postajemo zemlja kontrole i zidova.
