Doktorandica politologije Snježana Ivčić, studentica sociologije na Hrvatskim studijima Jasna Račić te docent na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta Sven Cvek rade na istraživanju pod nazivom 'Kontinuitet društvenih sukoba u Hrvatskoj 1987. – 1991.'. Polazište istraživanja sadržano je u tezi da etničke sukobe devedesetih treba proučavati u kontekstu socijalno motiviranih društvenih nemira i radničkih štrajkova osamdesetih. U prvoj fazi istraživanja, na kojem je radila i studentica Filozofskog fakulteta Martina Nekić, fokusirali su se na slučaj vukovarskog kombinata Borovo koji je 1989. zapošljavao više od 22.000 ljudi i svojim značajem bio ključan modernizacijski faktor čitavog vukovarskog društva. Istraživanje – provedeno intervjuiranjem bivših radnika te iščitavanjem tjednika kombinata – vrvi brojnim zanimljivostima, na primjer podatkom da su pojedini fizički radnici – u skladu sa simboličkom hijerarhijom jugoslavenskog društva – zarađivali veće plaće od direktora kombinata.
Radnici Borova krajem osamdesetih kao svoj najveći problem ističu ekonomsku situaciju, a nacionalizam ne samo da uglavnom nije bio prisutan, već su ga sami radnici navodili kao ideologiju nametanu izvana, u svrhu zamagljivanja klasnih pitanja?
Kraj osamdesetih u Vukovaru prvenstveno je obilježen posljedicama koje ekonomska kriza i privredna reforma savezne Vlade imaju na kombinat Borovo, motor razvoja grada i regije. Zbog inflacije i mjera štednje, preko dvadeset tisuća radnika Borova sve teže spaja kraj s krajem. Počinje se govoriti i o tehnološkom višku, koji se u 1990. službeno procjenjuje na oko 6000. Ovakva situacija dovodi do štrajkova, od kojih se najpoznatiji i najveći odigrao na ljeto 1988., kada Borovčani zauzimaju Saveznu skupštinu u Beogradu. Iako u ovo vrijeme nacionalizam, pogotovo pod utjecajem političkog vodstva Srbije, već počinje interferirati s radničkim štrajkovima, Borovo na ove tendencije ostaje imuno. Tjedne novine kombinata bilježe pokušaje politizacije radničkih borbi te radničke reakcije na pokušaje da se pomoću nacionalnih podjela one oslabe. Jednostavno, radnicima Borova nacionalistička politika ne nudi rješenja za njihove probleme. Ne treba zaboraviti da na izborima 1990. u općini Vukovar ne pobjeđuju nacionalne opcije, već SKH-SDP s više od 50 posto glasova.
Ukidanje samoupravljanja
Kao ključno pitanje istraživanja navodite vezu nacionalističkih ratnih sukoba pokrenutih etničkom mobilizacijom i radničkog pokreta osamdesetih. Kako biste, u ovoj fazi projekta, definirali suštinu te veze? Na koji način je došlo do pomaka od klasnog do etničkog?
Pitanjem pomaka s klasnog k etničkom mi se bavimo na mikrorazini i zaključke koji vrijede u borovskom slučaju ne možemo apsolutno poopćiti na sredine koje ne dijele specifičnosti Vukovara (tradicionalni suživot 23 različite nacije, velik broj međuetničkih brakova i sl.). Na neki način, nezahvalno je i govoriti o pomaku; bavimo se ustvari analizom mehanizama i okolnosti koje su omogućile povezivanje nacionalističkih elemenata s radničkim zahtjevima. Tu se radi o ekonomskoj krizi, čekanjima, prijetnjama otkazima, slaboj sindikalnoj podršci i, prije svega, ideji da promjene koje se događaju nemaju alternative. Sve je ovo među radnicima izazvalo osjećaj nepovjerenja, nesigurnosti i straha za vlastitu materijalnu egzistenciju. Ne treba podcijeniti silovitost tadašnje društvene promjene kojom je pripreman teren za pretvorbu i privatizaciju: krajem 1990. godine 15000 radnika Borova je na čekanju i značajan dio njih opravdano je strepio kako se više neće vratiti na posao. Tek u takvim uvjetima, nakon pobjede nacionalnih političkih opcija na republičkim izborima i početka pobune Srba u drugim dijelovima Hrvatske, nacionalne podjele uspijevaju dobiti prostora i u kombinatu, iako ne prevladavaju.
U istraživanju dokumentirate kako je nizom zakonskih promjena samoupravljanje de facto ukinuto već posljednjih godina Jugoslavije. Možete li pojasniti?
Ono što danas nazivamo 'post-socijalističkom tranzicijom' kod nas započinje krajem 1980-ih. Recimo, 1988. godine donosi se Zakon o poduzećima koji otvara prostor za ulazak privatnog i stranog kapitala u jugoslavensku ekonomiju, a smanjuju se i ovlasti radničkih savjeta. U ime tržišne orijentacije, efikasnosti i produktivnosti, odluke o poslovanju poduzeća se sada prepuštaju stručnjacima, što omogućuje njihovo svođenje na tehnička pitanja upravljanja i lakše izuzimanje iz šire društvene logike. Kroz 1989. se praktički ukida postojeći sistem samoupravljanja, smanjuju se prava radnika, a sve to dok upravo oni podnose najveći teret 'šok terapije'. Kada se promotre učinci ovih promjena na Borovo, vidi se da one ne prolaze bez kritika i otpora, iako tada ne postoji nikakva alternativa. U očekivanju pretvorbe, situacija na terenu fluidna je i neizvjesna. Radnički savjeti još uvijek postoje, ali im je prostor djelovanja sužen. No, i u okviru preostalih ovlasti, oni pokazuju socijalnu osjetljivost i pružaju otpor pokušajima politizacije odnosa unutar poduzeća, pokazuju se kao organ koji može prepoznati radničke interese. Međutim, tekuća ekonomska politika, kao i strukturna ograničenja nove ekonomske organizacije, odnose prevagu.
Veza rata i nejednakosti
Organi samoupravljanja se danas na ljevici romantiziraju, dok kritičari – navodite Necu Jovanova – ističu da su uglavnom bili dominirani od strane partijskih dužnosnika, ograničeni u odlukama te zapravo služili legitimaciji poteza uprave. Koliko su – ako govorimo o Borovu – radnici kroz samoupravljanje imali stvaran utjecaj, a koliko je to bilo simulirano u skladu s dominantnim žargonom?
Ukratko, doseg samoupravljanja je uvijek bio ograničen na poduzeće ili na lokalnu zajednicu. Ono na što su radnici mogli utjecati ticalo se prvenstveno raspodjele dohotka, raznih oblika subvencija, pitanja društvenoga, odnosno životnoga standarda. Dramatične društvene promjene s kraja osamdesetih jednostavno su izvan domašaja političkih institucija koje radnici imaju na raspolaganju – zato i dolazi do štrajkova. Ovo ukazuje na neefikasnost i ozbiljna ograničenja tadašnjeg samoupravljanja, ali i na činjenicu da je samoupravljanje davalo radništvu određeni legitimitet, da je ono sebe, unatoč ograničenjima, shvaćalo kao relevantan politički subjekt. Ako je sustav bio kontradiktoran i nesavršen, to ne znači da iz iskustva samoupravljanja ne možemo i ne trebamo učiti.
Slučaj Borova analiziran je u sklopu projekta 'Kontinuitet društvenih sukoba u Hrvatskoj 1987. – 1991.'. Možete li reći više o planovima za nastavak istraživanja?
Istraživanje je započelo na Mirovnim studijima, u suradnji CMS-a i BRID-a. Plan nam je kroz studiju slučaja promotriti period od kraja osamdesetih do izbijanja rata. Pokušavamo povezati pitanja ekonomske nejednakosti i radničkih prava s pitanjima društvenih podjela, nasilja i ratnih sukoba; radi se, dakle, o izuzetno važnim temama za naše društvo. Trenutno privodimo kraju rad na arhivu, planiramo drugi znanstveni rad te razmišljamo o načinima na koje možemo široj javnosti predstaviti saznanja do kojih smo došli.
