Branko Ćopić je imao dečju sposobnost da se smeje u vremenima kad je smeh bio opasna stvar, rekao je Svetozar Koljević, univerzitetski profesor i čelni čovjek Zadužbine Branka Ćopića, na predavanju koje je 15. oktobra održano u dvorani biblioteke Prosvjete u Zagrebu.

Čedomir Višnjić, predsjednik Srpskog kulturnog društva Prosvjeta, podsjetio je na podatak da je Ćopić od početka svog rada bio povezan s tim društvom, kako zbog svog porijekla i zajedničkog partizanskog backgrounda, tako i zbog izdavaštva jer je Prosvjeta štampala njegova brojna djela. Krajem 40-ih Ćopić je bio prvi pisac kojeg je objavila Prosvjeta, nakon čega je uslijedila pauza jer su i čelni ljudi Srba u Hrvatskoj i Ćopić bili označeni kao nepoćudni. Tokom 60-ih Branimir Ćelap, tadašnji direktor izdavačkog poduzeća, ponovo je uspostavio vezu sa Ćopićem, pa je izdavanje nastavljeno.

Govoreći o ovom, danas nepravedno zapostavljenom piscu, Koljević je naglasio da se Ćopić smijehom branio od naličja života, uvodeći neke komične elemente i u svoja djela koja su govorila o ratnim stradanjima kao što su ‘Priče pod Grmečom’. Opisivao je patrijarhalnu kulturu koja je nestajala u ratu i nakon njega, a okušao se, istina s manje uspjeha, i u pisanju o suvremenim temama. S druge strane, zbog ‘Jeretičkih priča’, u kojima je opisivao devijaciju i socijalna raslojavanja u društvu nakon rata, reagirao je lično Josip Broz Tito, dok je Moše Pijade napao Ćopićevo pisanje na prvim stranicama lista ‘Borba’, što je bila rijetka praksa. Koljević je govorio i o Ćopićevim okapanjima zbog romana ‘Prolom’ iz 1952. i ‘Gluvi barut’ iz 1957. godine zbog kojih je imao negativna iskustva s partijskim komitetima, a koja po Koljeviću ‘svjedoče o nagonskom sukobu u istom narodu, od Kosova do Kosova’.

- Na kritike beogradskog komiteta o ‘Gluvom barutu’, Ćopić je rekao da je opisao ono što je svojim očima video na Kozari - rekao je Koljević.

Spomenuo je Koljević i Nikoletinu Bursaća kojeg Ćopić u literaturu uvodi 1956. godine i koji je ostao omiljeni lik za djecu i odrasle zbog svog seljačko-partizanskog pristupa. Podsjetio je i na ‘Osmu ofenzivu’, priče o poratnim rukovodiocima koji su se, kao i u ratu, jagmili za bolje fotelje.

Predavanje, čije su održanje pomogli Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba i Grad Zagreb, završeno je čitanjem jedne od brojnih Ćopićevih priča o seljacima ispod Grmeča i velim aplauzom kao priznanjem samom piscu i gostu koji je govorio o njemu.

S obzirom da Koljevićevo predavanje dolazi u vrijeme najave snimanja animiranog filma ‘Ježeva kućica’ po motivima iz Ćopićeve priče koja je izbačena pa onda prešutno vraćena u lektire, pitali smo ga da li je na djelu svojevrsni povratak velikog pisca.

- Zadužbina Branka Ćopića dobiva ove godine daleko veći broj molbi za ustupanje autorskih prava tako da imamo pripremu dečjih filmova i u Kanadi. Imamo i veliki broj izdanja jer uskoro izlaze izabrana dela u pet knjiga u izdanju Zavoda za izdavanje udžbenika u Beogradu, a izlazi i niz slikovnica. To ne govori samo o obeležavanju stote godišnjice Ćopićevog rođenja, već i o nečem što je vrlo značajno u vremenu potiskivanja knjige. Smatram da je taj povratak vrlo značajan jer je Ćopić na umetnički način odan elementarnim ljudskim vrednostima, a to su vrednosti neposrednosti, istine i bega od licemerja – objasnio je Koljević.

Na pitanje koliko Ćopićeva djela danas mogu biti čitljiva, Koljević je rekao da je o tome teško govoriti jer čitljivost zavisi od određene situacije.

- Sećam se da sam svom unuku u Sarajevu pred rat čitao ‘Doživljaje mačka Toše’, a kad je počelo granatiranje grada, onda je on meni čitao istu knjigu da me uspava. Interesovanja u Hrvatskoj, Kanadi i Srbiji za Ćopićevu dečju literaturu su vrlo ozbiljna.

A na pitanje što s romanima koje je Ćopić pisao za odrasle, Koljević je odgovorio da ‘naši odrasli nisu dovoljno odrasli za takve romane’.

- Mnogi o našoj celoj istoriji imaju utisak kao da se nama događa ono što se nikad nikom prije nije desilo. Ćopić je napao raskošni život političke vrhuške, a to je univerzalna pojava. Kad je Dedijer pitao Tita otkud taj raskošni život, Tito je odgovorio da on potiče iz takvog siromaštva da je bos terao stoku po ledenom vremenu pa je trenutke spasa i zadovoljstva nalazio kad bi se koja krava zabalegala i on u nju stavio bosu nogu da se ogreje. Taj poticaj je elementaran, ali i bez tog poticaja, na primer engleska aristokratija koja živi u svili i kadifi ima istu potrebnu nadgornjavanja drugih, koja može biti umna i emotivna – zaključio je Koljević.