Privatno veleučilište Vern iz Zagreba promoviralo je jubilarnu 15. generaciju diplomanata prije dva tjedna u Lisinskom, njih preko 400 kojima su upućene i videoporuke najviših čestitara kao što su predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i Pero Lučin, rektor Sveučilišta u Rijeci. Predsjednica je studentima izjavila uvjerenje da će se mnogi od njih ‘odvažiti na poduzetništvo’, jer tome Vern uči mlade ljude, dok smo na potpuniji sadržaj Lučinove čestitke toj instituciji i njezinim polaznicima ipak morali pričekati još nekoliko dana. Tek uto nas je, naime, sustigla neslužbena vijest iz Rijeke da tamošnji Filozofski fakultet upravo aranžira suradnju s Vernom nakon koje u tom sektoru, što se Hrvatske tiče, reklo bi se, više ništa neće biti isto.
Prema onom što smo doznali s riječkog FF-a, njegov Odsjek za kulturalne studije trebao bi iduće dvije godine mentorirati sličan studij na Vernu kojem bi to zatim poslužilo za prerastanje u sveučilište, prvo privatno u Zagrebu. Riječ je o zakonskom uvjetu za takav razvojni put, no suradnja dviju ustanova izmaknuta je izvan utjecaja države. One dakle same pronalaze jedna drugu u razmjernoj diskreciji, a rektor i dekan tu funkcioniraju kao menadžeri na dereguliranom tržištu znanja i utjecaja, institucionalnog i komercijalnog. Pa jasno je što bi u takvom odnosu dobio u ovom slučaju Vern, ali pitanje je što pritom ide na korist Sveučilištu u Rijeci.
U razgovoru s više riječko-sveučilišnih nastavnika koji su željeli ostati neimenovani čuli smo da ni oni ne znaju odgovoriti na to, mada im se sugerira kako čine općenito dobro djelo s obzirom na principe društva znanja. U opticaju su pojmovi kao što je međuinstitucionalna suradnja, umrežavanje, razmjena, ekspertna podrška, poticanje mobilnosti itd. No još im nitko nije pojasnio zašto sve to ipak neodoljivo podsjeća na zloupotrebu javnog resursa u privatne svrhe, gdje prva strana razvija i svoju buduću nelojalnu konkurenciju u sektoru visokog obrazovanja. Štoviše, priprema za skoro vjerojatno ugovaranje suradnje, koja se zbiva u Rijeci posljednjih tjedana, protječe u znaku neformalnog zagovora, bez pisanih tragova i elaborata, ekspertiza, evaluacija i sličnih dokumenata koji bi predmet ozbiljnije predočili dotičnom akademskom zboru. Sve se zasniva na užurbanom stvaranju pozitivnog dojma neobaveznim sredstvima, kao nova lijepa riječka priča, da se poslužimo i aktualnom lokalnom nogometnom frazeologijom.
Suradnja dviju ustanova izmaknuta je izvan utjecaja države. One dakle same pronalaze jedna drugu u razmjernoj diskreciji, a rektor i dekan tu funkcioniraju kao menadžeri na dereguliranom tržištu znanja i utjecaja
Za mišljenje o budućem outsource-angažmanu priupitali smo i vodeće ljude riječkih instancija. Ines Srdoč-Konestra, dekanica Filozofskog fakulteta, rekla nam je da ne može komentirati suradnju čije bi se okolnosti tek trebale dogovoriti, pa ni načelno postavljene relacije javno-privatnog u ovom kontekstu. Vjeran Pavlaković, pročelnik Odsjeka za kulturalne studije, odgovorio je također da se tek treba vidjeti kako će izgledati ta suradnja, ali da generalno ipak može već i sada zamisliti korist za Filozofski fakultet u pojačavanju njegove vidljivosti i u mogućnosti razvoja uz organiziranje studija na drugoj instituciji. Pero Lučin nije se odazvao na naš poziv, niti je odgovorio na e-mail s molbom da protumači suradnički plan svoje ustanove i privatnog veleučilišta iz Zagreba. Nazvali smo i Vlatka Cvrtilu, dekana Verna, s kojim smo na njegovo inzistiranje porazgovarali off the records, te čuli da je u krajnjoj liniji riječ o javnom interesu obogaćivanja visoko-obrazovne ponude u Hrvatskoj, bez obzira na to je li posrijedi institucija u privatnom ili javnom vlasništvu. Cvrtila je novinaru ovog tjednika prigovorio da koristi ‘ideološki pogled’ na predmet, ali u nečemu smo se bitnom ipak složili: Vern i slične kuće, ukoliko se žele razvijati prema višem stupnju visoko-obrazovne ingerencije, pa bilo to iz profitnih ili filantropskih motiva, nemaju drugi zakonski prolaz osim ovog u kojem će se zateći pod ruku s mentorom iz javnog sektora.
A to ne znači ništa doli činjenice da uzrok problemu valja tražiti – makar s naznačene ideološke pozicije obrane javnog interesa – u sistemu koji predviđa i zadaje neprincipijelni odnos između dvije suštinski suprotstavljene institucije. Suradnja se može pravdati tek polazeći od rakursa specifičnog poimanja javnog kao podatnog za otuđenje; svaki privatni perspektivni start-up projekt, naročito u fazi prvobitne akumulacije u društvu, ionako mora posezati u zajedničke vrijednosti, jer druge dotad još ni ne postoje, baš kao što u ovom primjeru nema ni privatnih sveučilišta koja bi umjesto javnih mentorirala svoju buduću konkurenciju. Bez obzira na to što nitko nema razloga tvrditi da konkretno Vern neće platiti sam rad riječkih nastavnika ili da to veleučilište u vlasništvu Branka Štefanovića i Ozrena Jurekovića ne raspolaže početnim sredstvima za daljnji pogon s nadograđenim studijima.
U svemu je tome jedan zanimljiv te indikativan moment unijela i najviša adresa kojoj Hrvatska polaže račune, Europska komisija. Prilikom ulaska Hrvatske u Europsku uniju i šireg sravnjivanja ‘pravne stečevine’, naime, EK se kritički osvrnuo na upravo taj mehanizam koji da – remeti neutralnost tržišnog natjecanja. Logično, jer otvara se novi prostor za manipuliranje utjecajima, a u kojem neće suditi nikakva studijska izvrsnost nego opipljivi lični kontakti i odnosi između članova uprava. I pustimo sad komični efekt toga da smo došli do negativne ocjene regulacijskog modela kao i EK, ali s dijametralno nasuprotnih polazišta. Pravo je pitanje zašto u akademskoj zajednici – i bitno šire – jedno polazište vide ideološkim, u striktno pejorativnom značenju, dok drugom pripisuju iskupljujuće atribute stručnog i nepolitičnog.
Zamjena teza po kojoj inzistiranje na što većoj deregulaciji tržišne utakmice vodi k odstranjenju politikantskog suviška iz obrazovnog te znanstvenog polja, ideologija je bez premca, i to prikrivena, mimikrirana. Nikakvi visoki ideali nepotkupljivog i superiornog stručnjaštva i općeg interesa nisu presudili u suradnji između Damira Borasa i Vlatka Previšića, dvojice dekana zagrebačkog Filozofskog fakulteta, s jedne strane, i Tončija Matulića, dekana Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, s druge strane, kad su se te dvije sastavnice istog sveučilišta krenule približavati prema nečemu što je prepoznato i kao djelomična integracija. Presudili su, ako se vodimo prema interpretacijama koje su već poznate u javnom prostoru, kudikamo uvjerljiviji razlozi osobne koristi ključnih protagonista i jedne neakademske institucije u tom neravnopravnom ogledu, svakako politički jače.
Priprema za skoro vjerojatno ugovaranje suradnje, koja se zbiva u Rijeci posljednjih tjedana, protječe u znaku neformalnog zagovora, bez pisanih tragova i elaborata, ekspertiza, evaluacija i sličnih dokumenata koji bi predmet ozbiljnije predočili akademskom zboru
Dade se postaviti analogija s time i za riječki slučaj javno-privatnog partnerstva s Vernom, kao što bi se moglo pretpostavljati i u ranijem uplivu oko pokretanja Sveučilišta Sjever u Varaždinu i Koprivnici. To je sad nemoguće pouzdano znati, ali je vjerodostojnije negoli pozivanje na javni interes iz kuta komercijalne institucije. Uostalom, znamo da je takvo notorno partnerstvo redovito uzrokovalo razne štete po jednu stranu u paru, a ta definitivno nije bila privatna.
Konačno, u dogledno vrijeme može se očekivati porast zanimanja oko pretvaranja profitnih visokih škola i veleučilišta u sveučilišne ustanove, jer ideja o prvostupnicima tj. preddiplomcima nije uspjela. Dvije trećine ih se ne uspijeva zaposliti, poplavi stručnih studija usprkos, mada to nije osujetilo kroničnu poslodavačku lamentaciju o neusklađenosti obrazovnog sustava s tržištem rada. Ako pak pripadnici akademske zajednice u javnom sektoru ne uvide na vrijeme razmjere te opasnosti, moguće je da tog sektora uskoro neće više praktično ni biti, osim uzidanog u temelj novog privatnog visokog obrazovanja u Hrvatskoj.
Povijest parazitiranja
Institucionalno parazitiranje visokoškolskih privatnih subjekata na javnim resursima pripadajućeg sektora ima u Hrvatskoj već i stanovitu povijest. Naravno, sve je počelo još na individualnoj razini, sa sveučilišnim nastavnim kadrom koji u fušu odrađuje razne kolegije po veleučilištima serijski otvaranim u vrijeme ministra obrazovanja Dragana Primorca. Ta situacija je bila i jest usporediva s onom u zdravstvenom sektoru, gdje odnosi između javnog i privatnog funkcioniraju na posve sličan način. A nitko nije smogao političke snage – niti se uopće stekla notorna volja – da stane na kraj toj praksi, pogubnoj po opći društveni interes. Primjera ima dosta, no zadržat ćemo se na dva najpoznatija, a kojima smo ovdje u nekim fazama posvetili dužnu pažnju, i to u nedostatku primjerenog medijskog odjeka na ostatku scene.
Stariji slučaj vodili smo pod oznakom Medijsko sveučilište; čitava afera trajala je godinama. Prvo je dakle ondašnji glavni vlasnik Europapress holdinga Ninoslav Pavić dobio od premijera Ive Sanadera pravo na otkup Slobodne Dalmacije. Uz ostale ugovorne obaveze koje Pavić zatim nikada neće izvršiti, svrstala se i ona da mora osnovati takozvano Medijsko sveučilište, po mogućnosti u Splitu. Ali preskočit ćemo sad brojne zavrzlame s Pavićevim nastojanjima da u tom pothvatu za sebe osigura razne javne potpore i popuste. Pavić je konačno prodao dopusnicu za osnivanje sveučilišta, koju je dobio od Dragana Primorca na zadnji dan ministarskog njegova mandata, gradovima Koprivnici i Varaždinu za oko četiri milijuna kuna. Među ostalim dubiozama, pamti se da je dopusnica izdana nakon opetovanih zaključaka s vrha vlasti da Hrvatskoj ne treba više javnih sveučilišta, jer ne može stručnim kadrom opslužiti ni postojeća. Ipak, svrstavanje u to društvo preko reda dva spomenuta grada osigurala su politikantskim igrama s, jednako, vladama HDZ-a i SDP-a. Pritom od privatnika nije profitirao samo Nino Pavić, nego i brojni pojedinci koji su u novoosnovanom Sveučilištu Sjever našli svoj interes – karijerni, statusni, materijalni.
Drugi primjer ne odnosi se na klasični privatni interes koji želi iscrpiti javne vrijednosti, nego na partikularni probitak jedne diskriminatorno nastrojene skupine. Riječ je dakako o Rimokatoličkoj crkvi i Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu koji je posljednjih godina navalio s pokušajem djelomične integracije s Filozofskim fakultetom. Cilj koji stoji iza toga nije javni, niti je čitljiv iz pozicije zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Kao što smo ovdje već detaljno pojašnjavali, radi se isključivo o planu širenja Crkve u društvu i osiguravanju bolje radno-tržišne pozicije za bogoslove u školama, a borba oko toga i dalje traje.
