Slatki med monopola Nijemci su počeli lizati prije skoro petnaest godina, čim su preuzeli Hrvatski telekom, i taj svoj monopol još uvijek brane na sve moguće načine. Nekad su rezali priključke drugih operatera u šahtovima po zagrebačkim ulicama, a sad je u igru uvedena i najteža artiljerija. Kancelarka Angela Merkel valjda bi trebala podsjetiti premijera Zorana Milanovića da se međusobni odnosi zasnivaju na devizi ‘Danke Deutschland’, što znači da bi Hrvatska trebala prepustiti Njemačkoj izgradnju svoje širokopojasne internetske mreže. Onda bi Nijemci zauvijek držali resurs bez kojeg nitko drugi ne bi mogao pristupiti potrošačima u Hrvatskoj. Prvo mi plati, pa mi onda konkuriraj.

Interesi se uvijek pokrivaju dimnom zavjesom nekih navodno velikih i neoborivih principa, pa se tako sad dokazuje apsolutna prednost privatnog nad državnim vlasništvom. Po toj logici, širokopojasni internet morala bi uvoditi privatna tvrtka, dakle Hrvatski telekom u vlasništvu Njemačkog telekoma, a ne Odašiljači i veze, u vlasništvu hrvatske države. (Usput rečeno, kontrolni paket dionica Njemačkog telekoma od preko 30 posto drži njemačka država.) U životu, međutim, prednost se dokazuje samo na tržištu, a gdje god postoji monopol, tržišta nema. Pritom je privatni monopol štetniji od državnog, nad kojim postoji kakva-takva kontrola. A u konkretnom slučaju državno je vlasništvo čak brana monopolu. Riječ je, naime, o nečemu što je dio samog mehanizma tržišta i što omogućava slobodu tržišnog natjecanja. Kad je o elektroprivredi riječ, svi proizvođači struje moraju imati ravnopravan pristup prijenosnoj mreži, što znači da ona ne smije biti privatna. Ista logika vrijedi za željezničke pruge i drugu infrastrukturu. Zašto bi druga i drukčija pravila regulirala mrežu kojom putuju informacije raznih internetskih operatera?

Sve se to zna odavno, pa nije bilo tajna ni godine 1999., kad se prodavao Hrvatski telekom. Bila je to predizborna godina, a tzv. međunarodna zajednica je željela da HDZ konačno siđe s vlasti. To se moglo zaključiti po raznim potezima kojima se utjecalo na politiku u Hrvatskoj, a najvažniji je bio obustavljanje kredita. Jedino te godine, sve od stabilizacije cijena i tečaja, hrvatski inozemni dug nije povećan. Prije i poslije on je rastao, sve do današnjih astronomskih visina. Ići na izbore bez novca za HDZ je bilo ravno samoubojstvu, pogotovo nakon što je polovicom prethodne, 1998. godine, iskoristio uvođenje PDV-a da poveća proračun za cijelu trećinu. Tada se tvrdilo da to ima pokriće u bruto domaćem proizvodu, ali jedino stvarno pokriće (ako se to tako može zvati) bili su strani krediti. Kad su oni izostali, samo je prodaja imovine nudila neko rješenje. Uz banke, telekom je bio prvi na redu.

Kupac je pronađen brzo. Bili su to Šveđani, a dogovorena je cijena, koliko se ovaj autor sjeća, bila 600 milijuna maraka. Činilo se da je riječ o završenom poslu, ali tada se u medijima pojavila informacija da je predsjednik Franjo Tuđman nezadovoljan tim iznosom. On je tražio boljeg kupca i višu cijenu, što je vlada uskoro uspješno realizirala. Tako se pojavio Deutsche Telekom s cijenom od 850 milijuna maraka. Sve je to bilo omotano u oblandu suprotstavljanja rasprodaji obiteljskog srebra i brige za nacionalne interese. Zvučalo je dakle vrlo dobro.

Uskoro su, međutim, počeli stizati prvi telefonski računi koje je slao novi vlasnik. Internet je tada još bio rijetka pojava, a televizija se gledala preko antena po krovovima. Usluga je dakle ostala ista, ali su iznosi na računima bili znatno viši. O tome se vodila čak i rasprava u Saboru, čiji je naivni predsjednik burno prijetio novom vlasniku, ali promijenilo se nije ništa. Jedino je novi vlasnik objašnjavao kako je riječ o novom modelu naplate, po kojem lokalni i međugradski pozivi imaju istu cijenu. Naravno, višu. Bio je to jedan od onih bezbrojnih trikova kojima se posljednjih desetljeća guli javnost, od financijskog inženjeringa, preko bezbrojnih naknada, javnih poduzeća, ovrha i fondova, sve do devizne klauzule.

Građani su se pitali gdje je ta toliko najavljivana konkurencija koja bi im trebala donijeti niže cijene. Nije je bilo, jer je viša cijena po kojoj je prodan telekom također imala svoju cijenu. Konkurenti se nisu mogli pojaviti, jer su Nijemci dobili i infrastrukturu, koju su najvećim dijelom financirale lokalne zajednice i sami građani. Stariji se sjećaju: tko je htio telefon, morao je platiti dvije do tri tisuće maraka da bi se provele sve te silne žice i mreže. Naravno, kroz kanale u javnoj zemlji, odnosno gradskim ulicama. Kad je i ta njihova imovina prodana, neki od njih pokušali su dobiti pravdu na sudovima. Rezultat se mogao lako predvidjeti.

A oni koje je država zadužila da štite slobodu tržišnog natjecanja? Svjesni svog inferiornog položaja, šutjeli su kao svi mali mišići pred velikim mačkama. Principima protiv vlasti i navodno državnog interesa? Takvim se poslom još nitko nije usrećio. Tako je konkurencija počela tek s naglim širenjem mobilne telefonije. Ali kakva konkurencija? Svatko je gradio svoje stupove i stanice, često bez dozvola, uništavajući prirodu i okupirajući gradske krovove. Ni tad nije bilo nikoga da im kaže kako na svaki stup moraju pustiti i sve druge, naravno uz sudjelovanje u trošku. A onda su počele igre s mrežama. Za moju vrijedi ugovorena cijena, ali svaki poziv izvan nje mnogo je skuplji. Opet nije bilo nikoga da ih upozori kako trebaju konkurirati boljom uslugom i nižom cijenom, a ne maltretiranjem i guljenjem potrošača. Zaštitnici slobode tržišnog natjecanja već su bili naučili svoju lekciju.

U to vrijeme razvijeni zapad i Europska unija još su se činili kao sjajna zvijezda Danica, koja najavljuje zoru. Pa ipak, upravo su s tih adresa stizale poruke kako ono što nije dozvoljeno volu, jeste Jupiteru. Ta se lekcija prvo učila metodom vlastite kože. Od afere s Enronom, koji je srećom propao prije nego što su američki lobisti stigli oguliti Hrvatsku elektroprivredu do bijelih kostiju, pa do prodaje telekoma. Naivci su počeli shvaćati da je etika filozofsko ili, eventualno, religijsko pitanje, a da na tržištu vrijede vučja pravila. Onda su se počela javljati i teoretska objašnjenja, prvo o Europi s dvije brzine, pa o odgovornom sjeveru i lakomislenom jugu, potom o novom kolonijalizmu gdje su i kolonizirani i kolonizatori unutar europskih granica. Kao što se zna, to je sustav u kojem kolonizatoru pripada sve, pa i prihodi od krupnih monopola.

Gandhi je svojevremeno poveo Indijce na more da si sami prave sol i tako srušio monopol kolonizatora. Amerikanci slave tzv. Bostonsku čajanku, dan kad su se pobunili protiv britanskog monopola u trgovini čajem i započeli bitku za nezavisnost. U Latinskoj Americi su kažnjavani ljudi koji su skupljali kišnicu, jer je i voda bila monopol stranih vlasnika. Hoće li Hrvatska sad obraniti svoje Odašiljače i veze ili će netko u budućnosti morati povesti ljude u pohod na telefonske šahtove i kanale?