Prvi, izravno lako uočljiv i dominantan sloj zadnjeg filma Clinta Eastwooda ‘Snajperist’, tipična je američka mejnstrimaška propaganda. Zasnovan na stvarnoj osobi, taj sloj pripovijeda o najučinkovitijem američkom snajperistu u povijesti, Chrisu Kyleu, koji se u Iraku borio da zaštiti one koji su nemoćni da se zaštite sami, kao i svoje sudrugove, američke vojnike, baš onako kako ga je od malih nogu učio otac. Istovremeno, on je dovoljno privlačan i šarmantan da pridobije zgodnu i naizgled emancipiranu (američku) djevojku i da s njom zasnuje obitelj, koja će kasnije patiti jer će on biti više posvećen svojim ratnim zadacima nego vlastitoj porodici. No to i nije tako čudno, jer u Iraku se mora boriti sa ženama i djecom koji granatama napadaju američke vojnike, mora svjedočiti barbarskim iživljavanjima fundamentalističkih zlikovaca na domaćem stanovništvu koje želi surađivati s Amerikancima, pa je logično da takva iskustva na njemu ostave trag, odnosno da američki dečki, boreći se za pravednu stvar u dalekom opasnom svijetu, žrtvuju svoje duševno zdravlje i da zbog toga pate oni i njihove obitelji.
Ispod ovog dominantnog sloja izranja, međutim, i onaj manje vidljiv koji, dok promovira službenu promidžbu, istovremeno je diskretno kritički dovodi u pitanje. Naime Kyle je prikazan kao čovjek koji je od djetinjstva, u obitelji, upućen na ljubav prema oružju i izložen ideologiji po kojoj su Amerikanci psi ovčari koji štite dobre ali pasivne ovce i bore se protiv zlih vukova. Tijekom cijelog filma protagonist ne izlazi iz ideološkog kalupa u kojem je formiran, odnosno prikazan je kao mentalno vrlo skučena osoba koja nijednog trena ne dvoji u ispravnost onoga što radi, u ispravnost ‘službene verzije’.
Ogromna je u tom smislu razlika između ‘Snajperista’ i ‘Narednika Jamesa’ na koji Eastwoodov film naizgled jako podsjeća. Naslovni protagonist filma Kathryn Bigelow posve je svjestan svog stanja egzistencijalne praznine, u ključnoj sceni filma on vlastitom (malom) djetetu objašnjava da čovjek mora raditi ono što ga zanima, a njega u njegovoj duševnoj opustošenosti zanima još samo uzbuđenje koje dobiva u ratu, njegova obitelj (s također lijepom suprugom) ne može mu pružiti ništa slično. I nije on takav zato što ga je rat učinio takvim (kao što je glasilo službeno objašnjenje napisano na špici filma, jer bi subverzivnost onoga što film zaista kazuje bila neizdrživa za prosječnog, ne samo američkog gledatelja), nego zato što je to njegovo, recimo tako, prirodno stanje. Uglavnom, narednik James egzistencijalistički je lik egzistencijalističkog filma, dok je Chris Kyle tipični redneck ili jako blizu njemu. U tom karakteru nema trunke intrigantnosti i Eastwoodov uradak to vrlo jasno pokazuje, samo ako gledatelji uspiju umaći gustoj kopreni propagande te bilo pozitivnoj bilo negativnoj reakciji na nju. S tim u vezi, vjerojatno nije slučajno da je suparnički islamistički snajperist vitak, elegantan, erotičan i da mu pomoć pruža dražesna družica, dok Kyle (u vrlo dobroj izvedbi Bradleyja Coopera) ratujući postaje mastan i dlakav, a njegova družica (Sienna Miller) biva svedena na puku odgajateljicu djece, odnosno domaćicu.
Točku na i pruža ironičan kraj, naime činjenica da Chris Kyle nije stradao od neprijateljskog metka, nego ga je ubio američki ratni veteran s psihopatskim poremećajem. U filmu se taj događaj ne prikazuje, nego se samo ispisuje što se desilo, što ironiju čini još efektnijom: diskretnog psihopata koji ima status heroja ubio je eksplicitni psihopat, a zapravo obojica spadaju u umobolnicu, zajedno s kompletnim slojem koji američkim društvom politički, pa i kulturno dominira.
