Bila su im puna usta reformi, a sada najčešće govore o kukolju u vlastitim redovima i vanjskim rušiteljima. Božo Petrov je pozivao Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka da zatome svoje ambicije i međusobne animozitete, odustanu od premijerske dužnosti i zajedno s njim formiraju veliku koaliciju i vladu stručnjaka, a danas ne može kraj sebe čuti i vidjeti Dragu Prgometa, čovjeka s kojim je ostvario neočekivan izborni uspjeh. Lideri dviju stranaka trebali bi zatomiti godinama njegovano konfrontiranje koje je znalo prelaziti i u pravi politički rat, a Petrov je ni ne trepnuvši, nakon svega nekoliko mjeseci suradnje, najurio Prgometa zato što je ustrajavao na distanci od HDZ-a…
Mostu tek predstoje stvarni i konkretni pregovori o formiranju parlamentarne većine i vlade: ovo dosad bilo je samo opipavanje pulsa dviju najvećih stranaka, ali i samoga Mosta i njegovih saborskih zastupnika. Priča o reformama pretvorila se u kakofoniju svega i svačega, o čemu sad glavu razbijaju tek malobrojni novinari koji pokušavaju razjasniti kakve su se to reforme najavljivale i koje su sve vratolomije prošli početni prijedlozi. Mostova reformska slika sve je mutnija i poraznija i sve je više argumenata da su sklepane od svega i svačega što se u kriznim godinama nudilo i nametalo kao spasonosno rješenje za Hrvatsku. Sad kad su oba njegova potencijalna partnera prihvatila sve predlagane varijante reformi – koje su uglavnom pitijski formulirane, pa ih je moguće svakako tumačiti, a onda i realizirati – Petrov i mostovci koji su još s njim galame na njih, ponajprije na SDP, što su im počeli nuditi i konkretne funkcije u Saboru i vladi. Ono što je u parlamentarnim demokracijama normalno, uobičajeno pa i poželjno, da se onima koji su ostvarili značajan uspjeh na izborima ponudi mjesto u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, Petrov i mostovci proglašavaju vražjim rabotama, optužujući one među sobom koji bi ih prihvatili da su kukolj i štetočine. Iako je bjelodano jasno da bi bez dogovora o podjeli funkcija i utanačene reforme ostale mrtvo slovo na papiru.
Političko licemjerje u Mostu naraslo je do neba: s gnušanjem odbacuju bilo kakav razgovor o raspodjeli izvršnih funkcija u budućim koalicijama, sprdaju se s Milanovićevim prijedlogom Petrovu da preuzme dužnost saborskog predsjednika, a šute kao ribe dok gledaju kako HDZ lomi kičme zastupnicima nacionalnih manjina, nastojeći si osigurati parlamentarnu većinu. Posve ignoriraju prijetnje Domoljubne koalicije manjinskim zastupnicima da se ne smiju nikome priklanjati prije nego što većinski narod i njegove političke stranke ne odluče u kojem će sastavu utrčati u sabornicu i vladu, a tek tada se mogu i moraju svrstati među njezine navijače, jer će u suprotnome naštetiti svojim zajednicama. Stečena prava, pa i ona međunarodno verificirana, bit će pretvorena u lanjski snijeg ako se ne pokore i priklone većinskoj koaliciji, kakva god ona bila, jer im se zapovijeda da ne smiju sjediti u opozicijskim klupama, pa i onda kad im mnogi ‘domoljupci’ skaču po glavama, poništavajući njihova prava i slobode.
Mostovo postizborno muljanje u pregovorima o stvarnim i lažnim reformama kreiralo je i uvjete za povratak tajnopolicijskog uplitanja u maticu političkih i parlamentarnih procesa. Dok oko njegovih zastupnika još uvijek hoda kao po jajima, jer mu gotovo svi trebaju za sastavljanje parlamentarne većine, HDZ je aktivirao sve svoje potencijale u obračunu sa SDSS-om i njegovim zastupnicima čim je objavljeno da će se, zajedno s drugim manjincima, prikloniti Milanovićevoj koaliciji. Tajne su službe – ne samo hrvatske, ali ponajprije one – još za rata sa svih strana prorešetale srpske, ali i bošnjačke, pa i, u manjoj mjeri, sve druge manjinske organizacije i udruge. Najlakše su im mete, dakako, bili oni egzistencijalno ugroženi, pa ih se pritiscima, ucjenama i metodom mrkve i batine moglo vrbovati i držati na tajnopolicijskoj uzdi. Naprasno političko preobraćenje SDSS-ova zastupnika Mirka Raškovića i iskakanje iz stranačkoga saborskog čamca plod je njegovih predbračnih i bračnih veza s tajnim službama, o čijoj prirodi i sadržaju Tomislav Karamarko i Milijan Brkić sve znaju.
Rašković se, naime, sa svojom obitelji prije dvadeset godina našao među brojnim Kninjanima koji su pred ‘Olujom’ bježali prema BiH, pa dalje, prema Srbiji. No za razliku od većine ostalih, on se gotovo odmah odlučio na povratak: izdvojio se iz izbjegličke kolone, pa se uz pomoć, govorio je, svojih splitskih prijatelja preko Splita vratio u Knin. U svoj se kninski stan vratio uz pomoć tadašnjeg šefa SZUP-a Smiljana Reljića, po čijem je nalogu s ulaznih vrata stana skinuto Raškovićevo prezime i stavljena pločica s oznakom MUP RH. Danima, tjednima, pa i mjesecima Rašković je u svom stanu živio poluilegalno, rijetko izlazeći i zapravo tavoreći u svojevrsnom kućnom pritvoru; jedva je krpao kraj s krajem, ali najvažnije je bilo da je glava ostala na ramenima, a obitelj na okupu… Takva se usluga tajnih službi morala ili već ranije zaraditi ili ju je trebalo naknadno opravdati i uredno platiti. Karamarkov HDZ sada ju je brutalno, s visokim kamatama, naplatio, natjeravši Raškovića da podršku Milanoviću i njegovoj koaliciji prebaci na konto Domoljubne.
Karamarko i Brkić tajnopolicijskom su alkemijom Raškovića iz budućega saborskog zastupnika pretvorili u političku, pa i ljudsku krpu, opet ga potjeravši u svojevrsni kućni pritvor i izolaciju. Štoviše, zbog toga ih ne boli glava, a dodali su još jedan kamen u temelje svoje koalicije s Mostom. Pošteni i pravdoljubivi Božo Petrov i mostovci ne postavljaju previše pitanja o pozadini Raškovićeva političkog preobraćenja, iako se i dalje zaklinju u reforme i transparentno političko djelovanje pri kojem, navodno, neće pristajati ni na kakvu političku trgovinu, a kamoli ucjene i pritiske kojima se, uz zdušnu potporu političkoga i tajnopolicijskog nasilja, uspostavlja parlamentarna većina. Manjinu u svojim redovima tretiraju kao kukolj, a HDZ-u prešutno odobravaju i prepuštaju da isto radi s nacionalnim manjinama i njihovim saborskim zastupnicima.
