Najveći uspjeh u dosadašnjoj karijeri Dalibora Matanića, ‘Zvizdan’, triptih je koji se u neposredno predratnom, potom neposredno poratnom i naposljetku od rata udaljenom, ali njime još kontaminiranom vremenu bavi ljubavnim odnosima mladog Hrvata i mlade hrvatske Srpkinje negdje u zaleđu Dalmacije, pri čemu u sve tri priče (različite) glavne likove (odlično) tumače isti glumci – Tihana Lazović i Goran Marković. Ako je prva varijanta tematiziranja Romea i Julije na hrvatski način, varijanta u kojoj već ostvarenoj ljubavi prijeti agresivna ideologija, podosta konvencionalna, onda druga i središnja inačica, koja se bavi ljubavlju koja tek možda treba doći, a uslijed nedavnih ratnih trauma i sama će biti traumatična, izaziva visok respekt svojom narativno-dramaturškom i psihološkom elaboriranošću; treća varijanta, što obrađuje ljubav izdanu uslijed obiteljskog pritiska, ali ljubav koja se može obnoviti, odlična je točka na i idejno plemenitog i izvedbeno uvjerljivog ostvarenja.
Središnja priča nije takva samo po smještaju i trajanju nego i po intrigantnosti. Naime, dok je u početnoj i završnoj priči motiv zabranjene ljubavi eksplicitan i vrlo blizak paradigmatskom Shakespeareovom modelu tog motiva, centralna storija na eksplicitnoj razini kao da više uzima od drugog slavnog bardovog djela, ‘Ukroćene goropadnice’: na djelu je zapravo svojevrsno propitivanje erotske moći, erotsko nadjačavanje istovremeno na individualnoj i kolektivnoj razini, potonje istovremeno spolno-rodno i ideo-političko (ona je nevoljna povratnica u obiteljsku kuću i kraj odakle je izbjegla s majkom, dok joj je brat poginuo u ratu; on je domaći majstor kojeg je njezina majka angažirala na obnovi kuće i s kojim ona ne želi komunicirati jer ga smatra pripadnikom onih koji su joj skrivili smrt brata). Matanić vrlo umješno razvija složen, ambivalentan psihološki odnos u kojem se miješaju međusoban (erotski) interes dvoje mladih jedno za drugo i istovremeno odbijanje uslijed pripadnosti različitim etničkim korpusima, odnosno traume i frustracije ženskog dijela potencijalnog para (tu je ona ta koja je, uvjetno rečeno, krivac za tenziju, dok je u završnoj priči krivac on, odnosno njegova psiho-moralna slabost pred roditeljsko-nacionalnim autoritetom; prva pak priča dvoje zaljubljenika ostavlja ravnopravno nevinima, jer krivac je izvanjski – njezin brat kao izdanak agresivnog nacionalizma). Središnja priča, puna pritajene strasti, donosi i strastvenu seksualnu interakciju, kojoj je kao svojevrsna predigra poslužila igra zvukovima što su ih protagonisti proizveli služeći se svako svojim alatima. Da sve bude zanimljivije, ta ‘skladba’ na tragu Johna Cagea nije bila predviđena scenarijem nego je nastala kao plod glumačke improvizacije na setu, što jasno govori kakva je bila tzv. kemija između Tihane Lazović i Gorana Markovića.
Važno je istaknuti i da Matanić odlično balansira ono kolektivno (hrvatsko-srpski odnosi) i ono pojedinačno-univerzalno (erotska ljubav dvoje pojedinaca), odnosno činjenicu da je s jedne strane hrvatsko-srpski kompleks sasvim marginalan na nekoj, recimo tako, višoj razini, a opet, s druge strane, neporecivo je važan u konkretnim životima konkretnih likova koji su na našim prostorima živjeli jučer te žive danas i ovdje.
‘Zvizdan’ predstavlja Dalibora Matanića kao zrelog autora koji suvereno barata svakim segmentom filmske tvorbe: idejno je dovoljno zanimljiv, narativno-dramaturški i psihološki potentan, redateljsko-stilski u najboljem smislu lake ruke i lijepe slike. Uspjeh u Cannesu i nedavno uvrštenje u najboljih pedeset ovogodišnjih evropskih filmova od strane Europske filmske akademije zaslužena su priznanja za plodonosan autorski trud.
