Filmski dokument iz Prvog svjetskog rata: skriveni iza gas-maski vojnici testiraju bojne otrove. Prateći pokrete njihovih ruku jasno prepoznajem ovisnike o duhanu, vrzmaju se, ne znaju gdje bi s rukama, vidi se da su očajni.
Priča sa 69. stranice jedan je od ilustrovanih poetsko-proznih fragmenata koji čine ‘Knjigu prozorâ’ Semezdina Mehmedinovića (izdavač Fraktura). Mehmedinović je rođen 1960. u Kiseljaku kod Tuzle. Autor je osam knjiga (pesama, zapisa, kratkih priča, pisama, dnevničke proze). Od 1996. godine živi u Americi.
Čak i kada priče ne bi bile potpisane, čitalac bi na prvi pogled znao da pripadaju vama. Da li se sećate kada ste došli do tog (sada prepoznatljivog) izraza?
Lijepo je ako je ta različitost vidljiva. Ne znam kad se pojavio ‘prepoznatljivi izraz’, ali pretpostavljam da je sve povezano sa životom u Americi, pišem na ‘stranome’ jeziku, odvojen od svojih prirodnih čitalaca. I vjerovatno zbog toga, mislio sam da ono što pišem mora biti drukčije od svega, da bi ovdje bilo primijećeno. Zapravo, tako sam mislio dok mi je bilo važno da me drugi vide i čitaju. A sada mi više nije važno. Sada objavljujem knjige jer mi taj čin donosi priličnu radost, i pišem imajući na umu sebe kao čitaoca. To je sebičan, ali vrlo zahvalan pristup.
Dijalog sa samim sobom
Kada pišu o vašim pričama, kritičari najčešće koriste reči: fragment, skica, beleška, crtica, svakodnevica, susret…
Kritičari vide i opisuju ono što je očigledno, vide fragmente i skice. Istina je da mnogo vremena u danu potrošim radeći posao od kojeg zarađujem za život, tako da ostaje vrlo malo vremena za pisanje (od kojeg se ne može preživjeti). Forma teksta dakle nije izbor, nego posljedica načina života. Možda bih, da imam 24 sata za sebe, pisao romane. A možda i ne bih, jer se i moj književni ukus s vremenom adaptirao na uslove u kojima živim. Volim kratku formu. Jedna od meni najdražih knjiga je ‘Romani u tri reda’ Félixa Fénéona, bilješke od jedne ili dvije rečenice u koje staju cijeli životi njegovih karaktera.
Kako nastaje vaša kratka proza?
Pa usput, u metrou, u garaži, u kafeu, na aerodromu, u avionu, pišem brze, kratke bilješke, opisujući ono što sam upravo vidio, doživio, ili sam se nekog događaja iz prošlosti sjetio, pa ga zabilježim prije nego što opet padne u zaborav. Poslije, one bilješke koje mi se čine zanimljivim, uz sitna dorađivanja pretipkam u dovršeni tekst. Ranije sam mislio kako ću na tim tekstovima raditi, proširivati ih u ambicioznije forme, ali sam shvatio da je naknadni rad na njima najčešće štetan i nepotreban.
Stiče se utisak da je lutanje gradom važan deo nastajanja priče?
Ja sam – posmatrač. Ako mi je to što vidim zanimljivo, onda to opišem što je moguće preciznijim slikama. I meni je vrlo važan sam koncept slike, jer mislim da je pisac prije svega – oko, i da je za njegov rad presudan dar gledanja. A mislim i da književni jezik treba da bude u opoziciji s političkim jezikom koji je svjesno dvosmislen i neprecizan, jer mu je cilj da svojom nerazumljivošću zbunjuje. Govoriti u slikama znači izražavati se nedvosmisleno.
Kako su se crteži našli u vašim knjigama? Iz uskraćenosti, kako kažete u priči iz ‘Autoportreta s torbom’?
Da – iz uskraćenosti, ili – iz usamljenosti, što je oblik uskraćenosti za razgovor. Ilustrirane knjige, koje su po svome modelu slične ovima koje ja objavljujem, uvijek su kolaboracije između pisca i slikara, one su dijalog između dvije osobnosti. To je, pretpostavljam, potreba da se ukine ona samoća koja je u temelju književnosti: samoća pisca i istovjetna samoća čitaoca. Ovo što ja radim je autokolaboracija, dijalog sa samim sobom. Dvostruka samoća.
Ovisnik o čitanju
Da li pratite savremenu američku književnost? U novoj knjizi nekoliko puta pominjete naočari za čitanje.
Ovisnik sam o čitanju. Ali sve manje pratim američku književnost, više se zanimam za prevode. Od rijetkih američkih autora koje trenutno čitam, najzanimljiviji mi je Teju Cole, mladi romansijer nigerijskog porijekla, drag mi je njegov roman ‘Open City’. Ovdje u kvartu u kojem živim redovito svraćam u malu, izvrsnu knjižaru, tamo radi jedan američki pjesnik, bio je pomalo razočaran što se ne zanimam za američke autore, ali se navikao, pa kad se pojavim tamo, on mi nabroji nove knjige ‘stranih’ autora koje bi me potencijalno mogle zanimati.
U knjizi ‘Ruski kompjuter’ opisali ste kako glavni junak posećuje Mihajla Mihajlova. Mihajlov mu odmah nudi mikrotalasnu, a on primećuje da je poznati jugoslovenski disident zaštitio prozore na svojoj američkoj kući željeznim rešetkama. Istinita priča?
Jeste, to je istinit događaj. Mihajlov je bio drag i druželjubiv čovjek. Živio je praktično u getu, mislim da je bio jedini bijeli stanovnik u svom kvartu, ali to je ličilo na njega. Veliki gospodin. Nisam se često sretao s njim, ali sam u njegovoj kući uvijek zaticao veselo društvo, uglavnom Ruse. Bio je živopisan kao neki lik iz književnosti, ili filmski karakter…
‘Nakon mrzle noći/ starac/ ispred kuće/ američku zastavu/ ukočenu od studeni/ otapa/ fenom za kosu.’ Koliko je novi život u Americi promenio vaš književni svet?
Promijenio se onoliko koliko je to inače uslovljeno upoznavanjem radikalno drukčijeg svijeta od onoga iz kojeg sam došao. Ali i ovdje opisujem ono što oko sebe gledam. Isto sam činio i u Sarajevu. Ja sam, kažem, posmatrač. U tom smislu se ništa nije promijenilo. Moj svijet, pa onda i književni, promijenio se onoliko koliko se recimo promijenio pogled kroz prozor. Inače mislim da je svijet, prije svega, ono što sa svog prozora vidimo. Sada je ovdje već kasni oktobar, ljeto je ušlo u duboku jesen, dani su uglavnom sunčani, a danas je pala kiša. Maločas sam prišao prozoru jer volim da gledam kišu, dole na parkingu je auto spuštenog krova, a na sjedištu suvozača neko je ostavio knjigu ‘The Year of Dreaming Dangerously’ Slavoja Žižeka, i vidim kiša pljušti po fotografiji ulične vatre na njenim koricama.
