Tri grafitima išarana vagona i lokomotiva čine noćnu kompoziciju ekspresnog vlaka koji nakon duljeg prekida ponovno povezuje Beograd i Solun. Kušet-kola – stara, oronula i prljava – blijedo su podsjećanje na nekadašnji Orijent ekspres koji je spajao Europu i Aziju. Putnika je malo, uglavnom su to muškarci. Već nekoliko kilometara nakon Beograda vlak je počeo zastajkivati. Nekada svaki kilometar, nekada svakih desetak. Dovoljno da postane jasno da nije važno kada stiže, nego stiže li uopće. Po redu vožnje, nešto više od 600 kilometara prelazi se za petnaestak sati; mi smo putovali zamalo dvadeset.
Jutro smo dočekali na stanici Vardar – Negotino. Naš nas je vozač napustio kada mu je prošla smjena, pa smo četiri sata čekali novog, strojovođu koji je na posao krenuo iz Skoplja. I dok smo se divili poštovanju radničkih prava u Makedoniji, gledali smo siromašnu varoš i propale tvornice koje su nekoć davale nadu ovoj oblasti. Ne treba biti genijalac da bi se s prozora vlaka shvatilo kako je nekadašnja jugoslavenska država danas jako, jako siromašna.
Prije Grčke, u Đevđeliji, dočekuje nas prizor uobičajen na balkanskim granicama. Iscrpljeni ljudi u potrazi za boljim životom, vlak s oko 600 migranta već satima čeka znak za polazak. Kroz prozor nam domahuju djeca, za koju je ovo putovanje uglavnom avantura. Strojovođa vlaka zaustavljenog preko puta našeg dobacuje: ‘Kako, što vozim? Siriju ekspres!’ Svjedočimo politici segregacije i sada gledamo u ‘povlaštene’ među najugroženijima, onima bez ikakvih prava. U tom su vlaku migranti porijeklom iz Sirije, Afganistana i Iraka; oni drugi, koji su proglašeni ekonomskim migrantima, ostali su na grčkoj strani granice, očajni i izgubljeni. Njima nastavak putovanja nije dopušten, iako je to nesumnjivo kršenje Ženevske konvencije, Europske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama te europskog sustava azila uopće, koji u rješavanju svakog slučaja nalaže individualni pristup. Riječ je o potpuno arbitrarnoj odluci da se građanima određenih država ne dopusti prolaz, jer članice Europske unije dosad nisu usvojile popis ‘sigurnih trećih zemalja’.
Ono što sam vidjela duboko me zabrinjava u pogledu budućnosti migracija. Ljudi su ostali blokirani i mislim da će se stanje pogoršavati s dolaskom hladnijih zimskih mjeseci – kaže Katerina Anastasiou, aktivistkinja mreže Transform
Prošlog je vikenda u Solunu održan i jedan drugačiji sastanak, onaj organizacija i grupa aktivista i volontera iz Italije, Makedonije, Francuske, Njemačke, Grčke, Hrvatske, Srbije i Slovenije. Prilikom posjeta neformalnom kampu u Idomeniju ljudi su ostali zatečeni tamošnjim stanjem.
- Ono što sam vidjela danas duboko me zabrinjava u pogledu budućnosti migracija. Ljudi su ostali blokirani i mislim da će se stanje pogoršavati s dolaskom hladnijih zimskih mjeseci - kaže Katerina Anastasiou iz mreže Transform.
Selektiranje ljudi na granicama Makedonije i ostalih balkanskih država ne može se promatrati kao politika tih zemalja, nego samo kao dio šire europske politike, kreirane u Bruxellesu i Berlinu. Ovo što se događa teško je vidjeti kao suverenu odluku makedonske ili drugih balkanskih vlada, kako bi to Ban Ki-moon želio, to je isključivo dio Akcijskog plana lidera država EU-a, sročenog u 17 točaka, čiji je cilj usporavanje migranata i njihovo zaustavljanje u Turskoj, Libanonu i na Balkanu. Iako se planom nalaže poštivanje ljudskih prava i svih međunarodnih zakona, iz stanja na terenu je vidljivo da su ti zakoni suspendirani, jer bi u suprotnom svatko mogao ostvariti svoje pravo na zaštitu od svake vrste progona.
Usprkos tome što se mogu pokrenuti europski mehanizmi zaštite, oni dosad nisu pokretani. Početak je ovo scenarija u kojem se konsolidira europski represivni aparat i pojačava koordinacija država vezana uz kontrolu migracija. Prema Akcijskom planu, informacije o kretanjima ljudi razmjenjivat će se na dnevnoj bazi, što za cilj ima veću kontrolu kretanja ljudi na balkanskoj ruti i zaustavljanje svih onih koji, prema novim i proizvoljnim odredbama, navodno nisu ugroženi. Koliko je jezik važan govori i činjenica da segregaciju prati terminološko, a onda i statusno razlikovanje ‘migranata’ i ‘izbjeglica’, uz distinkciju između ‘dobrih’ izbjeglica i ‘loših’ migranata, onih ekonomskih. Takvi se sada zaustavljaju, pa u blatu i vodi na grčko-makedonskoj granici pokušavaju protestirati očajničkim pokušajem zašivanja vlastitih usta, o čemu svjedoče uznemirujuće slike i snimke.
Pri povratku iz Grčke krećemo se u smjeru migrantske rute. I dok se u medijima pojavljuju fotografije ljudi zaustavljenih na graničnim prijelazima, preko zelene granice i izvan kontroliranih koridora započinju prvi prelasci. Kroz otvoren prozor vlaka promatramo nekoliko sjena koje istrčavaju iz šume, hitajući prema vratima kompozicije koja samo što nije krenula. Uskoro ulaze u vagon. Sada im vidimo i lica. Uglavnom su iz Alžira i Maroka, a tu je i troje Nigerijaca koji su granicu uspjeli prijeći nakon što je za njih zatvorena.
- Iz Nigerije putujemo već mjesec dana. Ne mogu vam opisati što smo sve prošli i koliko smo riskirali na moru da bismo došli ovamo. Doznali smo svakakve informacije na internetu i znamo da se situacija promijenila. Četiri dana se krijemo između Grčke i Makedonije kako bismo prešli granicu. Abigail je moja djevojka, nosi naše dijete, i rekao sam da ću uraditi sve da joj omogućim studij u Mađarskoj. Odgovoran sam za nju - objašnjava nam Kingsley, u čijem je društvu, pored Abigail, i stariji brat Benjamin, svećenik koji bježi od političkog progona.
Kada ih je uočio, kondukter je odlučio pozvati policiju koja će ih sačekati u Skoplju i privesti. Čini se da u popunjenom vlaku nema puno putnika zainteresiranih za njihovu situaciju, pa su svi osim Nigerijaca izbačeni iz spavaćih kola. Abigail je pokušala zaspati u našem kupeu, a onda se u jednom trenutku prenula i počela pričati s nama na fantastičnom engleskom.
Četiri se dana krijemo između Grčke i Makedonije. Abigail nosi naše dijete i rekao sam da ću uraditi sve da joj omogućim studij u Mađarskoj. Odgovoran sam za nju – objašnjava Kingsley, koji je iz Nigerije pobjegao s djevojkom i bratom svećenikom
- Molim vas. Želimo doći do Srbije. Poslije ćemo se nekako snaći kako bismo ušli u Mađarsku. Molim vas, sakrijte nas negdje. Ispod deka ili kreveta. Ne želimo ostati u Makedoniji - ukazalo nam se njezino lijepo mlado lice, provirivši ispod kapuljače debele zimske jakne.
U tom trenutku vlak ulazi u Veles i na hodniku nastaje žamor. Izlazeći iz kupea, vidimo kako makedonski policajci izvlače muškarce, uglavnom mladiće, koji su bili skriveni u toaletu i ostavi na kraju vagona. Njihov zapovjednik, prosijed čovjek u pedesetima, s vjenčanim prstenom na lijevoj ruci i tri zvjezdice na epoleti uniforme, počinje ih udarati. Najprije plastičnom palicom, pa nogom. Bijesno i snažno. Jednog po jednog, izvode ih na peron.
- Ima ih još u kupeima. Fali dvoje - dovikuje kondukter.
Nakraju, izvlače iz vlaka Abigail i Kingsleyja, koji prolaze uz nas pogleda punih razočaranja…
Sve je ovo posljedica stare i početak nove europske politike, koja je uvela zakone zasnovane na rasnoj profilaciji. Glavnu ulogu u njezinu provođenju imat će siromašne države s europske periferije, čije su vanjske politike već odavno postale beznačajni euroatlantski privjesci. A svi dobro znamo kako se naziva društvo temeljeno na rasnoj segregaciji.
Što donosi novi Akcijski plan
U Akcijskom planu u koji su uključene i sve balkanske države na ruti predviđeno je da se pod određenim (ali poprilično nejasnim) okolnostima aktivno obeshrabruje kretanje ljudi između država u regiji, što predstavlja uvod u stvaranje zatvorenih kampova, odnosno hot-spotova. Nakon sastanka na Malti, pozdravljena je odluka Grčke da sadašnje prijamne kapacitete poveća najprije na 30.000, a do kraja godine na 50.000, u čemu bi joj značajno trebao pripomoći UNHCR. Nova financijska pomoć doći će od Europske investicijske banke, Europske banke za rekonstrukciju i Razvojne banke Vijeća Europe, a očekuje se i podrška drugih velikih institucija.
U narednom će se razdoblju pooštriti registracija i na nacionalnom i na šengenskom nivou, posebice pri uzimanju otisaka prstiju. Koordinacijska uloga prepušta se Frontexu i Europskoj kancelariji za podršku azilu (EASO), koji će imati i glavnu operativnu ulogu kod deportacija. Europska komisija i Frontex planiraju readmisiju i povećanu suradnju posebno s Afganistanom, Bangladešom i Pakistanom. Poseban dio predstavljat će provođenje EU – turskog plana, intenziviranje akcije ‘Posejdon’ u Grčkoj i povećana prisutnost Frontexa u toj državi te na granici Bugarske i Turske. Makedonija i Albanija počet će provoditi pojačanu kontrolu granice, a UNHCR će u toj oblasti imati snažniju ulogu, jer su ondje ovoga ljeta makedonska policija i vojska nasilnički i brutalno zaustavljale ljude. Slovenija će za svoje granice dobiti pojačanje od 400 ljudi i, po potrebi, RABIT-timove. Između redova se da pročitati da će migranti imati pravo tražiti zaštitu unutar država u kojima su, a odbiju li to učiniti, prijeti im readmisija u zemlju ulaska. Prema postojećem zakonu, svaka osoba ima pravo zatraži azil u zemlji u kojoj se nalazi, a bit će zanimljivo pratiti kako će se zemlje koje EU pretvara u periferne logore nositi s budućim takvim zahtjevima; dosadašnja je praksa bila da nisu poticale politiku dobrodošlice nego uglavnom ‘dobroprošlice’.
