Uoči Međunarodnog dana borbe protiv nasilja prema ženama članice feminističkog kolektiva fAKTIV danas su na Cvjetnom trgu prosvjednom akcijom odale počast svim ženama ubijenim od strane njihovih bliskih muških članova obitelji i ponovno zahtijevale od države da konačno ratificira Konvenciju Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja prema ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija). Tim povodom razgovarali smo sa Sanjom Kovačević, aktivistkinjom fAKTIV-a.
Kako komentirate najnovije slučajeve nasilja nad ženama?
U posljednja dva mjeseca dogodila su se četiri ubojstva u kojima su žene ubili muževi ili partneri, no naglasak ne treba stavljati na ‘sve veću učestalost’ ili ‘epidemiju’, kako ponegdje možemo pročitati, budući da to daje senzacionalistički ton. Rodno uvjetovana ubojstva žena se događaju konstantno, s manjim statističkim odstupanjima iz godine u godinu, i u velikom postotku prema istom ili sličnom obrascu. Četiri ubojstva žena dogodila su se samo u siječnju ove godine. Imamo državu, vladu i institucije koje se o ovoj temi gotovo uopće ne izjašnjavaju, a već godinama ne poduzimaju ništa. Novi Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji je zapeo u saborskim ladicama, što je nedopustivo. Da ne govorim o odugovlačenju i ignoriranju ratifikacije Istanbulske konvencije. Najčešći obrazac koji vodi do ubojstava govori mnogo o propustima svih institucija: centara socijalne skrbi koji neadekvatno reagiraju i onda kada žena prijavi nasilje, policije koja neadekvatno reagira kada dođe na lice mjesta i najčešće provodi ‘dvostruka uhićenja’, a nasilje muškarca prema ženi tretira kao ‘svađu’ i ‘kršenje reda i mira’. Tu je i neadekvatnost kaznenog postupka, počevši od DORH-a koji kazneni postupak ne pokreće ni kada ga traži policija, dok su sudska praksa i presude priča za sebe. Suci u pravilu daju minimalne kazne, uvažavaju dvojbene olakotne okolnosti nasilniku, a iste te okolnosti tretiraju kao otežavajuće za žrtvu (primjerice, pijanstvo u slučajevima silovanja). Nedavno smo imali presudu za silovanje s teškim tjelesnim posljedicama koju je javnost, po mom mišljenju, s pravom doživjela kao sramotnu.
Mislim da je važno spomenuti i problem posjedovanja oružja, bilo legalno, bilo nelegalno, što država također mora početi adekvatno rješavati. U ovoj godini, prema podacima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, zabilježeno je 16 ubojstava žena koje su ubili muškarci s kojima su bile u partnerskim vezama: bračnim, izvanbračnim, emotivnim. Ovdje govorimo o krajnjem činu nasilja, čemu najčešće prethodi dugotrajno nasilje od tih istih partnera ili bliskih članova obitelji. Činjenica da je takvo dugotrajno nasilje moguće i da na kraju žena bude ubijena, govori o neadekvatnosti i neodgovornosti institucija države. Ukratko, svaka karika u sustavu čini isto, štiti nasilnika – muškarca, a ne žrtvu – ženu. U kulturi nasilja nad ženama takvo ponašanje ne samo da je moguće, ono je i prešutno prihvaćeno i normalno. To je osnova rodno uvjetovanog nasilja nad ženama i femicida kao krajnjeg zločina. Prošle je godine u Hrvatskoj zabilježeno 9775 slučajeva obiteljskog nasilja u kojima su žrtve bile žene. Ti se slučajevi, gotovo 100 posto gone prekršajno. Nasilnik nakon preblage kazne i/ili puštanja iz zatvora izvrši krajnji čin nasilja i ubije ženu, koja ga je, po njegovom mišljenju, ‘izdala’ prijavivši ga ili na neki drugi način. Institucije, ali i mediji koji neodgovorno izvještavaju su kotačići patrijarhalnog društva koje potiče vlasnički odnos muškarca prema ženi. Time zapravo sudjeluju u nasilju, premda im je posao da osiguraju sigurnost i ljudska prava svojim građankama.
Koliko žena u hrvatskom društvu ima pravo da se brani, a da je to ne obilježi za cijeli život?
Žena je u ovom društvu uvijek kriva: čak i ako se direktnoj žrtvi ni na koji način ne može pripisati krivnja, onda je kriva majka nasilnika ili žene kao kolektiv što nasilje ‘dopuštaju’. U praksi, žene su nakon prijave nasilja izložene sekundarnoj viktimizaciji: detaljno su ispitivane o nasilnom činu, jesu li bile pod utjecajem nečega, ako imaju djecu, je li dijete bilo prisutno (kao u slučaju Ane Magaš), zašto su bile vani, zašto su kasno došle kući, zašto nisu prije prijavile… Dakle žena je ta kojoj se uvijek sudi, a kada prijavi nasilje, povećava se rizik da će joj nasilnik na kraju presuditi i oduzeti joj život.
Općinski sud u Zadru nedavno je objavio presudu kojom se spomenutoj Ani Magaš poriče pravo na nasljeđivanje polovine stana smatrajući je ‘nedostojnom za nasljeđivanje’.
Mislim da je to na pravi način komentirala Ivana Perić u tekstu objavljenom na H-Alteru pod naslovom ‘Nedostojna, ime ti je žena’, stavivši naglasak na nebitnost ‘žene kao osobe’ i njezinog narativa u cijelom slučaju i medijskom praćenju, u društvu. Nebitna i nedostojna – u te dvije riječi sažet je odnos društva prema ženi s koje god strane zakona bila, u kojoj se god poziciji nalazila. Priča o ovom slučaju je sve ove godine konstruirana prema potrebi, a Ana Magaš je prezentirana kao ‘egzotična’, ‘fatalna’ antiheroina i, naravno, ‘kriva’. Presuda ‘nedostojna za nasljeđivanje’ iza sebe nosi i čitavu jednu povijest, ali i sadašnjost obespravljenosti žena čija je uloga da budu vlasništvo muškarca, društva, države, a ne vlasnice, bilo svoga tijela, duha, bilo materijalnih dobara ili, kao u ovoj presudi, pola nekretnine stečene u braku, ili vlastitog života. Cijeli taj slučaj nažalost oslikava obezvrijeđenost žene kojoj je u kulturi nasilja naprosto oduzeta ljudska vrijednost, vjerodostojnost i glas.
fAKTIV je pozvao medije da posebnu pažnju posvete načinu izvještavanja o nasilju nad ženama.
Čini mi se da su mediji počeli reagirati na ovakve slučajeve i izvan rubrika i diskursa ‘crnih kronika’, što ove zločine čini vidljivijima i adekvatnije praćenima, no medijska izvještavanja su još uvijek većinom orijentirana na ‘spektakl’ i ‘klikove’. U dva smo navrata, povodom Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, i nedavno zbog erupcije neadekvatnih medijskih napisa o ubojstvima, apelirale na odgovorno novinarstvo i upozorile medije da ne izvještavaju senzacionalistički te poslale 10 jednostavnih savjeta novinarima i novinarkama, urednicama i urednicima. Upozoravamo medije da izbjegavaju ‘sočne’ detalje radi klikova i popularnosti. Rijetko kada se ukazuje na društvenu odgovornost, propuste institucija, ne koriste se statistike, premda se brojkama najbolje može ‘pritisnuti’ nadležne…
I dalje se nasilje ‘romantizira’. Naime, kao motiv ubojstva se često navodi ljubomora koja se romantizira kao znak tragične ljubavi, a ubojstvo se opisuje kao ‘tragičan kraj ljubavi’ i ‘zločin iz strasti’. U slučajevima silovanja se koriste izrazi ‘seks’ i ‘obljuba’, što implicira pristanak. Previše se prostora daje izjavama počiniteljevih poznanika, obitelji i susjeda, kao i proizvoljno odabranim mišljenjima koja opravdavaju počinitelja i impliciraju kako postoje situacije u kojima muškarci imaju pravo reagirati nasilno. Time se mediji solidariziraju s nasilnikom. Također, ne pazi se dovoljno na zaštitu identiteta žrtve, a ponekad se bez ikakvog razloga navode etnički, nacionalni identitet nasilnika… Veliki izvor nasilja su komentari čitatelja i čitateljica u kojima se pojavljuje govor mržnje pa se zalažemo za njihovo uklanjanje. Senzacionalistička oprema, odnosno, naslovi i podnaslovi su također opasni, a upozorile smo i kako treba izbjegavati seksizam, seksualiziranje, insinuiranje krivnje žrtve i opravdavanje nasilnika… Isto vrijedi i za ostalu opremu koja prati tekst, odnosno fotografije, i video priloge.
Može li se situacija promijeniti drugačijom medijskom slikom?
Mediji imaju veliku odgovornost. Kada neodgovorno daju prostor i glas onima koji glorificiraju ubojicu, a obezvrjeđuju žrtvu i insinuiraju njezinu krivnju, sudjeluju u opravdavanju zločina i perpetuiraju kulturu nasilja. Ako pak preuzmu funkciju savjesti društva i informirano, odgovorno i konstruktivno izvještavaju, ukazuju na propust institucije i vrše pritisak, uvjerena sam da to ima pozitivan utjecaj u smjeru smanjenja nasilja.
