Sanja Horvatinčić, rođena 1986. u Zagrebu, diplomirala je povijest umjetnosti i engleski jezik i književnost. Zaposlena je na Institutu za povijest umjetnosti, kao znanstvena novakinja na projektu 'Modernost, modernizam i postmodernizam u hrvatskoj umjetnosti 20. stoljeća', u sklopu kojeg radi doktorsko istraživanje o spomenicima iz razdoblja socijalizma u Hrvatskoj. Razgovarali smo o tom naslijeđu koje se u posljednjih 25 godina, kao neželjeno, uništavalo i prepuštalo propadanju.
Koliko je u Hrvatskoj uništeno spomenika nastalih u razdoblju socijalističke Jugoslavije?
Od ukupno oko 6.000 spomenika i spomen-obilježja, u što se ubrajaju i spomen-ploče, uništeno je ili oštećeno više od polovice. Napor da se utvrdi stvaran broj stradalih spomenika učinjen je izvaninstitucionalno, potkraj 1990-ih, od strane Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, no taj je zadatak u to vrijeme bilo gotovo nemoguće sustavno odraditi, pa je publicirani popis, premda izuzetno značajan, nepotpun, ponajviše u smislu autorstva i datiranja. Osim toga, na njemu nema pojedinih spomenika posvećenih radničkom pokretu i samoupravljanju, iako su izvorno spadali u korpus koji je 1980-ih kategoriziran pod skupnim nazivom 'Spomenici revolucionarnog radničkog pokreta, socijalističke revolucije i Narodnooslobodilačke borbe'; iako je njihov broj bio neusporedivo manji od onih posvećenih NOB-u, oni predstavljanju specifičan slučaj jer su istovremeno postali žrtvom i povijesnog revizionizma i ekonomske tranzicije. U valu privatizacije i restauracije kapitalizma nepoželjan je postao svaki spomen na dugu tradiciju borbe za radnička prava, koja je na ovim prostorima osobito bila izražena u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.
Ključni faktori modernizacije
Iako je broj spomenika posvećenih radničkom pokretu i samoupravljanju bio neusporedivo manji od onih posvećenih NOB-u, oni su specifičan slučaj jer su istovremeno postali žrtvom i povijesnog revizionizma i ekonomske tranzicije. U privatizaciji i restauraciji kapitalizma nepoželjan je postao svaki spomen na dugu tradiciju borbe za radnička prava
Mnogi antifašistički spomenici imali su veliku umjetničku vrijednost, na njima su radili najprogresivniji umjetnici?
Brojni su faktori pridonijeli visokoj kvaliteti pojedinih spomenika podizanih tijekom 1960-ih i 1970-ih godina i cjelovito tumačenje tih procesa zahtijeva više prostora i brojna dodatna istraživanja. Jedan od ključnih faktora svakako je bilo neutralno geopolitičko pozicioniranje Jugoslavije za Hladnoga rata koje je, uslijed političkog razlaza Jugoslavije i SSSR-a nakon 1948., značilo traženje vlastitog puta, a time i postupno udaljavanje od početnih utjecaja sovjetskoga modela kulturne politike. Ekonomskim i političkim otvaranjem prema Zapadu otvoren je i put umjetničkoj razmjeni, nastavljanju modernističkih tendencija međuratnog razdoblja, usvajanju i kreiranju novih umjetničkih smjerova europske poslijeratne umjetnosti te njihovoj primjeni u različitim sferama umjetničke proizvodnje socijalističkog društva. Među njima je bila i izgradnja spomenika. S obzirom na to da je iskustvo rata i partizanske borbe predstavljalo ishodišnu točku izgradnje socijalističke Jugoslavije, spomenici posvećeni NOB-u i revoluciji jednim su dijelom nesumnjivo služili legitimizaciji sistema, zbog čega su u pojedinim slučajevima bili obilato financirani. Međutim, gradnja većine spomenika, osobito onih lokalnog značenja, bila je motivirana potrebom za stvaranjem mjesta sjećanja, pijeteta i odavanja počasti. Iako se većina tih spomenika ne odlikuje osobitom umjetničkom kvalitetom, oni predstavljaju bitan sloj u izgradnji kulture sjećanja i identiteta lokalnih zajednica, ali i u formiranju novih urbanih središta i novih mjesta socijalizacije (trgova, parkova). Izgradnja i kvaliteta spomenika u pravilu je ovisila o upornosti lokalnih vlasti i boračkih organizacija: tako Bakićevog spomenika u Kamenskoj, koji je kasnije miniran, nikada ne bi bilo da Odbor za izgradnju spomenika iz Našica nije punih deset godina uporno radio na tome, od raspisivanja natječaja do skupljanja dobrovoljnih priloga iz cijele Hrvatske i bivše Jugoslavije.
Uvjeti za izgradnju spomenika visoke umjetničke kvalitete stvarani su tijekom 1950-ih godina, kada se umjetnost, kultura i znanost pozicioniraju kao ključni faktori u modernizaciji zemlje i društva. Moderna umjetnost postaje norma, a sloboda umjetničkog stvaralaštva ne percipira se više kao sinonim buržujske dekadencije, nego je komplementarna ideji razvoja socijalističkog društva. Drugi važan faktor je činjenica da su se na spomeničke natječaje redovito javljali najprogresivniji umjetnici i arhitekti poslijeratnog modernizma: Vojin Bakić, Dušan Džamonja, Kosta Angeli Radovani, Stevan Luketić, Šime Vulas, Zdenko Kolacio i drugi. Kada čitate njihove zapise o spomeničkim projektima, stječete snažan utisak duboke predanosti zadatku i vjere u poruku koju su njime prenosili. Dio je to modernističkog projekta, vjere u napredak i pogleda prema budućnosti, a to danas teško možemo razumjeti. Otuda valjda i proizlazi tolika privlačnost tih utopijskih hramova modernizma.
Bez sustavne znanstvene analize cjelokupnoga korpusa spomeničke plastike nemoguće je provesti adekvatnu kontekstualizaciju, valorizaciju i kategorizaciju. Međutim, ta se analiza ne može i ne smije zadržati isključivo na razini povijesnoumjetničke ili estetske valorizacije, nego zahtijeva širi, interdisciplinarni pristup. Spomenik nije tek skulptura u javnom prostoru, on je ponajprije određen svojom aktivnom simboličkom funkcijom za određenu društvenu zajednicu. Često povijesnoumjetničko značenje nekog spomenika nije odraz njegove povijesne i društvene važnosti. Uzimo za primjer relativno skromne spomenike kojima su obilježavane žrtve ustaških dječjih logora u Sisku i Jastrebarskom; oni ne samo da zahtijevaju obnovu i reafirmaciju u kulturi sjećanja, nego i aktivno, suvremeno promišljanje načina i novih medija reaktivacije društvenog sjećanja. Ako bismo se zadržali isključivo na estetskom kriteriju spomeničkog objekta, ta bi mjesta mogla biti diskvalificirana iz popisa 'umjetnički vrijednih spomenika' i uskoro posve zaboravljena.
Pasivni promatrači brisanja povijesti
Koliku je štetu hrvatskom društvu nanijelo uništavanje spomeničke baštine?
Rušenje spomenika 1990-ih predstavlja izuzetno kompleksan fenomen i bojim se da je svaki pokušaj univerzalnog tumačenja ili jedinstvenog rješenja problematičan i kontraproduktivan. Rušenje ili uklanjanje spomenika i spomen-ploča ovisilo je o nizu specifičnih okolnosti u pojedinim sredinama tijekom ratnog i tranzicijskog razdoblja. Kada prolazite okolicom Pakraca ili Nove Gradiške, porušeni spomenici nisu osobito upadljiv prizor u vizurama devastiranih i osiromašenih sela i gradova; oni se čine kao minoran problem u usporedbi s ukupnom slikom društvenog i ekonomskog beznađa s kojim se nosi lokalno stanovništvo. S druge strane, svjesno uklanjanje ili marginaliziranje spomenika u većim gradskim središtima, koja nisu bila u tolikoj mjeri pogođena ratom, predstavlja zaseban problem i zahtijeva drugačiji pristup. To je pitanje političke odgovornosti lokalnih vlasti, ali i stanovništva koje pasivno promatra procese brisanja vlastite povijesti. Taj problem treba promatrati slično kao i problem komodifikacije javnog prostora, koji ne podrazumijeva samo privatizaciju elitnih gradskih središta, nego i procese ideološki motiviranoga, iako često neuočljivoga brisanja društvenog sjećanja, koje je ključno za formiranje identiteta i samosvijesti određene sredine. Borba za sjećanje trebala bi postati sastavni dio borbe za javni prostor.
Rušenje spomenika 1990-ih predstavlja izuzetno kompleksan fenomen. Kada prolazite okolicom Pakraca ili Nove Gradiške, porušeni spomenici se čine kao minoran problem u usporedbi s ukupnom slikom društvenog i ekonomskog beznađa. S druge strane, svjesno uklanjanje ili marginaliziranje spomenika u većim gradovima zahtijeva drugačiji pristup
Koliko su moguće reafirmacija i reaktualizacija tih spomenika?
Čini se da većina lokalnih vlasti, bez obzira na svoje stranačko ili ideološko opredjeljenje, obnovu spomenika ne smatra ekonomski isplativom i politički oportunom investicijom. Određeni pomaci posljednjih godina gotovo su isključivo rezultat nezavisnih građanskih inicijativa, entuzijazma pojedinaca i volonterskih akcija: zagrebačke inicijative '1 posto za umjetnost', karlovačke udruge KA-Matriks, lokalnih antifašističkih udruga, poput one iz Požege. Nedavno je u sklopu šibenskog festivala Fališ organizirana spontana volonterska akcija uređenja Spomen-parka Šubićevac, mjesta na kojem su 1942. strijeljani Rade Končar i grupa lokalnih antifašista, koje spada među značajne spomeničke projekte arhitekta Zdenka Kolacija i kipara Koste Angelija Radovanija iz 1962. godine. Postoje i primjeri tihe reafirmacije lokalnih simbola antifašističkog naslijeđa, čime se suptilno kritiziraju lokalne vlasti – nagrada Opuzen film festivala mali je kip Stjepana Filipovića, svjetske ikone antifašizma, čiji je spomenik u Opuzenu miniran početkom 1990-ih. Čini se da je taj oblik bottom-up pristupa trenutačno jedini način podizanja svijesti lokalnog stanovništva, s nadom da će poruka nakraju doprijeti i do političara.
Kakav bi odnos Hrvatska trebala izgraditi prema svom antifašističkom naslijeđu?
Čini se pomalo smiješnim uporno ponavljati da je antifašizam upisan u ustavne vrijednosti ove zemlje. Ustavne vrijednosti podložne su različitim interpretacijama, a imali smo prilike vidjeti i da ih je moguće dokidati 'demokratskom procedurom'. Vjerujem da je obrazovanje – institucionalno ili izvaninstitucionalno – jedan od ključnih faktora u osvještavanju važnosti antifašizma na ovim prostorima, tradicije čiji su simbolički nositelji spomenici o kojima govorimo. Kada bi priča o dječjim logorima na tlu Hrvatske postala sastavnim dijelom povijesne lekcije o holokaustu i nadopuna raspravi o 'Dnevniku Ane Frank', možda bi i lokalne zajednice ozbiljnije shvatile nužnost očuvanja lokalne antifašističke tradicije, kroz očuvanje spomenika kao mjesta reafirmacije pozitivnog naslijeđa Drugoga svjetskog rata.
Gašenje sjećanja na samoupravni socijalizam
Kakva je sudbina zadesila biste i spomenike u krugu tvornica?
Zajedno s gašenjem tvorničkih pogona zamiralo je i sjećanje na samoupravni socijalizam, a ispred tvornica koje su iz marketinških razloga sačuvale svoje socijalističke nazive (Končar, Đuro Đaković, Kraš) uklanjane su biste i spomenici posvećeni ikonama radničkog pokreta. Jedna od najtragičnijih sudbina zadesila je spomenik Đuri Đakoviću u dvorištu njegove rodne kuće u Brodskom Varošu, koja je potkraj 1970-ih uređena kao spomenički objekt: kuća je devastirana, a spomenik išaran provokativnim grafitima. U Slavonskom Brodu uništena je i pretopljena brončana skulptura 'Metalac' Dušana Džamonje koja je, osim simbola industrijske grane koja je činila okosnicu ekonomskog razvoja tog grada, predstavljala i značajan primjer umjetnikovoga ranog eksperimentiranja s formom i odmicanja od socijalističkog realizma. Skulpture postavljene unutar Željezare Sisak također su disonantne suvremenim trendovima u ekonomiji i kulturnoj politici, jer su rezultat suradnje industrijskog i umjetničkog sektora, koja je oplemenila surovo okruženje tvorničkih pogona i time suvremenu umjetnost približila svakom radniku. Fenomenom Željezare Sisak bavi se suvremeni umjetnik Marijan Crtalić, koji je ove godine, organizacijom festivala, krenuo u aktivnu reafirmaciju i prostora Željezare i njezinog simboličkog značenja za identitet Siska.
