Udruga U ime obitelji (UIO) podnijela je protiv vas kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu zbog ‘javnog poticanja na nasilje i mržnju’.
UIO je prije mjesec dana počeo objavljivati tekstove u kojima navodi niz neistina u vezi onoga što sam rekla na tribini u sklopu Subversive festivala, na kojoj se raspravljalo o neokonzervativnim pokretima i LGBTIQ pravima, a koju je organizirala udruga Domino. Tamo sam bila u ulozi moderatorice, a ne izlagačice, tako da je moj zadatak bio postavljati i provokativna pitanja, mada zapravo tamo ništa provokativno i spektakularno nije izrečeno od strane ikoga. Nakon te tribine, na kojoj su bile i osobe koje zastupaju stavove protiv LGBTIQ prava, i kojima sam dala možda i najviše vremena da postavljaju pitanja iz publike upravo zato da rasprava ne bi bila jednoobrazna u stavovima, portal Narod.hr je počeo s objavom tekstova u kojima me se predstavilo kao osobu koja želi zabraniti pravo na javno izražavanje Željki Markić. U tekstovima je stajala napomena da je to obilježje fašizma, kao i mala notica o tome na kojoj adresi mi se nalazi ured. S obzirom na to da nisam ni na koji način reagirala na te tekstove (koji su na jednom od portala preneseni pod naslovom ‘Last Croatian fascists’?!), jer imam pametnijeg posla, uslijedila je kaznena prijava. Vijest o podnošenju prijave tempirana je upravo na dan kada je u Zagrebu održana Povorka ponosa, kako bi se skrenula pažnja s jednog veselog događaja na kojem se slavi različitost na organizaciju koja toj skupini ne priznaje pravo na bračnu i obiteljsku jednakost.
Centar za mirovne studije (CMS), u kojem radite, očekuje da će DORH prijavu odbaciti kao neutemeljenu. Koliko se ovakvim besmislenim prijavama šikanira čitav pravni sustav?
U obrazloženju kaznene prijave UIO-a ne navodi se baš ni jedna radnja koju sam navodno počinila, a koja bi spadala pod obilježja bilo kojeg kaznenog djela. Iz toga je vidljivo da UIO ima namjeru koristiti kazneni progon kao oblik zastrašivanja svojih neistomišljenika, mada im je potpuno jasno da takva kaznena prijava ne može završiti osuđujućom presudom. Time pokazuju i prezir prema pravnim institutima i institucijama koje koriste za svoju samopromociju i skretanje pažnje medija, a ne u onom cilju zbog kojeg ti instituti i institucije postoje. Podnositelji ove kaznene prijave bi trebali biti svjesni da je javnosti opće poznato da imaju pravni tim predvođen odvjetnikom Krešimirom Planinićem te da se ne mogu smatrati pravno neukima. S druge strane, podnošenje kaznene prijave, mada znaju da kazneno djelo nije počinjeno, predstavlja obilježja lažnog prijavljivanja kaznenog djela. Naime, Damir Juras u djelu Policijsko postupanje i praksa navodi: ‘Smisao inkriminacije lažnog prijavljivanja kaznenog djela jest u ideji da treba spriječiti neopravdano angažiranje državnog aparata, koji se nekad u vezi s ovim djelom usmjerava i u krivom pravcu. Međutim, ne radi se kod ovih krivičnih djela samo o zaštiti pravosuđa, već ova djela istovremeno znače i napad na čast i ugled odnosnih osoba, na njihova prava i slobode, teško pogađajući pojedinca, njegov položaj u društvu, njegov osobni mir’.
Mada se u prijavi navode neke generalne opaske o mom ponašanju prema UIO koje vrve neistinama, čak i kad bi bile istinite (primjerice da sam htjela zabraniti Željki Markić javne nastupe kao da bi ja to mogla kad bi i htjela), ne bi predstavljale obilježja navedenog ili bilo kojeg drugog kaznenog djela. I to gospođa Markić jako dobro zna. Namjerno navodim gospođu Markić i uži tim UIO-a jer uopće ne vjerujem da bi se članstvo i simpatizeri ove organizacije složili s ovakvom vrstom progona s obzirom da se većina njih smatra protivnicima totalitarizama i autoritarnih sistema. A kazneni progon neistomišljenika zbog onog što su izrekli kao svoj stav, bez namjere i mogućnosti da ikome spriječe ostvarivanje bilo kojeg prava, samo u takvim sistemima može predstavljati kazneno djelo i tumačiti se kao pozivanje na nasilje i mržnju.
Ova optužba dolazi u vrijeme kada je protiv gradonačelnika Milana Bandića ponovno podignuta optužnica za pogodovanje toj udruzi.
Jasno je da je istraga USKOK-a, koja je rezultirala optužnicom protiv Bandića zbog nezakonitih donacija i pogodovanja UIO-u, uzdrmala tu udrugu jer će se postaviti i pitanje suodgovornosti čelnika organizacije u počinjenju tih djela. UIO sada kaznenim progonima ovog tipa i drugim akcijama pokušava skrenuti pažnju s postupka koji se vodi protiv zagrebačkog gradonačelnia, kako se vjerojatno njihovi članovi i simpatizeri time ne bi bavili.
Što predstavlja ovaj pokušaj?
Mislim da u nedostatku medijske pažnje i konkretnih akcija sada neki u UIO pribjegavaju ocrnjivanju i progonu osoba koje se zalažu za jednakopravnost građana i to baš kroz zamjenu teza: one koji se zalažu za ravnopravnost i bore protiv diskriminacije će upravo na temelju te borbe proglasiti diskriminatornima prema onima koji se s jednakopravnošću ne slažu. To je zbilja jedan od većih apsurda hrvatskog društva, a svi znamo da je u apsurdistanu konkurencija povelika. Ono što čudi u cijeloj toj priči je to da kaznena prijava nije uperena protiv organizatora tribine. Nije mi jasno zašto su odlučili baš mene kazneno goniti jer nikada nisam rekla ništa nasilno, mrzilački ili čak uvredljivo na račun ove organizacije. S njima se ne slažem u stavovima, polemiziram s tim stavovima i smatram da su u neskladu s osnovnim ljudskim pravima, pitanjima jednakosti građana u ostvarivanju ustavnih prava i dostojanstvom svih građana bez obzira na bilo koje identitetsko obilježje, uključujući i seksualnu orijentaciju. To je valjda još uvijek dozvoljeno u ovoj državi, ili sam nešto propustila?
Do čega će ona sve ovo dovesti zaista ne znam, ali mi se čini da su zasigurno bili ohrabreni prvostupanjskom presudom Borisu Dežuloviću te da su na tom valu krenuli i s ovom kaznenom prijavom. Sram me je da živim u društvu u kojem je takva presuda moguća (makar i nepravomoćna Sram me je da institute koji trebaju zaštititi manjine i ugrožene skupine od nasilja i govora mržnje sada koriste upravo oni koji se koriste govorom mržnje da bi provodili teror nad slobodoumljem. Sram me je da danas nema niti jeke od onog smijeha slobode kojeg smo imali u neka, tehnički gledano, gora vremena.
Koliko se hrvatsko društvo zbog svega navedenog udaljava od antifašizma?
Odmak od vrijednosti antifašizma se povećava sa svakim ovakvim činom, ali uvjeti da bi se društvo od njega odmaklo stvarani su dugo i uporno, od političkih aktera, nekih medija i nekih organizacija ‘civilnog’ društva. Sada kada vidimo konkretne plodove čudimo se ukazanju svastike na Poljudu. Progon aktivista, novinara ili bilo kojeg drugog građanina zbog riječi i stava opasan je indikator klizanja ovog društva prema totalitarizmu, čije je obilježje upravo regulacija onoga što mislimo, osjećamo i govorimo. Sve kockice za takav scenarij su na broju, ekonomska kriza, duboka politička kriza i kriza stranačkih elita, radikalizacija političkog diskursa, propast kritičkih medija i nepostojanje jakih institucija. Sve ovo bi u kombinaciji s predstojećim izborima moglo uroditi erozijom ono malo demokratičnosti, slobode i jednakopravnosti.
