Prije dva tjedna ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek najavila je početak izrade strategije medijske politike. Iako će se njezin sadržaj tek početi oblikovati, stanje na terenu poprilično je sugestivno: vlada Andreja Plenkovića zaokružila je naum HDZ-a iz vremena Tomislava Karamarka da se program javne televizije pretvori u klerikalno-nacionalističku propagandu. Postojan je i ideološki udar na neprofitne medije, dok komercijalni sektor sve više gubi profit i racionalizira poslovanje na štetu radnika. Sandra Bašić Hrvatin, profesorica Fakulteta za humanističke studije u Kopru i jedna od boljih poznavateljica medijskih sustava u regiji, u intervjuu za ‘Novosti’ objašnjava zašto same izmjene zakonodavstva ne mogu zaustaviti propast medija, navodeći pritom ključne razloge za nezavidnu poziciju i gubitak integriteta cjelokupnog sektora na regionalnoj i globalnoj razini.

Potrebno je financirati novinarstvo, a ne vlasnike medija. Ne mogu pristati na to da sloboda izražavanja kao temeljno ljudsko pravo postane ovisna o dobroj volji vlasnika medija i njihovim privatnim interesima

Članica ste stručnog povjerenstva za osmišljavanje medijske strategije u Sloveniji. Kakva je trenutačna situacija?

Posljednjih 25 godina slovenska politika nije uspjela napisati strateški dokument kojim bi se razvijao medijski prostor. Zakoni su se obično radili tako da legitimiraju postojeće stanje u kojem su privatni interesi uz pomoć lobista uvijek dobili što su htjeli. Stručno povjerenstvo je završilo sa svojim radom predloživši slovenskom Ministarstvu kulture ključne ciljeve i jasne mjere za njihovo postizanje. Pokazali smo i da je slovenski medijski prostor devastiran do te mjere da velik broj medija uopće neće preživjeti, da je novinarstvo potpuno degradirano i da niti jedna od mjera sufinanciranja koje ministarstvo provodi nije postigla svoj cilj. Naše polazište je bilo da je potrebno financirati novinarstvo, a ne vlasnike medija, i da je dužnost države zaštititi javni interes. Ne mogu pristati na to da sloboda izražavanja kao temeljno ljudsko pravo postane ovisna o dobroj volji vlasnika medija i njihovim privatnim interesima. Tekst koji je na temelju naših polazišta napisalo ministarstvo nema bitne veze s onim što smo očekivali.

U Hrvatskoj je medijsku strategiju, izrađenu u Ministarstvu kulture, blokirala SDP-ova vlada koja ju je inicirala?

Radilo se o prvom pokušaju cjelovitog rješavanja medijskog sektora. Zbog mnogih rješenja koja su opravdano bila ponuđena u toj strategiji bilo mi je jasno da neće biti političke volje da se stvar realizira. To je dokument koji pokazuje kako je problem u samom sistemu koji je nemoguće demokratizirati kozmetičkim intervencijama, nego su potrebne korjenite promjene. To je jedan od rijetkih dokumenata koji je napisan u interesu javnosti, a ne zbog nekih privatnih, partikularnih razloga.

Koruptivni mediji su smrt za demokraciju

Pojam medijskog integriteta, centralno mjesto publikacije u čijoj ste izradi sudjelovali prije nekoliko godina, podrazumijeva i da su svi mediji koji ne djeluju u javnom interesu korumpirani. Kakvo je stanje na ovim prostorima po tom pitanju?

To je svakako najveći problem. O medijskoj korupciji se uopće ne govori i njene posljedice nitko ne istražuje. Koruptivni mediji su smrt za demokraciju. Kad god se pokrene to pitanje, sve se naivno svodi na nužnost bolje regulacije i zakona. Na ovim prostorima to se više razumije kao stvar religije nego prava. Moramo li stvarno zapisati u zakon: ‘Ne laži i ne kradi’?

Novinari nisu napravili ništa da spriječe privatizaciju javne komunikacije. Ako novinari nisu spremni beskompromisno braniti javni interes i dignitet svojeg rada, kako mogu očekivati da će javnost stati na njihovu stranu?

Koji su ključni problemi u kontekstu korupcije?

Problemi su politička instrumentalizacija medija, meka cenzura, korištenje javnog novca za financiranje partikularnih interesa pojedinih vlasnika, incestuozna sprega politike i medija, degradacija novinarstva u politički ili ekonomski PR. Koncentracija vlasništva je također problem, ali u današnjoj situaciji nemoguće ga je riješiti na nacionalnoj razini. Nove komunikacijske divove povezane s telekomunikacijskom i računalnom industrijom nemoguće je regulirati medijskim zakonodavstvom. Novi boj za kontrolu nad uredničkom politikom vodi se na internetu i u kabelskim sustavima. Njihovi vlasnici u Sloveniji su kompanije u vlasništvu američkih financijskih fondova kojima nije u interesu bilo kakva regulacija sadržaja.

Vaša kolegica Brankica Petković izjavila je da posljednjih dvadesetak godina gradimo medijski sustav po instrukcijama zapadnih legislativa i teorija medija, a sve što vidimo jest urušavanje. Koliko je kvalitetno postojeće medijsko zakonodavstvo na ovim područjima?

Brankica Petković je u pravu. Posljednjih 20 godina upozorava na probleme što nastaju prilikom nepromišljenog prihvaćanja zakonskih okvira koji više koriste korporacijama nego građanima. Još i danas se mnoge nevladine organizacije u ovim državama pozivaju na evropske standarde i evropski medijski pravni okvir koji bi lokalne političke elite morale implementirati. Ne postoji evropski medijski zakon, evropski model javnih medija, evropski mediji, ni evropsko javno mnijenje. Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama koju implementiraju države-članice postavlja temelje jedinstvenog evropskog medijskog tržišta, gdje su mediji postali usluge, a građani potrošači. Ovo što se događa u našim državama je rezultat dosljednog provođenja deregulacije u medijskom sektoru, gdje je nevidljiva ruka tržišta itekako vidljiva; ona vodi u potpunu prevlast komercijalnog modela nad svim drugim oblicima javnoga govora.

Kolika je, po vama, važnost takozvanog trećeg medijskog sektora? Neprofitna medijska scena u Hrvatskoj se proširila u postkriznom razdoblju zahvaljujući razmjerno malim količinama državne potpore, nakon masovnih otpuštanja ili nevoljkosti novinara da nastave raditi u okolnostima medijskog mainstreama. No HDZ je iz ideoloških razloga ukinuo bespovratne potpore.

Taj je sektor izuzetno važan. Mislim da je budućnost novinarstva, onog novinarstva koje je poslanje a ne posao, upravo u tom sektoru. Korporativni sektor, koji je rukovođen jedino interesom profita, nužno će doći do točke samouništenja. Nakon skoro tri stoljeća razvoja, sustav se vratio na polazišnu točku – mecenatstvo. Najvažniji istraživački projekti današnjega vremena se financiraju donatorskim novcem bogatih pojedinaca. Sloboda izražavanja, koja bi morala biti pravo pojedinca, ovisi o dobroj volji i novcu pojedinih bogataša.

I o državi. Privatni mediji u Hrvatskoj dobivaju milijune kuna od države kroz porezne olakšice, državne kompanije i ministarstva…

Svakome bi trebalo biti jasno da je medijski sektor izuzetno dobro subvencioniran iz javnih financija. Uvijek je i bio. Čak i u zemljama gdje se tradicionalno anatemizira svako miješanje države u ekonomiju. Novinari nemaju nikakve koristi od tih subvencija. Mediji će izvještavati o tome kako se koristi javni novac u svakoj drugoj grani ekonomije samo ne u vlastitoj. Poznajete li bilo koji medij koji je spreman objaviti koliko je novca dobio od države pomoću direktnih i indirektnih subvencija? O medijskom poslu se nikad ne piše u ekonomskim kategorijama. Imamo osjećaj kao da medijski vlasnici obavljaju karitativnu djelatnost bez ikakvog vlastitog interesa.

Zato se od političara sve više može čuti zazivanje ukidanja plaćanja pristojbe za HRT, dok se u isto vrijeme nad programskim sadržajem javne televizije provodi političko i uredničko iživljavanje kakvo nije viđeno još od Tuđmanova vremena. Kako to komentirate?

Javni mediji su u cijeloj Evropi pod udarom. Djelomično kao problem vidim i činjenicu da sami nisu znali građanima objasniti zašto su za njih važni. Ako novinari sami ne znaju obraniti medij za koji rade, ako nisu spremni beskompromisno braniti javni interes i dignitet svojeg rada, kako mogu očekivati da će javnost stati na njihovu stranu?

Novinari su se sami razdijelili u kaste

Znali ste reći da novinari sami snose odgovornost za vlastitu situaciju?

Novinari nisu napravili ništa da spriječe privatizaciju javne komunikacije. Sami su se razdijelili u kaste: one koji cirkuliraju iz jednog medija u drugi za dostojne plaće i veliku većinu najamnih radnika u industrijskoj proizvodnji medijskih sadržaja. Naravno da medijska aristokracija ne razumije probleme i poteškoće druge strane. Još uvijek postoje mladi novinari koji nisu pristali na to da služe sistemu u kojem je javni interes veoma rastezljiv pojam i obično se odnosi na konkretne interese medijskih vlasnika. U Sloveniji je takav medij portal Pod črto. Financiraju se iz dobrovoljnih priloga svojih čitatelja i donacija stranih fondacija.

Svjedočimo li početku definitivnog kraja tradicionalnih medija na globalnoj razini i je li uopće moguće, s obzirom na internet i sve manje povjerenje čitatelja u tiskane medije, preokrenuti taj trend?

Mislim da taj trend nije više moguće preokrenuti. Za propadanje tiskanih medija nije toliko kriv internet koliko njihova promašena poslovna politika. Obezvrijedili su novinare i njihov rad, potpuno su ignorirali čitatelje zbog opsjednutosti profitom i dodvoravanja oglašivačima, ne razmišljajući o tome što je njihova primarna funkcija. Nije istina da ljudi ne žele čitati dobre novine. Ne žele, međutim, plaćati nešto što su naviknuti dobivati besplatno. Naravno da je nužno preispitivanje postojećih modela upravljanja, financiranja i vlasništva u medijima, ali to ne možemo očekivati od sadašnjih medijskih vlasnika ili novinara zaposlenih u njihovim poduzećima.

Mogu li korporativni mediji, s obzirom na tržišno-oglašivački fundament na kojem počivaju, uopće ispunjavati ulogu nekakvih zaštitnika javnog interesa?

Ne mogu. Početkom 20. stoljeća u Velikoj Britaniji je izlazila gomila lijevih dnevnih novina koje su imale široku čitateljsku publiku. Sve su te novine u kratkom vremenu propale. Zašto? Oglašivači su ih sustavno ignorirali i bez subvencije oglašivača nisu mogli podnijeti konkurenciju na tržištu novina. Pokazalo se da je lakše pobijediti Velikog brata nego ostati živ nakon prevelike doze some.

Je li moguće govoriti o stanju masovnih medija bez propitivanja kapitalističkog sustava unutar kojeg se reproduciraju?

Nije. Na kraju knjige ‘Novi psi čuvari’ Sergea Halimija stoji pasus na koji stalno upozoravam svoje studente. Kad je neki američki sindikalist govorio o novinarima, rekao je da su prije 20 godina ručali s njima u kavanama, a danas ručaju s industrijalcima. U situaciji kad su novinari i novinarstvo samo u doticaju s donositeljima odluka, kad su ušli u njihov dvor i na izvor novca, kad su se pretvorili u tržišne propagandiste, okončali su prijelaz u klasu i kastu. Izgubili su svoj ugled i čitatelje. Ubrzali su uništenje javne diskusije. To ne mogu promijeniti nikakvi deontološki kodeksi i profesionalni standardi. Nasuprot blagajnicima buržoaske misli, simbolima onoga u što se pretvorilo novinarstvo, lucidnost je jedini oblik otpora. Jedna od posljedica takve naturalizacije kapitalizma kao jedinog mogućeg sistema je i ta da nismo sposobni zamisliti drugačiji svijet.

Mediji su, utoliko, preslika širih tendencija u društvu?

U trenutku kad je akademski svijet dopustio da se na fakultetima kao znanost predaju sadržaji koji nemaju nikakve znanstvene vrijednosti, započela je pacifikacija kritičkog mišljenja. Kod nas su sada upisni rokovi za prijave na fakultete. Mediji sudjeluju u hajci protiv nepotrebnih humanističkih i društvenih studija. Govore o tome kako studenti moraju odabrati one programe koji će im osigurati ‘kompetencije’ na tržištu rada. Kojem tržištu rada? Vrijeme je da se akademski prostor oblikuje kao prostor kritičkog promišljanja o društvu i da se zatvori za prazno blebetanje u kojem možeš govoriti sve i svašta samo ako je dobro medijski upakirano. Kao vlastitu dužnost vidim javno djelovanje kroz koje ću zastupati interese onih koji su u ovom sustavu bez glasa, nevidljivi, iskorištavani i bez većine temeljnih ljudskih prava.

Post-truth era postala je 2016. godine jedna od najspominjanijih fraza na Zapadu. Iz fraze post-truth proizlazi da je prije toga bilo razdoblje istine?

Iako se medijska kriza najviše očituje u tome da mediji nestaju, da se zaposleni novinari zamjenjuju sa slabo plaćenom najamnom radnom snagom i da je usprkos velikom broju medija njihov sadržaj posvuda manje-više isti, najgora se posljedica krize nalazi negdje drugdje. Istraživanje Politbarometera iz 2014. je pokazalo da dvije trećine ispitanika u Sloveniji nije zadovoljno s demokracijom. Sve više se širi teza da medije uopće ne trebamo, da se većina ljudi ionako informira na društvenim mrežama na kojima je navodno obilje informacija koje tradicionalni mediji ne objavljuju, i da se moramo naviknuti na život u kojem ne postoji jedna istina nego cijelo mnoštvo. Umjesto da se bave istraživanjem onoga što se događa u društvu i naznačuju što je dobro, a što ne, upravo su mediji pretvorili svijet u beskonačno lovljenje ravnoteže između ‘za’ i ‘protiv’. Ako netko tvrdi da je zemlja okrugla, moramo pronaći nekoga tko vjeruje da je zemlja ravna. Novinarova uloga je u tom slučaju da na kraju debate zaključi kako možemo biti sigurni u to da zemlja postoji, dok su razmišljanja o njenom obliku različita. Tako je i znanost postala samo jedan od konkurentskih pogleda na to što se događa – od klimatskih promjena, evolucije, ali i bolesti. Živimo u društvu koje nas terorizira s mnijenjima. Svatko ga može imati, ali rijetki znaju misliti.