Javni dug na ime kreditnih obaveza poduzeća Hrvatske autoceste i Autocesta Rijeka-Zagreb iziskuje samo do kraja ove godine plaćanje rate od ukupno oko 640 milijuna eura, a iznosi otplata počet će se osjetnije smanjivati tek s idućim desetljećem. Vlada je svejedno odustala od modela koncesioniranja te infrastrukture, s obzirom na gotovo pola milijuna potpisa građana koji su tražili referendumsko izjašnjavanje o rješavanju dugovanja monetizacijom. Nije se čekalo na odluku Ustavnog suda, koji će prošlog tjedna proglasiti samo referendumsko pitanje neustavnim, iako je riječ o tretmanu ustavnopravne kategorije javnog dobra od interesa za Republiku Hrvatsku. Štoviše, premijer Zoran Milanović i sektorski ministar Siniša Hajdaš Dončić znatno prije su izjavili da će potražiti novi model kako bi doskočili problemu, u čemu njihovi kritičari prepoznaju tek pokušaj da se stara nakana prepakira u sličnu ambalažu.
I nisu pritom u krivu, jer izlaz će se navodno tražiti u javnoj ponudi dionica poduzeća HAC-ONC koje upravlja autocestama, što bi bio zaobilazni put do monetizacije, odnosno faktične privatizacije. Budući da su izgledi za uspjeh takvim pristupom još manji negoli koncesioniranjem, postaje izvjesno da je Vlada odustala od forsiranja ideje o namicanju više milijardi eura kroz prodaju autocesta – barem u ovoj, izbornoj godini. Odluka se teško može nazvati pogrešnom ima li se na umu mobilizacijski efekt koji je u narodu izazvan temeljnom idejom odustajanja od toga državnog posjeda zbog neiznalaženja boljeg načina za suočavanje s dugom. Ali ne treba vjerovati da se već iduće godine ista ili druga vlast neće vratiti tome pitanju s još gorim odgovorima i planom za neki oblik privatizacije po svaku cijenu, a tržišna će vrijednost autocesta zacijelo dodatno pasti.
Dok se pažnja javnosti taktički odguruje s vruće teme HAC-a i ARZ-a, svjetlo privatizacijske kampanje nad infrastrukturnim i drugim strateškim sustavima bačeno je tim većom snagom na novi sličan cilj, Hrvatsku elektroprivredu. Nakon prvotne najave da će 20 do 25 posto vrijednosti te firme biti stavljeno na burzu, ukazao se čitav kompleks dilema koje propituju ukupni smisao upravljanja državnom ili javnom imovinom. Čak je i Radimir Čačić, bivši prvi potpredsjednik ove Vlade i svakako privatizacijski zagovornik najvišeg ranga u današnjoj hrvatskoj političkoj eliti, nedavno istaknuo – doduše iz opozicijskih redova – da je prodaja svakog tzv. prirodnog monopola ekonomski izrazito opasna, autodestruktivna pustolovina. Nije to slučaj samo s prirodnim monopolima, nego i s drugom sistemskom infrastrukturom te resursima kao što su vode i šume ili rudna blaga. Ekonomska politika koja se okreće rasprodaji takvih potencijala može se, imajući u vidu poziciju aktualne Vlade, nazvati očajničkom – zaista je riječ o jednoj političkoj garnituri pod izrazitom vjerovničkom ucjenom. Ipak, ne možemo si dopustiti da perspektivu ograničimo samo na posljednjih nekoliko godina, ako nam je stalo da ekonomsko-političku orijentaciju Hrvatske u ovom stoljeću razmotrimo u njezinu integralnom značenju. Za primjere koji nude potpuniji uvid može nam poslužiti odnos prema autocestama koje su godinama neopravdano i maćehinski opterećivane raznim ekstrazaduženjima ili prema HEP-u kojim se upravljalo i dan-danas se upravlja neracionalno i štetno. Nedavno je iz sindikalnih krugova Vladi upućena i optužba da se najavom nerezonskog čišćenja HEP-ove bilance otpisom dijela imovine smjera na drastično umanjivanje vrijednosti poduzeća i pogodovanje potencijalnim kupcima, no to je samo jedan sumnjivi detalj u dugogodišnjem vođenju tog sustava.
Dobra ilustracija pritom je komercijaliziranje i privatiziranje elektroenergetskog sektora na, reklo bi se, mala vrata, a kroz otvaranje strujno-distribucijskog tržišta ili poticanje privatnog sektora na investicije u području ekološki održivih izvora energije kao što su vjetroelektrane. Subvencije kojima se to provodi čine tu razvojnu politiku izrazito skupom, dok posljedice takvog udara na javnu potrošnju nisu izbjegnute korištenjem mogućnosti da se i sam HEP posveti gradnji vjetroelektrana, naprotiv. Mnoge prednosti kojima je on u tom pogledu raspolagao namjerno su zapostavljene za ljubav privatnog sektora, a pojedini aspekti toga enormno su kriminalizirani – zainteresiranima nisu bili dovoljni novi, po njihovim potrebama krojeni zakoni.
Sliku možemo upotpuniti pogubnim namjerama privatizacije Hrvatskih željeznica i Hrvatske poštanske banke, ali nećemo opet ispočetka tumačiti zašto je to pogrešno. Poznato je već da su neke europske zemlje – i to ne postsocijalističke – prošle težak put eksperimentiranja takvim operacijama i zatim se mukotrpno vraćale državnom upravljanju ključnim sustavima poput financijskog, prometnog ili energetskog. HŽ-om se ipak nastavlja licitirati, vrijednost mu se usput smanjuje daljnjim recesijskim poslovanjem, a HPB-u se još uvijek uporno traži privatni partner za dokapitalizaciju, ako već ne prodaju koja je propala zbog prilika na tržištu. Bit će to mogući konačni odustanak Hrvatske od posljednje državne poluge u financijskom sektoru, koji ministar financija Boris Lalovac ovih dana otvoreno sumnjiči za klijentelističko pogodovanje mnogim privatnim poduzećima i neprincipijelno uređivanje tržišnih odnosa.
Dakako, puno više od kuknjave i nije mu preostalo, znamo li kako je tekao proces privatizacije financijskog sektora, odnosno prodaja državnih te netom skupo saniranih banaka prije nekih desetljeće i pol. Izvedeno je to pod konsenzusom najvećih hrvatskih stranaka, bez stanja evidentne dužničke ucjene kojoj danas svjedočimo, i u isključivom interesu nekih vanjskih, privatnih ekonomskih subjekata. Hrvatska sada nastavlja srljati u istom smjeru, pokazujući samoubilačku ustrajnost pri odustajanju od iole suverene i javno-interesno motivirane politike, gdje ni zaduživanje ne bi bilo loše ukoliko je opravdano konkretnim razvojnim zahvatima. Ta strateška komponenta uglavnom izostaje, pa nam ekonomska politika sve više nalikuje čišćenju zaliha uoči napuštanja biznisa koji se imao ambiciju nazivati državom.
