Opaska urednika
Ovaj esej Božidara Jakšića doživio je sudbinu da bude izostavljen iz zbornika Gajo Petrović, filozof iz Karlovca, o čemu ovdje možete pročitati i informaciju samog autora, iz njegovog ‘Pisma urednicima, recenzentima, saradnicima i izdavačima’, koje je i meni upućeno. Tako se karlovački zbornik pridružio onome pod imenom Filozofija prakse (Dom omladine Beograda, Beograd 2011.), koji je na osnovu javnih izlaganja u beogradskom Domu omladine uredio Nenad Daković. O simetričnoj sudbini svoga angažmana na dvjema ‘stranama’, srpskoj i hrvatskoj, Jakšić piše: ‘…Drago mi je da se obnavlja interesovanje za Praxis. Naravno da sam i ovdje (u Beogradu) i u Zagrebu odsječen od glavnih tokova. Bio sam po redu drugi predavač u ciklusu o časopisu u Domu omladine Beograda, a Daković nije zabilježio da sam uopšte učestvovao. Bio sam i prvi govornik u Karlovcu, a ni Veljak nije ni zabilježio da sam uopšte učestvovao. Tješim se Orvelom ‘Ako sam sam, nisam lud!’. Svoju situaciju autor objašnjava na slijedeći način: ‘…Gajo Petrović se branio da se nije afirmirao ni kao hrvatski ni kao srpski intelektualac. Moja situacija je nešto jasnija - ovdje sam odavno izašao na zao glas izdajnika, a u Hrvatskoj je moj pokušaj da korektno sarađujem osuđen u javnosti kao ‘blaćenje Hrvatske’!’. Odluku o objavljivanju teksta autor ostavlja meni, a ja sam odlučio kako vidite. Mišljenja sam da i bez ove tužne predpovijesti tekst zaslužuje objavljivanje. Ako ne na svim ‘stranama’, onda u Aktivu. Srećko Pulig
Pismo urednicima, recenzentima, saradnicima i izdavačima
U Kumodražu 24. studenog 2014. Poštovane koleginice i kolege, urednici, recenzenti i autori priloga u zbornik Gajo Petrović, filozof iz Karlovca. Nedavno mi je profesor Lino Veljak uručio primjerak zbornika Gajo Petrović, filozof iz Karlovca s prezentiranim a i naknadno dospjelim prilozima na simpoziju ‘Gajo Petrović, lik i djelo’, održanom u Karlovcu 12. travnja 2013. Bio sam krajnje neprijatno iznenađen kada sam ustanovio da moje saopštenje ‘Rizici službe i slobode’, predstavljeno na simpoziju nije objavljeno. Ne sporim legitiman stav da su urednici i recenzenti procijenili da moj rad ne zadovoljava njihove visoke standarde, ali je bio osnovni akademski red da me o tome kolegijalno obavijeste i predoče mi razloge njihove odluke prije nego što zbornik ugleda svjetlo dana.
U Karlovcu sam bio prvi učesnik u radnom dijelu skupa, poslije pozdravnih riječi. Nikakvih negativnih reakcija nije bilo, štaviše… A onda, u Zborniku ni traga da sam uopće aktivno učestvovao! Neko bi rekao damnatio memoriae! Prije će biti da se radi o bahatoj zloupotrebi moći kakvu sam doživljavao u Sarajevu i Beogradu.
Poziv da učestvujem na simpoziju posvećenom Gaji Petroviću doživio sam kao veliku čast koja me je obavezivala da se vrlo temeljno pripremim. Odabrao sam temu ‘Rizici službe i slobode’ da bih s poštovanjem, ali i kritički, kako je primjereno Petrovićevom djelu, rekao nešto o Gaji i Gajinom prijatelju iz mladosti u Karlovcu, Stanku Lasiću, koji je nesumnjivo veliko ime u hrvatskoj kulturi. Njihovi životni putevi su bili i slični i različiti. Petrović je više preuzimao ‘rizike slobode’, a Lasić se, kako je to sam naglašavao, više priklanjao Školi, Partiji i Znanju, jednom riječi ‘službi’. Naravno da sam Petrovićevu spremnost da preuzme rizike slobode visoko ocenio. A kada neko krivo razumije Lasića i preuzimanje ‘rizika službe’, pretvori u ‘služenje bez rizika’, onda se dobije postupak urednika Lina Veljaka i recenzenata Željka Kaluđerovića, Tomislava Krznara i Željka Škuljevića.
Poštovane koleginice i kolege, niti tražim niti očekujem od vas da me podržite. Kako se bavim istorijom ideja (objavio sam knjigu Praxis – mišljenje kao diverzija 2012), jedino vas molim da mi – ako nađete za shodno – pošaljete kritičke komentare na tekst mog saopštenja koje šaljem u prilogu. Da bih bolje razumio u kakvom to kulturnom miljeu živimo. S izrazima kolegijalnog poštovanja, Božidar Jakšić.
Dva značajna intelektualca, Gajo Petrović, filozof i Stanko Lasić, istoričar i teoretičar književnosti, rođeni su iste 1927. godine u Karlovcu. Petrović je rođen u martu, a Lasić u maju, u danu koji je kasnije proglašen ‘Danom mladosti’. Poznanici iz ranog detinjsta, dečaci početkom rata 1941. godine, izrasli su u levo orijentisane mlade ljude. Kao srednjoškolci postali su članovi SKOJ-a. Lasić je postao politički funkcioner, organizacioni sekretar SKOJ-a u Karlovcu. Bio je, kako svedoči Slavko Goldštajn(2), veoma oštar prema svojim vršnjacima, pripadnicima ‘ustaške mladeži’. Funkciju je obavljao s izvesnim entuzijazmom, s naknadnim iskrenim osećanjem stida i svešću da na taj period svog života ne sme biti ponosan. Nesumnjivo da je takav Lasićev stav moralno vrijedan i zaslužuje poštovanje, ali ostaje otvoreno pitanje koliko je rezultat prethodnih trauma i promena u osnovnoj ideološkoj orijentaciji. Petrović je bio mnogo odmereniji i nije učinio ništa zbog čega bi se kasnije mogao i morao kajati(3). Istina, poslije više decenija prigovoreno mu je da je učestvovao u progonu starijih profesora filozofije sa Zagrebačkog sveučilišta, ali se taj prigovor pokazao kao izmišljotina i prozirna politička laž, jer je u to vreme studirao filozofiju u Lenjingradu i Moskvi. Ta njihova prva, mladalačka iskustva nosila su u sebi klicu razlika u njihovim životnim opredeljenjima i javnom delovanju.
Obojica su posle Drugog svetskog rata studirali humanističke discipline, filozofiju i književnost. Jedan se posvetio filozofiji, a drugi istoriji i teoriji književnosti. I jedan i drugi su snažno osetili izazove aktivnog učešća u javnom životu – Petrović vrlo rano, po povratku sa studija filozofije u Sovjetskom Savezu 1948. godine, a naročito posle pojave filozofskog časopisa Praxis. Lasić je kasnije, kada je Petrović već bio jasno obilježena meta za svakojake, partijske i nacionalističke napade, početkom sedamdesetih godina izazvao u Zagrebu i Hrvatskoj, ali i u drugim kulturnim centrima Jugoslavije velike turbulencije svojim svake pažnje vrednim djelom Sukob na književnoj ljevici 1928-1952, objavljenim 1970. Deo te knjige predstavio je prethodno na naučnom skupu ‘Sveučilište i revolucija’ u Zagrebu. Te godine dobio je i nagradu ‘Vladimir Nazor’. Mada se ključna figura političkog života Hrvatske u to vreme, Vladimir Bakarić, mrštio na otvorene rasprave o ‘sukobu na književnoj ljevici’, nagrada mu nije oduzeta, za razliku od Gaje Petrovića kojem je, kao i Milanu Kangrgi, 1966. nagrada za znanstveni rad ‘Božidar Adžija’ oduzeta.
Lasić se kretao putevima afirmacije i skoro nepodeljenog uvažavanja. Koliko je tome doprinelo Lasićevo višedecenijsko bavljenje Krležom, čija je gorostasna figura natkrivljavala skoro celokupan kulturni prostor Hrvatske, ostaje tek da se istraži. Priklonivši se masovnom nacionalnom pokretu u Hrvatskoj bio je kraće vreme osporavan, a zatim i slavljen kao jedan od tumača tog pokreta kao 'hrvatskog proljeća', po uzoru na 'praško proljeće'
Petrović je, dakle, bio već afirmisana i politički osporavana javna ličnost kada je Lasić 1970. poslije pojave Sukoba… postao poznat široj javnosti. Petrovićev dalji i daleko kraći životni put bio je obeležen osporavanjima visokih komunističkih rukovodilaca i njihovih senzala i aparatčika u kulturi, kao i novoosviješćenih nacionalnih ideologa i ‘boraca’. Njegovo dosledno služenje idealima ljudske slobode nije ga oslobodilo napada i osporavanja ni poslije smrti. Lasić se kretao putevima afirmacije i skoro nepodeljenog uvažavanja. Koliko je tome doprinelo Lasićevo višedecenijsko bavljenje Krležom, čija je gorostasna figura natkrivljavala skoro celokupan kulturni prostor Hrvatske, ostaje tek da se istraži. Lasić je, naime, priklonivši se masovnom nacionalnom pokretu u Hrvatskoj bio kraće vreme osporavan, a zatim i slavljen kao jedan od tumača tog pokreta kao ‘hrvatskog proljeća’, po uzoru na ‘praško proljeće’(4). Kako su i Petrovićeva i Lasićeva dela nesumnjive naučne i kulturne vrednosti, pitanje je odakle takve razlike u stavovima javnosti prema toj dvojici stvaralaca. Najjednostavnije rečeno: Lasić se priklanjao, a Petrović je ostajao svoj!
Čovjek je biće slobode
Gajo Petrović je od prvog do poslednjeg dana postojanja časopisa Praxis bio i ostao njegov spiritus movens. Veliki deo svojih stvaralačkih energija posvetio je časopisu i saradnji s kolegama. Promovisao je časopis u svetu, ali ga nije upotrebljavao za ličnu promociju. Zapravo, Praxis, kao i Korčulanska ljetna škola bili su nucleus stvaranja jugoslovenske, ali i internacionalne intelektualne zajednice. U temelju težnji ka toj neformalnoj samostalnoj zajednici neistomišljenika i kritičkoj orijentaciji časopisa Praxis stoji shvatanje čoveka u filozofiji Gaje Petrovića. Najkraće rečeno za Gaju Petrovića čovek je biće prakse, a praksa je slobodno, stvaralačko, istorijsko, bivstvovanje. Praksa je bivstvovanje kroz budućnost. Nema prakse bez slobode ni slobodnog bivstvovanja koje ne bi bilo praksa. Njegov ključni stav je: ‘Kao biće prakse, čovjek je biće slobode. Nema slobode bez čovjeka ni ljudskosti bez slobode.’(5) Tako dolazimo do ključnog pojma – pojma slobode – koji će biti trn u oku svih onih koji su posedovali ili želeli da poseduju moć nad čovekom i trasirati put Praxisa ‘kroz trnje do zvijezda’, te stajati u osnovi svih ideoloških i političkih napada na Gaju Petrovića i časopis i u vremenima kada je već predat istoriji, ali ne i zaboravu.
Da bi se bolje istakle razlike između službe nekom kolektivitetu – bilo naciji, državi, crkvi, partiji – i stava da nema slobode bez čovjeka ni ljudskosti bez slobode, potrebno je u najkraćim crtama osvrnuti se na dve-tri karakteristike društvenih odnosa u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata. Naime, Komunistička partija Jugoslavije je iz tog rata izašla s velikim političkim, pa i moralnim kapitalom četverogodišnje antifašističke borbe. Taj kapital doneo joj je praktično apsolutnu vlast u društvu, a žestok obračun sa slabom opozicijom i izborne manipulacije kojih je svakako bilo, bili su izraz ‘viška represije’ vrhuške opijene vlašću i staljinističke ‘škole mišljenja’ da u javnom životu ne postoje ‘drugi’ kao partneri, nego samo kao neprijatelji koje treba iskoristiti i uništiti. Uostalom, staljinizam je u Jugoslaviji naišao na plodno tlo tradicije, sumnjičave prema svemu što je drukčije, novo i strano. Komunističke vođe su verno kopirale svoje uzore iz Sovjetskog Saveza(6), a sovjeti su u jugoslovenskoj partiji videli priliku za stalno držanje ‘lekcija’ komunističkim partijama zapadnih zemalja zato što njihovi pokreti otpora nacionalsocijalizmu i fašizmu nisu bili, po procenama Moskve, dovoljno snažni. Tako je i Informacioni biro komunističkih partija formiran u Beogradu. Kada je jugoslovensko rukovodstvo na čelu sa Josipom Brozom shvatilo da ponavljanje sovjetskih uzora nije dovoljno, da sovjetima nisu potrebni ‘drugovi’, saradnici, nego poslušne sluge, osetilo se spolja politički i životno ugroženim. Sovjeti su hteli nastavak predratnih odnosa pune zavisnosti, a jugoslovensko rukovodstvo je smatralo da je osvojilo prava na politički autonomno ponašanje(7). Nakon razmene pisama rukovodstava dveju partija kojima je spor dobio veliki zamah, povratka na prethodne odnose nije bilo. Čak ni pokliči Staljinu na kraju V kongresa KPJ 1948. u Domu garde u Topčideru u Beogradu nisu mogli popraviti nagoveštaje izražavanja neposlušnosti i oštrog sukoba.
Ne treba sumnjati, Staljin je zaista predstavljao veliku opasnost za Josipa Broza i njegove najbliže saradnike(8), pa na izvestan način i za zemlju, a takozvano ‘istorijsko NE’ tom neprikosnovenom ‘mudrom vođi međunarodnog proletarijata’ pozitivan je istorijski pomak. Komunistička partija Jugoslavije je počela da menja ‘image’, ali je u biti ostala staljinistička. Prvo se obračunala s onim svojim članovima koji su duhu bezgranične vere u Sovjetski Savez i Staljina, nisu mogli ni hteli da olako prihvate novu realnost. Njihov idol je srušen, a rušili su ga oni koji su ih učili da im je Staljin božanstvo na zemlji, da im je ‘Staljin ćaća’(9). Nesporno je da je među tim ljudima bilo i onih koji su obaveštajno radili za Sovjetski Savez, ali je veliki broj njih, čak i po jednom naknadnom priznanju Aleksandra Rankovića iz 1965. godine u Skupštini Jugoslavije, bilo potpuno nevino. ‘Goli otok’, simbol stradanja tih ljudi, članova partije, nije sasvim bleda kopija sistema Gulag. Sâm Josip Broz je do kraja života isticao da je ‘marksist-lenjinist’, što je nešto malo uljudnije ime za ‘staljinist’, mada je veliko pitanje koliko mu je do bilo koje ideologije uopšte bilo stalo.
Posebno nepoverenje rukovodstvo je gajilo prema svima onima koji su pokušavali da misle svojom glavom, da svoja mišljenja i kritike slobodno izražavaju ne čekajući migove rukovodstava ni pojedinih državnih službi. Pored svih priča o samoupravljanju, o tome da je ‘nauka sama sebi sudija’, autoritarni tip rukovodstva obraćao se stanovništvu sa ‘radnici, seljaci i poštena inteligencijo’(10). Ni seljaci nisu prolazili dobro – svaki dobrostojeći seljak je lako mogao biti proglašen za kulaka, ali je antiintelektualizam(11) bio trajno obeležje komunističke partije, zvala se ona i Savez komunista. To nepoverenje prema intelektualcima je bilo snažno izraženo i u toku rata i posle rata. Izraz ‘poštena inteligencija’ odnosio se samo na one visokoobrazovane ljude – ne nužno i intelektualce – koji su bili spremni da služe interesima partijskih rukovodstava, čak i protiv načela zdravog razuma. Tako se i Gaji Petroviću desilo da po povratku sa studija filozofije u Sovjetskom Savezu, postane ‘sumnjiv elemenat’ koji je jedva izbegao nesretnu sudbinu poslatih na Goli Otok.(12) Već na studiju u SSSR-u, a posebno po povratku u zemlju Petrović je mogao da snažno oseti ukus antiintelektualističkog stava centara političke moći i apriornog nepoverenja prema intelektualcima. Ni naknadni pokušaj partijske pacifikacije Petrovića pozivom da bude učesnik u radu Devetog kongresa SKJ apsolutno nije uspeo(13). Brozu i njegovim najbližim saradnicima bila su potrebna partijska služinčad i zabavljači, ali nikako ne i ljudi koji misle svojom glavom. To su bila sumnjiva ‘piskarala’ o kojima su redovno formirani i obnavljani policijski dosjei i bili su zanimljivi samo ako su mogli biti politički (zlo)upotrebljeni.
Za Brozom nisu zaostajali ni njegovi najbliži saradnici. Štaviše, kao da su se utrkivali ko će dati veći ‘doprinos’ ne samo Brozovom stavu nego i njegovim željama. Edvard Kardelj, s velikim iskustvom u osudama intelektualaca, još iz vremena sukoba na književnoj levici i Književnih sveski pred Drugi svetski rat, nije se libio da ponovi Titove i upotrebi vlastite pogrdne izraze, kao što su ‘filozofčići’, ‘filozofska piskarala’, ‘anarholiberali’, ‘lažne demokrate’ koji ‘hoće čvrstu ruku’ itd.(14) Istina, izbegavao je navođenje imena ili stavova. To mu je donosilo dodatnu prednost – mogao je da ne navodi stavove onih koje ‘kritikuje’, da konstruiše stavove protiv kojih piše, da svemu daje privid poznavanja stvari i učenosti.
Teorija i praxis Vlatka Pavletića
Sumnjičenja Gaje Petrovića su počela praktično pre pojave prvog broja Praxisa, a 1966. godine dobila su snažne javne oblike. Od najbližih Brozovih saradnika u političkim napadima najdalje je otišao Vladimir Bakarić, inicijator oduzimanja nagrada ‘Božidar Adžija’ koje su već bile dodeljene urednicima Praxisa Gaji Petroviću i Milanu Kangrgi. Bakarić je organizovao i vršio politički pritisak i osude spolja, a jedan od urednika časopisa, dr. Danilo Pejović, iznutra – u redakciji i Hrvatskom filozofskom društvu. Ni jedan ni drugi manevar nisu uspeli(15). Prevazišao je sebe kada je na zasedanju Gradske konferencije SK Zagreba 27. juna 1968. godine izjavio: ‘Praxis je iznikao na tendencijama koje su bile opšte u socijalističkom svetu na Istoku i Zapadu. Međutim, kasnije je skrenuo u vode koje je dirigovala američka demokratska grupa za borbu protiv komunizma. Već 1964. godine kad je održana Korčulanska ljetnja škola ovakav kurs Praxisa postaje očigledan.’(16) Bakarić je, zapravo, praksisovce proglasio ‘profesionalnim antikomunistima’ koje finansira CIA, a nešto pre pomenutog govora, u aprilu iste godine, prigovorio je partijskim ideolozima: ‘A treba vam reći da praksisovce treba udariti željeznom štangom po glavi! Dajte se konačno trgnite i pružite dostojan otpor tim neprijateljima Partije i našega socijalizma! Što čekate?!’(17)
Gajo Petrović je od prvog do poslednjeg dana postojanja časopisa Praxis bio i ostao njegov spiritus movens. Veliki deo svojih stvaralačkih energija posvetio je časopisu i saradnji s kolegama. Promovisao je časopis u svetu, ali ga nije upotrebljavao za ličnu promociju
‘Lipanjska gibanja’ 1968. donela su, dodatno, žestoke napade na Praxis i praksisovce. Bilo je to vreme ‘skidanja maski’. Praksisovci su i ranije i tada etiketirani kao ‘filozofska piskarala’, ‘razni praksisovci’, ‘lažni demokrati’ koji ‘priželjkuju čvrstu ruku’ (rankovićevci), ‘filozofčići’, ‘buržoasko liberalni elementi koji paktiraju sa poraženim snagama’, ‘maoisti’, ‘unitaristi’, ‘apstraktni humanisti’, ‘anarholiberali’ itd. Nije trebalo dugo čekati na poduzimanje određenih represivnih mera. Pošto je prekršajno kažnjen, Gaju Petrovića je Konferencija SK Zagrebačkog sveučilišta isključila iz Saveza Komunista(18). Tvorci pomenutih etiketa bili su Tito, Kardelj, Bakarić(19) i drugi političari nižeg ranga, ali i oni profesori sveučilišta koji su, u ime Partije, izbacivali Gaju Petrovića iz SKJ, da bi kasnije bestidno tvrdili kako je taj isti Gajo Petrović služio režimu. Naime, partijski aparatčici i kulturni ‘radnici’ Hrvatske, lojalni SKH, ogledali su se u raspravama inspirisanim Bakarićevim stavovima i intonacijom. Većina učesnika je to osetila kao priliku da se politički istaknu i nametnu. Posebno su se istakli Šime Đodan, Marko Veselica, Vlatko Pavletić i mnogi drugi. Izvodi iz partijskih ‘diskusija’ objavljivani su u nastavcima u dnevnoj i nedeljnoj štampi, na primjer u VUS-u juna/lipnja 1968. Stajali su ‘na crti partijskih interesa’ da bi potom ‘okrenuli ćurak naopako’ i stali ‘na crtu nacionalnih interesa’. Neka ovdje bude pomenut samo jedan od učesnika u napadima na Praxis iz 1966. godine, književnik Vlatko Pavletić, čije je reči maja iste godine preneo Vjesnik pod naslovom ‘Umjesto kritike – zlurada destrukcija’. Pavletić prigovara Praxisu što kritikuje staljinizam kada ‘bauk staljinizma’ ‘nije osobito aktualan naš problem’, a zanemaruje ‘afirmaciju našeg sistema samoupravljanja’, ‘te originalne neposredne demokracije koja je najbolji instrument za iskorijenjivanje i posljednjih dogmatskih ostataka u birokratiziranoj svijesti’.(20) Pavletić prigovara Praxisu ‘pamfletski nabačen anahronistički tobožnji antagonizam između teoretičara i praktičara, filozofa i političara’, da je, spuštajući se na pamfletski nivo, izneverio svoju osnovnu namenu i postavlja pitanje partijske odgovornosti članova redakcije s obzirom na uočene i moguće štete. Imajući u vidu što je naknadno govorio, skoro tri decenije posle ovog istupa, Pavletićev zaključak o Praxisu je veoma indikativan. Naime, Pavletić zamera Praxisu ‘osobito oštro što nije došla do izražaja u tom časopisu konkretna kritika desnih devijacija, kao i obračun s uzrocima i uzročnicima konfuzija u nekim glavama. To je Praxis propustio i to je jedan od propusta tog časopisa koji se teško može opravdati.’(21) Feral Tribune je 18. prosinca 1995. godine objavio ovaj Pavletićev napad na Praxis i tako demantovao naknadna Pavletićeva fabuliranja o njegovoj tobožnjoj odbrani Hrvatske od protuhrvatskog Praxisa 1966. godine. Pavletić je reagovao ljutito, uputivši ‘Dobronamjerno pismo ‘Feralovcima”, objavljeno 22 prosinca 1995. Odgovorio mu je u istom broju urednik Ferala, Viktor Ivančić u feralovskom stilu ‘Teorija i praxis Vlatka Pavletića. Zmije u jedrima’: ‘U svom lovu na zmije s protuhrvatskim otrovom, punom osobnih rizika i neizvjesnosti, uvaženi akademik nije izgovorio ni veliko H, nije spominjao ni Hrvatsku ni hrvatstvo, nije spominjao ni dom ni domovinu, pa čak ni famoznu ‘crtu nacionalnih interesa”.
Takvi su nakon smrti Gaje Petrovića nastojali da ga obaspu najapsurdnijim optužbama. Nacionalnim ideolozima i ‘radnicima’ je posebno smetalo njegovo srpsko ‘podrijetlo’ koje nikada u svom radu i životu nije smatrao nekom relevantnom činjenicom. Potreba nacionalista da Petrovića uvuku u neki nacionalistički glib bila je očevidna i za njegova života i posle njegove smrti. Najdalje je u tome, kao što i jeste red, otišao dr. Franjo Tuđman, kao predsednik Republike Hrvatske. U beskrajno dugom intervjuu za zagrebački Globus od 4. listopada 1996. godine, datom novinaru Darku Hudelistu, najkrupnijim verzalom na dve strane biće izvučeno: ‘Kad sam se 1961. vratio u Zagreb, filozof Gajo Petrović kazao je: što taj Franjo Tuđman govori da je Hrvat kad znamo da je židovskoga podrijetla’(22). Kako je dr Franjo Tuđman imao problema s optužbama za antisemitizam i nikako nije mogao da ostvari želju i poseti Izrael, njemu je ona verovatno izgledala toliko snažna da je izruči na jednu od retkih umnih glava koju su Hrvatska i Jugoslavija imale! Tako je svim mogućim i nemogućim optužbama vrhovnik hrvatskog nacionalizma ‘dodao’ do tada jednu nečuvenu – za antisemitizam! Na ovaj neverovatni napad reagovao je kolega i prijatelj Gaje Petrovića, Milan Kangrga, pismom objavljenim takođe u Globusu.(23) Svoje pismo Kangrga počinje rečima: ‘Vi ste u šest godina svoje vladavine u Hrvatskoj izrekli dosta neutemeljenih stvari, pa je to često bilo teško slušati i čitati. Sada ste… sasvim izgubili mjeru… Reći ću vam: to je doslovno skandalozno! Već više od četiti i pol desetljeća Gaju Petrovića povlače po ovoj našoj provincijskoj baruštini, blateći ga na najodvratniji način, a sad se i vi – nakon njegove smrti – priključujete tom pljuvanju po jednom od najboljih i najpoštenijih intelektualaca ove naše sredine.’(24)
Malo blaži krvnik
Dr. Tuđman nije morao, Kangrgi je imao ko da piše. Bio je to Željko Krušelj koji je i u prethodnom režimu obavljao istu funkciju, ali za druge naručioce. On će praksisovce kao autiste optužiti da se nisu pridružili ‘novom tijeku hrvatske povijesti’, a prigovoriće im i ljevičarski sindrom neosjetljivosti na političke i životne realnosti. Sa iskustvom u napadima na praksisovce u prethodnom, titoističkom režimu, Krušelj daje kroki praksisove istorije u jednom pasusu, priznajući im da su bili ‘demokratskiji i neortodoksniji’ od čelnika tog režima. Optužiće ih da su bili protivnici privredne reforme, da su bili kritičari srednje klase, kao i da je levičarska kritika 1968. zaustavila reformske zahvate. Oni su ‘pripomogli povećanju političkih sukoba’, a i raspadu šestočlane federacije. Napokon, ‘zazirali su od pojma nacije’, ‘smatrajući je prevladanim oblikom društvenog organiziranja’.(25)
Da, bilo je onih koji su još u vreme postojanja Praxisa, a naročito onih koji su, naknadno, pošto je časopis ugašen, a Korčulanska ljetna škola prestala s radom napuštali internacionalističke i humanističke pozicije, kao što su Danilo Pejović već 1966., Mihailo Marković i Ljubomir Tadić u procesu raspada Jugoslavije, ali je većina članova redakcije, pa i saradnika ostajalo dosledno. Gajo Petrović kao glavni i odgovorni urednik časopisa, i Rudi Supek, kao predsednik Upravnog odbora Škole su do kraja života (1993) ostali dosledni u suprotstavljanju nacionalizmu. Tako će Petrović ljubazno odbiti ponudu Nedeljne Borbe iz 1990. godine da učestvuje u razgovoru hrvatskih i srpskih intelektualaca ‘Um pred lavinom političkog varvarizma’ s obrazloženjem da se nije afirmirao ‘ni kao srpski ni kao hrvatski intelektualac’ i da se ne smatra ‘kvalifikovanim za sudjelovanjem u tim razgovorima’(26). A u obimnom intervjuu Novom forumu 14. januara 1991. Petrović će izjaviti ‘Nacionalizam nas je doveo na ivicu građanskog rata’ i protestovati protiv ukidanja ‘Trga žrtava fašizma’ i preimenovanja u ‘Trg hrvatskih velikana’: ‘Nije bez korijena u ‘starom režimu’ ni radikalni nacionalizam koji nas je doveo na ivicu građanskog rata. Već sam više puta govorio o tome kako su Tito i njegovi najbliži suradnici u interesu očuvanja svoje birokratske vlasti sredinom šezdesetih godina počeli ‘odozgo’ raspirivati nacionalne netrpeljivosti i nacionalne sukobe u Jugoslaviji. No ‘novi režim’ donio je svakako nešto ‘kvalitativno novo’: direktno rehabilitiranje fašizma, ustaštva, NDH i njihovih vođa, uključujući i najveće zločince, kao npr. Mile Budaka (koji je već počeo dobijati svoje ulice) i A. Pavelića, koji je u jednom zagrebačkom mjesečniku proglašen ‘pravim hrvatskim liberalcem parlamentarno-opozicionog tipa.’ (27)
'Lipanjska gibanja' 1968. donela su, dodatno, žestoke napade na Praxis i praksisovce. Bilo je to vreme 'skidanja maski'. Praksisovci su i ranije i tada etiketirani kao 'filozofska piskarala', 'razni praksisovci', 'lažni demokrati' koji 'priželjkuju čvrstu ruku' (rankovićevci), 'filozofčići', 'buržoasko liberalni elementi koji paktiraju sa poraženim snagama', 'maoisti', 'unitaristi', 'apstraktni humanisti', 'anarholiberali' itd.
Posebno je zanimljiva njegova ironično intonirana ‘ispovijest’ naslovljena samo jednom rečju ‘Priznajem’, a objavljena u Slobodnoj Dalmaciji, neposredno nakon smrti svog prijatelja Rudija Supeka, a samo četiri meseca pre vlastite. Tu Petrović ‘priznaje’: 1. da je kao filozof bio nedovoljno marksistički, zatim nemarksistički, antimarksistički, idealistički, apstraktnohumanistički, hajdegerovski, egzistencijalistički, nedijalektički, pozitivistički – da su mu poricali svaku filozofsku intenciju i relevantnost i da su njegovu delatnost ocenjivali kao politikantskom, ekstremističkom, levoradikalnom, građansko-liberalističkom, antisamoupravnom, destruktivnom antisocijalističkom i antikomunističkom; 2. da su na osnovu Titovog govora protiv praksisovaca osporavali njegov izbor za profesora; 3. da je bio jedan od osnivača Hrvatskog filozofskog društva koje je bilo nezavisno i nije radilo ni po čijim ‘višim’ direktivama i da su vlastodršci samo sanjali o tome da ga okrenu protiv Praxisa čiji je osnivač i glavni urednik i da je drzovito ustrajavao u praksisovštini(28); 4. da je podržavao svog mlađeg kolegu Žarka Puhovskog i da nikada u životu nije sreo Aleksandra Rankovića(29); 5. da je imao intenzivne međunarodne komunikacije i da bi trebalo demaskirati sve univerzitete i njihove filozofske otseke u svetu koji su ga pozivali. Svoju ‘ispovest’ Gajo Petrović završava rečima: ‘Uvjeren sam da će politički pometači naše filozofije uspješno obaviti i plemeniti zadatak rehabilitacije onih što se u civiliziranom svijetu nazivaju staljinističkim mračnjacima. Jer ti su mračnjaci puno prije naših današnjih lučonoša vidjeli pravu prirodu Praxisa i praksisovaca, pa za svoj podhvat zaslužuju puno priznanje svojih današnjih učenika i sljedbenika. Tvrdi se da neki filozofski non-entiteti raskrinkavanjem filozofa i filozofije pokušavaju postići neke ružne filozofske ciljeve. Premalo znam o svemu tome da bih se toj tvrdnji mogao odmah pridružiti. Ali nije mi poznat ni jedan slučaj u povijesti filozofije da se netko afirmirao kao filozof političkim objeđivanjem i difamiranjem filozofa koji su se afirmirali svojim filozofskim radovima. Prema tome, politički pometači filozofije, najblaže rečeno, ne mogu težiti nikakvim filozofskim ciljevima. Za što se to oni zapravo bore – pitanje je koje sad ostavljam po strani.’(30)
Na‘priznanje’ Gaje Petrovića reagovao je Branimir Donat u Nedeljnoj Dalmaciji, 24. veljače 1993. godine. U tekstu pod (verovatno redakcijskim, kao izričitom Donatovom kvalifikacijom) naslovom ‘Malo blaži krvnik’ i tekstom uz naslov: ‘Praksisovci su od početka zagovarali, u odnosu na stanje u Jugoslaviji, onu poznatu metodu prema kojoj su sebe nudili u ljupkoj ulozi malo blažega krvnika, a ne onog staljinističkog, nedvosmislenog u svojim nakanama i metodama…’ Donat, inače, prigovara Petroviću isterivanje s katedre za filozofiju Vuka Pavlovića u vreme kada je Petrović studirao u Lenjingradu i ni u kakvom isterivanju sigurno nije mogao učestvovati. Petrovićevo priznanje Donat tumači ‘…kao rezultat opake ljudske zablude i opasnog političkog sljepila, a možda i recidiv onog dogmatizma koji se kao virus usadio u krvotok mladog intrasigentnog skojevca poučenog u tehnologiju boljševizma usred Lenjingrada.’(31) Da su u zatiranju uticaja i tragova Praxisa i praksisovaca sva sredstva dozvoljena dokazuje Donat poredeći počasni doktorat Univerziteta u Upsali dodeljen Rudiju Supeku s počasnim doktoratima koje su jugoslovenski univerziteti dodeljivali Edvardu Kardelju i Džemalu Bijediću! Svoj prilog ovakvom stavu dala je i redakcija Nedeljne Dalmacije koja je Donatov tekst grafički opremila ex-librisom Mladena Stilinovića iz 1991. godine na kome pod znakom petokrake piše: ‘Naši filozofi koje svojim priznanjima gorljivo brani Gajo Petrović, a koji su počeli od ideje da moraju mijenjati svijet, doživjeli su sada strašan protuudarac od toga neumnog i neodgovornog svijeta koji se sam promijenio ne pitajući ih šta oni o tome misle.’ Treba zaista pogaziti sve ljudske obzire pa o Gaji Petroviću pisati u članku pod naslovom ‘Malo blaži krvnik’.
1) Prilog za znanstveni skup ‘Gajo Petrović – lik i djelo, povodom 20. obljetnice smrti’, Karlovac, 12. 04. 2013. U pripremi priloga služio sam se i pojedinim stavovima izloženim u mojoj knjizi Praxis – mišljenje kao diverzija, Službeni glasnik, Beograd 2012. 2) Slavko Goldštajn, na Književnom skupu povodom proslave 80-tog rođendana Stanka Lasića, 29. lipnja 2007. Pristup Novinskom portalu dalje.com 2. aprila 2013. Videti takođe i Milan Mirić, ‘Sentimentalni odgoj tjeskobnog skojevca’, Republika (Zagreb), br. 2/2011, str. 30–77. Tu Mirić, na str. 34, citira Lasića ‘Da sam na vrhuncu svog političkog fanatizma imao ’pravu vlast’, postao bih pravi zločinac.’ 3) Petrović piše: ‘Od početka okupacije bio sam antifašist, a zatim sam, redom, postao ‘simpatizer’ komunista, uvjereni komunist, član Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i član Komunističke partije Jugoslavije (KPJ)…i došao do uvjerenja da je marksizam ona filozofsko-društvena teorija koja najbolje vidi probleme ljudskog života i suvremenog društva…’ Uporedi, Gajo Petrović, U potrazi za slobodom. Povijesno-filozofski ogledi, Biblioteka Filozofska istraživanja, knjiga 33, Zagreb 1990. 4) Ozbiljna komparativna analiza ‘praškog proleća’ i ‘maspoka’ u Hrvatskoj teško da bi i u sadržinskom i u formalnom smislu pokazala sličnosti na kojima su ljudi kao Lasić u Hrvatskoj insistirali. Sadržinski, ta dva procesa nisu bila slična niti su imala iste političke i kulturne ciljeve. Tito je u zagrebačkom hotelu ‘Esplanada’ septembra 1971. snažno podržao hrvatsko rukovodstvo (Husak nikada nije podržao praške ‘prolećare’!) da bi ga u Karađorđevu decembra 1971. godine osudio. A u Karađorđevu jedine ličnosti iz drugih republika koje su podržale hrvatsko partijsko rukovodstvo – prema svedočenju Savke Dapčević-Kučar – bili su Marko Nikezić, Latinka Perović i Krste Crvenkovski. U Hrvatskoj nije došlo do intervencije niti JNA niti trupa Varšavskog pakta. Val emigracije iz Čehoslovačke bio je vidljiv, a iz Hrvatske nije bilo masovnog emigriranja. Napokon, u Čehoslovačkom procesu osnovna ideja je bila oslobođenje od tutorstva stranog faktora i osvajanje građanskih prava i sloboda, dok se u Hrvatskoj radilo o ostvarenju nacionalnih ciljeva. O razlikama u odjecima u svetu da se i ne govori. Formalno, ključna zbivanja su se u Čehoslovačkoj zaista događala u proleće 1968, a u Hrvatskoj u jesen 1971. Jesen je proglašena prolećem! Lepo zvuči ali nema veze s realnošću. Izgleda da je ipak reč o falsifikatu u političke svrhe – istina uspešnom falsifikatu! 5) Gajo Petrović, Odabrana djela, Naprijed-Nolit, Zagreb-Beograd 1986, Tom I, str. 147. 6) Edvard Kardelj je u jednom članku iz 1946. pisao da bi Jugoslavija mogla postati sedamnaesta sovjetska republika. Nekoliko decenija potom, pre nego što je postao predsednik Republike Srbije, Tomislav Nikolić je ponovio Kardeljevu ideju u drukčijim istorijskim okolnostima i poželeo da Srbija postane ruska gubernija. 7) U sovjetskom stavu je bilo neke unutrašnje logike. Mera proleterskog internacionalizma nije bila borba protiv fašizma i nacionalsocijalizma, nego pozitivan stav prema Sovjetskom Savezu i bespogovorna odbrana ‘prve zemlje socijalizma’. Tako ni Komunistička partija Jugoslavije nije ‘pozvala’ narod na ustanak kada je napadnuta zemlja jugoslovenskih komunista, nego posle napada na SSSR, i to posle Staljinovog samoosvešćavajućeg govora o Hitlerovom ‘verolomstvu’, 3. jula 1941. godine. Tako je narod koji je već pružao otpor okupatorskim trupama nakon kapitulacije Jugoslavije pozvan na ustanak dan poslije Staljinovog govora 4. jula, koji je posle rata slavljen kao ‘Dan borca’. Prethodni partijski stavovi o potrebi odbrane zemlje bili su dosta mlaki, naročito posle pakta Ribentrop – Molotov. 8) Sudbine Slanskog u Čehoslovačkoj, Rajka u Mađarskoj i Kostova u Bugarskoj o tome jasno svedoče. 9) Ti nesretni ljudi učeni su da pevaju ‘Oj Staljine mudra glavo / sve što radiš imaš pravo’. Pri tome je zanimljivo primetiti da su neki ljudi za koje se u javnosti, ne bez razloga, verovalo da rade za Moskvu do kraja života bili i ostali bliski Josipu Brozu – Ivan-Stevo Krajačić, na primer. Istina, bilo je i onih članova partijskog rukovodstva koji su do kraja života bili sumnjičeni da ‘rade za Moskvu’, ali nikada nisu bili procesuirani – Vlajko Begović, na primer. Pitanje je takođe da li bi Andrija Hebrang stradao da pisma iz Moskve u proleće 1948. nisu bila naslovljena ‘Drugovima Titu i Hebrangu’. 10) Kasnije su floskule bile još fluidnije, na primer ‘radni ljudi i građani’ , građanki nigde nije bilo. 11) O antiintelektualizmu u komunističkoj partiji i među partijskim vođama videti više u mojim knjigama Svest socijalnog protesta, IC SSO Srbije, Beograd 1985. i Vreme revolucije?, Gradina, Niš 1989. posebno odeljak ‘Politička moć i stvaralački marksizam – Razmišljanje o jednom vidu antiintelektualizma u jugoslavenskom društvu’. 12) Neke druge Petrovićeve kolege, na primer kolega sa studija u SSSR-u Ivo Kuvačić su bile podvrgnute sistemu represije, pa on, kao i Danko Grlić i Dragoljub Mićunović, nije izbegao Goli Otok. O studiju Jugoslovena u SSSR vidi Andrija Krešić, Humanizam i kritičko mišljenje. Tako je govorio Andrija Krešić. (priredio Božidar Jakšić), JP Službeni glasnik – Res publica, Beograd 2010. Videti posebno str. 56–58. i 109–110. 13) U ideološkoj komisiji IX kongresa SKJ govorila su četvorica intelektualaca: Gajo Petrović, Mihailo Marković, Miroslav Pečujlić i Maks Baće. Praksis je njihove priloge objavio u br. 2/1965. Baćea nije trebalo ni pacifikovati, bio je visoki funkcioner političke policije (‘general u UDB-i’), a ogledao se i u diplomatiji. Pečujlić je već naučio zanat podgrađivanja svoje akademske karijere političkom i političke akademskom, pa je bio i član Izvršnog komiteta SKJ i rektor Beogradskog univerziteta. Za Mihaila Markovića koji je uvek vodio računa o odnosima moći nejasno je koliko je bio blizak aparatu u pojedinim segmentima svog životnog puta, ali u njegovoj poslednjoj deonici nije odolio ‘dražima stvaranja srpske državnosti’. Jedino je Gajo Petrović ostao politički potpuno neupotrebljiv, ali je objavio i svoj prilog na tom kongresu koji je bio snažan dokaz da mu bilo kakvo služenje partijskom aparatu nije padalo na pamet. A najbolje etabliran među tom četvoricom učesnika kongresa čija je izlaganja objavio Praxis, Maks Baće, pretvorio se u Maksimilijana Baćea, pa je 2003. objavio knjigu Apsurdi Karla Marxa, u kojoj je svoju veliku karijeru u političkom i policijskom režimu Josipa Broza minimizirao do falsifikata! Videti i njegov intervju ‘Maks pao s Marxa. Put od ‘vjernika’ marksizma do pisca knjige o apsurdnosti marksističke ideologije’ (razgovor s novinarom Damirom Šarcem), Slobodna Dalmacija, 27.9.2003. 14) O Kardeljevim kritikama Praxisa i leve inteligencije pisao sam u već pomenutom radu ‘Politička moć i stvaralački marksizam – Razmišljanje o jednom vidu antiintelektualizma u jugoslavenskom društvu’, pisanom 1972. godine a objavljenom u mojoj knjizi Vreme revolucije?, Gradina, Niš 1989. str. 249-262. Prethodno sam sredinom 1966. godine za sarajevski časopis Pregled napisao kritički osvrt na Kardeljevu knjigu Beleške o našoj društvenoj kritici, ali je redakcija taj tekst, nakon Brionskog plenuma povukla iz štampe. Reč je o sledećem: Pregled se pojavljivao početkom jula 1966. godine, a Ranković je ‘pao’ 1. jula. Profesor Ljubomir Tadić, koji je tada bio vrlo uticajan u Pregledu je, želeći da me zaštiti, tražio da iz knjigoveznice izbace moj odštampani tekst jer je dosta razumno pretpostavljao da bih mogao, ukoliko se tekst pojavi, da budem uhapšen. Nakon šest godina, krajem 1972 godine hapšenje ipak nisam izbegao, upravo zbog članka ovjavljenog u Praxisu i podrške studentskom pokretu. 15) Do danas je ostalo nedovoljno rasvetljeno koliko je Bakarićeva kampanja bila usmerena protiv filozofa, a koliko mu je poslužila u političkom obračunu sa jednim od svojih saradnika, Vjećeslavom Holjevcem, čiji je ugled u javnosti počeo naglo da raste. O tome šire videti, Iva Kraljević-Bašić, ‘Vjećeslav Holjevac i nagrada Fonda Božidar Adžija 1966’, u Disidentstvo u suvremenoj povijesti, Zagreb, Hrvatski institut za povijest’ 2010. 16) Vladimir Bakarić, Govor na zasedanju Gradske konferencije SK Zagreba 27. juna 1968. 17) Navedeno prema, Milan Kangrga (2002), Šverceri vlastitog života. Refleksije o hrvatskoj političkoj kulturi i duhovnosti, (dopunjeno i prošireno izdanje Republike, Beograd iz 2001.), Kultura & Rasvjeta, Split, str. 45. 18) Videti, Vjesnik, ‘Pozitivna politička orijentacija većine zagrebačkih studenata’, 26. VI 1968, str. 3. Tada su isključeni i Mladen Čaldarović, profesor Fakulteta političkih nauka i Šime Vranić, student istog fakulteta. (Jedini koji nije glasao za isključenje bio je profesor Branko Bošnjak.) Prema Vjesnikovom izveštaju profesor Filozofskog fakulteta dr Mladen Zvonarević je rekao da Praxis nikad nije imao podršku svih nastavnika na fakultetu i predložio da se povede diskusija o političkoj liniji Praxisa: ‘Ako takve diskusije ne bi bilo, ‘Praxis’ bi dobio oreolu mučenika koju nikad nije i danas je ne zaslužuje…’ 19) Davno sam zapisao: ‘Ipak, najtežu optužbu izrekao je Vladimir Bakarić tvrdnjom da je Praxis ‘skrenuo u vode koje je dirigovala američka demokratska grupa za borbu protiv komunizma’. Opet, opšta formula ovakve optužbe, koja, dakako, nije nepoznata u istoriji organizovanog radničkog pokreta: kad se izmišlja unutrašnji neprijatelj, treba ga povezati sa stranom opasnošću. To uvek obezbeđuje dovoljan alibi za represivne mere. Najblaža i za Bakarića najpovoljnija kvalifikacija ovakve optužbe je da je izrekao veliku političku laž. U suprotnom, ako Bakarić zna da su ti intelektualci povezani sa stranim agenturama, a četiri godine ništa ne poduzima da ih u tome onemogući, onda se i sam svrstava u pomagače neprijatelja jugoslovenskog samoupravnog socijalizma.’ Uporedi, Božidar Jakšić, Vreme revolucije?, Gradina: Niš 1988, str. 258. 20) Vlatko Pavletić, ‘Umjesto kritike – zlurada destrukcija’, Vjesnik, 16. maja 1966, str. 2. 21) Ibid., str. 2. ’ 22) Darko Hudelist, ‘Globusov novi veliki ekskluziv: neautorizirana biografija dr. Franje Tuđmana’, Globus, 4. listopada 1996. 23) Milan Kangrga svedoči da se Gajo Petrović u vreme o kome dr Tuđman govori nalazio na studijskom boravku u Sjedinjenim Američkim Državama. Kolege i prijatelji Gaje Petrovića su objavili zbornik Zbilja i kritika – Posvećeno Gaji Petroviću (Zagreb: Antibarbarus 2001, urednik Gvozden Flego) za koji je priloge dalo 36 autora (trinaest iz Hrvatske). Činjenica da je ta spomenica godinama ‘stajala’ neobjavljena u fiokama jednog izdavača kojeg su upravo praxisovci proslavili i koji je u međuvremenu svoju orijentaciju promenio u rasističku, govori o poteškoćama s kojima su se članovi uredništva i prof. Flego suočavali u svom poslu dok, napokon, u ‘Antibarbarusu’ nisu našli korektnog izdavača. Prikaze Zbornika objavili su Zvonko Šundov u časopisu Filozofska istraživanja, br. 4/2001, str. 805-808, Srećko Pulig u Feral Tribune, 16. 2. 2002, Dušan Žubrinić u zagrebačkoj reviji za kulturu Zarez 17. siječnja 2002, Lino Veljak u beogradskom listu Danas, 2-3, mart 2002. i Veselin Golubović u zagrebačkoj Prosvjeti, 15. juna 2002. 24) Kangrga ističe da praksisovci nisu bili opterećeni nacionalnom pripadnošću i poručuje Tuđmanu da u svojim autobiografskim izmišljotinama ne stavlja u usta pokojnom Gaji Petroviću stavove koje on nikada ne bi mogao izgovoriti. On pita Tuđmana: ‘Da li vi ovakvim svojim izjavama želite, post festum i post mortem nekih ljudi, prikazati sebe kao nekog o komu su i filozofi reflektirali kao o relevantnoj osobi, čim ste se 1961. vratili u Zagreb, to ja ne znam. Ali vam moram poručiti: Vi ste za nas filozofe i sociologe u Zagrebu ne samo 1961. nego i kasnije, sve do 1989., bili i ostali doista potpuni anonimus! U praksisovskom krugu vaše ime nikada nije ni spomenuto, a kamo li da se o vama bilo šta razgovaralo. A i čemu? To bi bilo posve irelevantno u horizontu idejne borbe što smo je mi praksisovci javno i radikalno kritički vodili protiv tadašnjeg staljinističkog sistema i režima, u kojem ste vi bili postali i bili politički podobni general JNA… Ne znam da li vaša narcisoidnost ima genetsku osnovu, ili vam je vaša apsolutna vladavina u Hrvatskoj udarila u glavu, pa ste se dobrano izgubili, ali vas molim jedno: pustite na miru mrtve i žive filozofe praksisovske orijentacije, koji pod vašom vlašću ionako ne mogu doći do riječi, jer su nasilno izbrisani iz javnog života ove naše ‘demokratske Hrvatske’.’ Milan Kangrga, ‘Dr Franji Tuđmanu Gajo Petrović nije mogao tvrditi da ste Vi Židov!’ Globus, 11. listopada 1996., str. 62. (Beogradska Politika je 11.X 1996. in extenso prenela Kangrgino pismo pod naslovom ‘Neistine o Gaji Petroviću’) Da je reč o grubom falsifikatu Kangrginoj argumentaciji se može dodati još nešto relevantno – Gajo Petrović u svojim delima ne upotrebljava izraz ‘podrijetlo’. 25) Željko Krušelj, ‘Praksisovski autizam’, Večernji list, 14. X 1996., str. 4. Milan Kangrga je u Feral tribune-u ovaj članak tretirao kao maliciozni falsifikat. Videti Feral tribune, 21. 10. 1996, str. 4. 26) ‘Pismo Gaje Petrovića’, Nedeljna borba, 1-2 decembra 1990. Tom svom stavu Petrović će dodati: ‘Najveća zasluga za sadašnje stanje srpsko-hrvatskih odnosa pripada, po mom mišljenju, rukovodstvima Saveza komunista i drugih političkih partija kojima su pozvani učesnici vašeg skupa pripadali ili pripadaju, pa taj skup i njegovi učesnici mogu znatno utjecati i na dalji razvoj srpsko-hrvatskih odnosa i na budućnost Jugoslavije.’ 27) Gajo Petrović: ‘Nacionalizam nas je doveo na ivicu građanskog rata’, Novi Forum, 14. I 1991. U jednoj zgradi na tom Trgu stanovao je Gajo Petrović. 28) Gajo Petrović nastavlja: ‘Na Korčulanskoj ljetnjoj školi – tijesno povezanoj s ‘Praxisom’ - i u samom ‘Praxisu’ intenzivno su sudjelovali veoma ugledni, pa čak neki i od najuglednijih zapadnoevropskih i američkih filozofa najrazličitijih orijentacija (od neortodoksnih marksista preko fenomenologa do analitičkih filozofa), a u međunarodnim filozofskim publikacijama, pa čak i u dnevnoj štampi pisalo se o časopisu ‘Praxis’ i o filozofima praksisovcima kao značajnoj pojavi međunarodnog filozofskog života. Samokritički priznajem da se toj međunarodnoj afirmaciji ‘Praxisa’ nisam suprotstavljao, nego sam joj prema svojim mogućnostima pomagao.’ Nedeljna Dalmacija, 3. veljače 1993. godine. 29) Kako su se u nacionalističkom tisku u Hrvatskoj pojavljivale aluzije da su praksisovci bili bliski A. Rankoviću i da su se s njim skoro svakodnevno sastajali, Petrović izvlači ironičan zaključak da, po nacionalistima, on nikada nije bio ni praksisovac jer se nikada nije sreo sa ‘drugom Markom’. 30) Ibid., str. 21. 31) Branimir Donat, ‘Malo blaži krvnik’, u Profilu Nedeljne Dalmacije, 24. veljače 1993. Božidar Jakšić je nekadašnji član Upravnog odbora Korčulanske ljetne škole, suradnik Praxisa i glavni urednik časopisa Sociologija, autor brojnih knjiga iz područja povijesti i sociologije te umirovljeni znanstveni savjetnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Beogradskog univerziteta. Autor je zapažne knjige Praxis – mišljenje kao diverzija (Službeni glasnik, Beograd 2012.) Rizici službe i slobode (II od II)(1)
