Na nedavnom srednjoškolskom županijskom natjecanju u povijesti predsjednik komisije za ocjenjivanje učenika Alen Vukelić u više je navrata, kako tvrde svjedoci, nazvao rad o ustaškom dječjem logoru u Sisku ‘antihrvatskim’. Nakon što je dvoje srednjoškolaca iz Siska izložilo temu, Vukelić im je rekao da im rad izgleda kao da su prije pisanja čitali ‘Načertanije’, odnosno programski tekst Ilije Garašanina koji se smatra jednim od temelja velikosrpske politike.
Iako su i drugi članovi komisije imali primjedbe na pojedine dijelove rada, kao što je metodologija i izostanak citata u nekim pasusima, prvom čovjeku povjerenstva od početka je problem bila sama tema. To u izjavi za Novostima tvrdi više svjedoka događaja, pa tako i pojedini članovi povjerenstva pred kojima je Vukelić konstatirao da se rad ne može pustiti zbog ‘antihrvatske’ teme na koju je djecu netko ‘sigurno nagovorio’. Navedene opaske profesora povijesti u petrinjskoj gimnaziji i nekadašnjeg kandidata HSP-a na lokalnim izborima tek su dio ‘stručnih’ opservacija koje je iznio pred kolegama i srednjoškolcima. Iako šokirani onim što su čuli, ni učenici ni njihovi roditelji nisu željeli izlaziti u javnost da ne bi doživjeli dodatne neugodnosti.
Član komisije navodno je u raspravi s učenicima konstatirao kako mu ni otac ni djed nisu tada imali što jesti, pa su i oni mazali kruh kao djeca u logoru
U radu su učenici kao jedan od povoda za istraživanje teme naveli činjenicu da većina Siščana, a osobito njihovih vršnjaka, ne zna da je ovo mjesto uopće postojalo. ‘Otvaranjem ove teme želimo podići svijest o ovim malim nevinim bićima koja su vjerojatno najveće žrtve Drugog svjetskog rata, rata koji je poharao svijet, Europu, Hrvatsku pa tako i naš Sisak’, stoji u uvodu rada, koji se na dvadesetak stranica bavi jednim od najvećih stratišta djece u tadašnjoj NDH. Samo u razdoblju od 1942. do 1943. tamo je od bolesti, loših uvjeta i gladi preminulo između 1200 i 2000 djece. Riječ je o srpskoj ratnoj siročadi pretežno s Kozare, ali i iz pojedinih dijelova današnje Hrvatske koja su, među ostalim, oteta od roditelja, među kojima je dio skončao u Jasenovcu. Prema procjenama relevantnih izvora kroz prihvatilište je prošlo više od šest tisuća dječaka i djevojčica, mahom Srba s Kozare, Banije, Korduna i iz Slavonije. Iako su u spašavanju djece veliki doprinos dali pojedinci poput Diane Budisavljević, doktora Kamila Breslera, Ante Dumbovića, pojedinaca iz Crvenog križa i običnih građana koji su posvajali djecu, svakodnevno je umiralo njih nekoliko desetaka.
Povjesničar Silvestar Mileta kaže da je to mjesto po svemu osim po nazivu bilo logor, i da su djeca tamo prolazila gore nego u drugim prihvatilištima. ‘Boravila su u logorskim uvjetima, umirala u najstrašnijim mukama, bila u najvećoj mjeri zanemarivana, bolesna, neuhranjena, moguće čak i trovana, izložena ustaškom ideologijom zadojenim pojedincima i tomu slično’, kaže Novostima Mileta, koji je kao stručni suradnik sudjelovao u izradi dokumentarca o Diani Budisavljević, čija se uloga u ovim događajima tek u posljednje vrijeme kvalitetno vrednuje, nakon što je dobrano marginalizirana i za vrijeme Jugoslavije. Oko same teme i dalje postoje brojne kontroverze, poput iskaza prema kojima su djeca trovana u prihvatilištu. To su među ostalim, naveli i sisački srednjoškolci, citirajući sumnje preživjelih svjedoka da su djecu ubijali otrovanim kruhom. Komentirajući ovu tezu, član komisije je, kažu naši izvori, u raspravi s učenicima konstatirao kako mu ni otac ni djed nisu tada imali što jesti, pa su i oni mazali kruh kao djeca u logoru. Komisija ih je pitala i zar stvarno vjeruju da su uvjeti u kojima su djeca živjela u logoru bili takvi kako se priča.
Opisani diskurs nalikuje načinu na koji u zadnje vrijeme revizionisti u Hrvatskoj sve otvorenije predstavljaju prihvatilišta djece u NDH. U kolovozu prošle godine tako je u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća (HKV) održan skup pod nazivom ‘Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom 1941-1945: Istina i monstruozne laži’. Tamo je, kako su Novosti tada izvijestile, bivši saborski zastupnik HDZ-a i predsjednik Matice iseljenika Ante Beljo, primjenjujući logiku ustaške propagande, optužio partizansko-četnički sukob za zbjeg desetaka hiljada Srba s Kozare, dok je Igor Vukić, član revizionističkog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac, ustvrdio da su Ante Pavelić i upravitelj Jasenovca Vjekoslav Maks Luburić odobrili spašavanje djece s Kozare, koja su završila u brojnim prihvatilištima, pa tako i u Sisku. Vukić će ovu historijsku laž iskoristiti za argument da je navodna prava istina oko prihvatilišta za djecu ‘jedan od elemenata za dekonstrukciju mita o logoru u Jasenovcu’. Njegove i Beljine teze u kojima tobože demontiraju ‘antihrvatsku’ historiografiju na koncu su obznanjene na proustaškom portalu Narod.hr u vlasništvu udruge U ime obitelji, a sada se provlače i na srednjoškolskom natjecanju u povijesti.
Uspoređujući sadržaj spornoga rada sisačkih srednjoškolaca s tekstovima upućenih povjesničara, većina iznesenih podataka ne odudara od relevantnih historiografskih analiza ove teme, osim što u nekim dijelovima doista izostaje citiranje izvora. Stručna prosudba rada, hipoteza ili kritike na račun metodologije, međutim, nisu povod ovoga teksta, već ukazivanje na još jedan u nizu primjera u kojem pojedini obrazovni autoriteti u hrvatskoj tretiraju raspravu o određenim razdobljima povijesti na ovim područjima. Svega dva mjeseca prije ovog događaja u šibenskoj Tehničkoj školi povučena je izložba o Anni Frank, nakon što je ravnatelj Josip Belamarić odbio uvrstiti panoe o stradanjima židovske djece u NDH, pod obrazloženjem da se njima sugerira ‘da su ustaše bili zločinci koji su klali Srbe, Židove, izgladnjivali djecu, a partizani su bili cvijeće’. Unatoč javnom pritisku, ravnatelj koji je pronašao antihrvatstvo u konceptu međunarodne izložbe koja u svakoj zemlji ima lokalni kontekst, nije smijenjen niti sankcioniran. Ništa drugačije, međutim, nije ni na institucionalnoj razini. Agencija za odgoj i obrazovanje već dulje vrijeme promovira edukaciju prosvjetnih djelatnika kroz predavanja ekstremno desnih povjesničara i umirovljenih generala, koji na njima također prokazuju antihrvatske elemente u društvu.
U telefonskom razgovoru s Novostima Vukelić je lažnima i nekolegijalnima nazvao navode naših izvora da je temu okarakterizirao ‘antihrvatskom’ i da je davao cinične primjedbe na konzumaciju kruha u dječjem prihvatilištu. Priznao je da je spomenuo ‘Načertanije’, ali samo kroz primjedbu da su učenici mogli koristiti i taj izvor, kad su već citirana izvješća OZNA-e i UDBA-e. ‘Sve ostalo su neistine. Mene je rad zanimao isključivo u smislu koncepcije i u tom je polju bio katastrofalan. Izostalo je citiranje relevantnih izvora i druge bilješke koje su trebale opravdati iznošenje određenih brojki i podataka. Rad je, k tome, prepun emocionalnih citata svjedoka, što povijest kao struka ne može imati. Uostalom, ne mogu kao profesor staviti potpis na rad u kojem se kao izvor navodi Index.hr’, kazao nam je Vukelić, dodajući da je riječ o vrlo ozbiljnoj temi koja se na ovaj način banalizira za, što, smatra, odgovornost snosi i mentor. Rad je, veli, poslan na državnu razinu, ali tamo nije prošao. ‘Čak sam im dao više bodova nego kolege’, istaknuo je na kraju.
