Viktor Orban posljednjih je dana u centru pažnje evropskih medija: dobra prilika da ustanovimo koliko ga rijetko ondje viđamo. Periferija Unije u centru je pažnje, naime, uglavnom pod pažljivo zadanim uvjetima. Pa se mađarski premijer tamo pojavi tek kada odluči skloniti u stranu problem ilegalnih imigranata tako što će podići više od 170 kilometara dug i četiri metra visok zid na granici sa Srbijom: ne bi li, valjda, svima bilo jasno s koje strane ograde problem ima biti sklonjen. Njegov kolega s grčke dionice evropske granice Aleksis Cipras, međutim, u središtu je medijskog interesa svakodnevno, iako imigrantsku krizu ne planira okačiti o bodljikavu žicu, nego je, naprotiv, u javnim istupima proglašava ‘kamenom kušnje’ politike EU-a, elementarnim pitanjem ‘humanizma i solidarnosti’. Vrijedilo bi utoliko istražiti koliko je puta posljednjih mjeseci u evropskim medijima ‘neodgovornim’, ‘neozbiljnim’ i ‘opasnim’ nazvan deklarirani mađarski ksenofob, a koliko grčki socijalist; kako brojkama, nažalost, ne raspolažemo, preostaje osloniti se na dojam. A on kaže da rezultat ozbiljno preteže na drugu stranu: jasan znak da se današnja Evropa ipak prešutno slaže oko pitanja s koje se strane sklanjaju postojeći problemi, a na kojoj je strani problem koji tek treba ukloniti.
I zbilja: daleko od toga da bi predstavljao aberaciju, Orbanov model vladavine glatko se uklapa u aktualne tendencije Unije. Nije tu riječ samo o antiimigrantskom maršu neonacista Bratislavom, prije nekoliko dana. Nije riječ ni o rezultatima nedavnih danskih izbora, koji će u tamošnju vladu, po svemu sudeći, lansirati radikalno desnu Stranku danskoga naroda. Nije, naposljetku, riječ ni o recentnoj izjavi poljskoga ministra odbrane kako se decenije evropskoga mira bliže kraju. Riječ je o tome da politika Orbanovog Fidesza zapravo nudi uspješan primjer prilagodbe kapitalizma na periferiji novonastalim, (post)recesijskim okolnostima. Kao što je u trezvenoj analizi njegove vlasti u aktualnom broju hrvatskog izdanja ‘Le Monde diplomatiquea’ uvjerljivo pokazao mađarski komentator Mihaly Koltai, ta se politika sastoji u kompleksnom manevriranju između različitih interesa globalnog kapitala, nacionalne buržoazije i grupacija deklasirane srednje klase, uz dobro tempirane sitne ustupke radništvu.
Činjenica da se među svim onim zakonima, poveljama i propisima EU-a nije našao nijedan koji bi makar ovlašno ocrtao proces razdruživanja znak je blentave samouvjerenosti asocijacije koja, kao i tolike druge prije nje, naivno vjeruje u vlastitu vječnost
Nacionalistički populizam i agresivna antiliberalna retorika najupečatljiviji su aspekti ove strategije, ali su pritom samo jedan njezin dio: uvođenje tzv. flat taxa koji privilegira bogatije, brutalna destrukcija radničkih prava i povremeni porezni zahvati u golemu dobit multinacionalnih korporacija slažu se u puzzle vladavine blindirane protiv jalovih opozicijskih napada. Kada je taj, pomalo bizaran puzzle složen, međutim, pomalja se relativno jasna slika: ‘Mađarsku možemo promatrati kao zemlju koja se zapravo nalazi unutar granica suvremene evropske normalnosti autoritarnog neoliberalizma, iako se neosporno radi o nešto ekstremnijem primjeru – kao nekoj vrsti avangarde.’ A ako se zaista nalazi unutar granica novog evropskog poretka, možemo zaključiti na tragu Koltaijeve analize, nema ničeg neobičnog u tome što granice štiti bodljikavom žicom. Ili, drugim riječima: Orbanova politika možda predstavlja granični slučaj Unije, ali samo zato što njenu politiku sasvim dosljedno izvodi do krajnjih granica.
Grčka ih, međutim, pokušava prijeći. Zato je prvoj namijenjena uloga pouzdanog čuvara ulaza, dok druga već mjesecima važe perspektivu vlastitog izlaska. Opscena, izvrnuta simetrija zrcalnog odraza dvije periferne države proteže se i dalje: baš kao što nam avangardni mađarski primjer pokazuje da u Uniju uskoro nitko neće smjeti ući, grčki nas podsjeća da nitko ne zna kako iz Unije izići. Činjenica, naime, da se među svim onim zakonima, poveljama i propisima iz nepreglednog pravnog arhiva EU-a nije našao niti jedan dokument koji bi makar ovlašno ocrtao proces razdruživanja zajednice, lijep je znak blentave samouvjerenosti asocijacije koja – kao i tolike druge prije nje – naivno vjeruje u vlastitu vječnost. Ujedno je i znak neoliberalne doktrine tog saveza, koja nas uči da ‘alternative nema’. Utoliko, današnja se Unija doima kao temeljno autističan projekt. Isključujući bilo kakvu mogućnost promjene političkog smjera, isključujući čak i mogućnost oprezne reforme ekonomskog sistema kakvu predlaže Siriza, stigla je, evo, do toga da isključuje sve one koji su drugi i drukčiji: imigrante, azilante, umjereno lijeve nacionalne vlade… Nešto od tog autizma upoznali smo, uostalom, i ovdje, kroz dugogodišnji proces pridruživanja koji se razvijao bez pogovora i prigovora; refleks tog autizma živimo i danas, kada se novi uspon domaćeg nacionalizma shvaća mahom mimo šireg konteksta, kao notorni povratak u autohtone devedesete, umjesto kao logičan rasplet tranzicijske tragikomedije u zadanim uvjetima evropske periferije.
I zato ne bi bilo loše sada, dok Unija polako poprima prve konture koncentracijskog kampa, pomno sagledati krajnosti koje nam ta periferija nudi. Jer negdje između mađarske žice i grčkoga bunta – uz primjesu smislenog pesimizma – kao da ponovno naziremo ne tako davnu povijesnu dilemu. Bila je, sjetimo se, jednostavna. Prije sedamdeset i pet godina, bila je nedvosmislena: hoćemo li postati čuvari logora ili ćemo stati na stranu otpora?
