U cijelosti objavljujemo pismo Milorada Pupovca, predsjednika Srpskog narodnog vijeća, koje je upućeno predsjednici Republike Hrvatske, a također je poslano i predsjedniku Hrvatskog sabora te predsjedniku Vlade Republike Hrvatske. Iako pismo nije bilo namijenjeno za objavu, činimo ga dostupnim javnosti nakon što su njegovi dijelovi objavljeni u ‘Jutarnjem listu’.

Poštovana gospođo Predsjednice,

U proteklih nekoliko nedjelja sa zabrinutošću pratim narastanje atmosfere netolerancije i poruka mržnje prema političkim, etničkim i drugim manjinama u našoj zemlji. Posebno zabrinjava to što se narastanje netolerancije i jačanje poruka mržnje događa nakon formiranja i izbora nove Vlade. Neki na političke rasprave o Vladi i njezinu programu odgovaraju kampanjom netolerancije i mržnje, a neki poruke pojedinih članova Vlade i Sabora doživljavaju kao poticaj i podršku za tu kampanju. Godinama, decenijama građena tolerancija i priznavanje političkih i identitetskih razlika time se razara pred našim očima i prijeti da ugrozi elementarna demokratska dostignuća, političku stabilnost i društvenu sigurnost u našoj zemlji. Ne vjerujem da je u takvim okolnostima moguće osigurati ekonomski prosperitet, a ako i jeste - što on može vrijediti ukoliko će se najviše ustavne društvene vrijednosti unazaditi i razoriti?

U protekla dva-tri tjedna više je javnih osoba, novinara, glumaca, režisera, vjerskih vođa, političara, aktivista za ljudska prava i nevladinih organizacija doživjelo prijetnje i izljeve govora mržnje. Spomenut ću neke od njih. Mirjana Rakić, jedna od najboljih vanjsko-političkih novinarki i predsjednica Vijeća za elektroničke medije, unatoč svojoj profesionalnosti i etičnosti doživljava da ju se zbog etničkog porijekla i predanosti zakonitosti vrijeđa, ponižava i verbalno protjeruje iz Hrvatske. Nina Violić, istaknuta glumica mlađe generacije, zbog posta na svojem facebook profilu i u njemu iznesenog kritičkog mišljenja doživljava zaprepašćujuće izljeve mržnje, prijetnji i pozive na nasilje njoj i njezinoj obitelji. Oliver Frljić, režiser evropske karijere i karijerne reputacije, prima javne prijetnje smrću. Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije, jedan od najistaknutijih episkopa Srpske pravoslavne crkve i zagovornika ekumenizma i dijaloga između Hrvata i Srba, i njegova crkva u Zagrebu proglašavaju se zločinačkom i spremnom na zločine u svakom trenutku. Vojislav Stanimirović, predsjednik jedne parlamentarne stranke (Samostalne demokratske stranke srpske stranke, koja ima svoje zastupnike u Saboru od 1995. godine i koja je surađivala sa svim Vladama i Predsjednicima i doprinijela unutrašnjoj stabilnosti i međunarodnoj afirmaciji Hrvatske), saborski zastupnik u četiri mandata i predvodnik mirne reintegracije istočne Slavonije, ponovo je zajedno sa svojom suprugom, uglednom vukovarskom pedijatricom, predmet gnusnog i lažnog dovođenja u vezu sa ratnim zločinima unatoč opetovanom stavu Državnog odvjetništva o neosnovanosti takvih optužbi. Zoran Pusić, predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava i Antifašističke lige, jedan od najprominentnijih boraca za ljudska prava i građanske slobode u našoj zemlji, doživljava da mu se javno u sredinama u kojima živi (Zagreb i Rogoznica), u susjedstvu ističu poruke-presude kao 'izdajniku', a uz to mu se pred kućom nožem sijeku gume automobila koje vozi. Hrvatsko novinarsko društvo, a zajedno s njim i Srpsko narodno vijeće (ili obrnutim redoslijedom), proglašavaju se onim koji ne vole Hrvatsku i zloupotrebljavaju medijske slobode i slobode okupljanja povodom vjerskih blagdana za svoje navodno manifestiranje neprijateljstva prema vlastitoj zemlji u anonimnom pismu koje se proteklih dana u najgoroj totalitarnoj (fašističkoj) maniri dostavljalo u poštanske pretince na području Zagreba. Ovo su samo neki od primjera kako jezik najmračnijih područja internetskih portala, najmračnijih pivnica pa i najmračnije strane ne tako davne hrvatske i evropske povijesti dobiva pravo javnosti i zauzima javni prostor i stvara atmosferu mržnje, straha i sasvim potencijalnog nasilja. Na meti tog jezika nisu oni koji su lagali ili još uvijek lažu, niti oni koji su krali ili još uvijek kradu, a niti oni koji su doista ubijali ili poticali na ubijanje, već oni koji su na ovaj ili onaj način svoje djelovanje i dobar dio svog života posvetili borbi protiv svega toga.

Navest ću još jedan primjer. Primjer vlastitog iskustva u istom vremenu, jer sam u njemu i sam iskusio posljedice atmosfere netolerancije i poruka mržnje u intenzitetu i u sadržaju na koji ih nisam iskušavao ni u najgorim ratnim godinama kao što su bile 1991-1992. Naime, u svega sedam dana u središtu Zagreba doživio sam, a zajedno sa mnom i moji prijatelji, susjedi, studenti i suradnici koji su se zatekli u mojem društvu ili mojoj blizini, da meni nepoznati ljudi prolazeći ili pljunu na mene ili me pozdravljaju sa 'Za dom, spremni!' ili izvikuju 'Pupovac, četniče, idi u Srbiju!'

Kao što rekoh, svašta sam doživljavao u proteklih 25 godina zalažući se za demokratizaciju, boreći se protiv rata i za mir, zalažući se za ljudska i manjinska prava, radeći na obnovi tolerancije i povjerenja u Hrvatskoj i suradnji s našim susjedima. Svašta sam spreman i dalje doživljavati zbog svojih društvenih i političkih ideala, pa stoga želim reći da ovo ne pišem zbog sebe, jer koliko god strašno bilo, to je daleko od onog što su ratnih godina doživljavali brojni Hrvati i Srbi (uključujući i meni najbliže srodnike), gubeći živote, zdravlje, najbliže, domove i zavičaje. Pišem zbog toga da bih pitao – koji je to razlog, državni ili stranački, koji bi mogao opravdavati ponovno proizvođenje neprijateljstva, netolerancije, mržnje i sasvim mogućeg nasilja u našim životnim sredinama i našoj zemlji uopće? Koji je to razlog da se nakon tolikih strahota i historijskog nazadovanja koje su neprijateljstva, netolerancija, mržnja i nasilje donosili Hrvatskoj isti ponovo oslobađaju i počinju gospodariti javnim mnijenjem i umovima pojedinaca i grupa? Pišem zbog toga da bih pitao – koje dobro ovo može donijeti bilo kome pojedinačno i zemlji u cjelini?

Poštovana gospođo Predsjednice,

Ni jedno od ovih pitanja neće pronaći svoje odgovore, ukoliko ih mi ne potražimo. Naša ih javnost neće osvijestiti ukoliko se o njima ne progovori. Ničiji se govor neće tako čuti kao govor onih koji su politički čuvari ustavnosti i zakonitosti. Posebno zbog toga što oni koji iz svjetonazorskih, stranačkih ili trećih razloga ne pokazuju naznake za zaustavljanje već za daljnje jačanje kampanje netolerancije i mržnje. Ničije odsustvo potrebe da se potraži odgovore na ova pitanja i o njima progovori javno neće biti vrednovano iz današnje i sutrašnje perspektive kao naše koji smo prisegli na Ustav i koji imamo obavezu da čuvamo najbolje od onog što smo naslijedili te naše društvo čuvamo od najgoreg koje mu iz istog tog naslijeđa prijeti.