Beogradski mediji su ovih dana hladno objavili da su hrvatski europarlamentarci podnijeli četvrtinu od svih amandmana na godišnju rezoluciju o napretku Srbije koju je Europskom parlamentu predložio njegov izvjestitelj za tu zemlju Dejvid Mekalister, odnosno da su od 325 amandmana 84 došla iz klupa hrvatskih europarlamentaraca. Europski parlament će o rezoluciji glasati u ožujku, a do tada će se svi amandmani vagati, prosijavati i prihvaćati ili odbijati.
Među hrvatskim amandmanima nema puno novih, uglavnom se radi o starim primjedbama koje se vrte kao pokvarena ploča: zaštita hrvatske manjine, granica na Dunavu, vraćanje kulturnih dobara, regionalna jurisdikcija srpskih sudova za procesuiranje ratnih zločina, srpsko-ruski odnosi… Doduše, ima novih argumenata kojima se podupiru stare primjedbe, a inzistira se i na zahtjevu da Europarlament obaveže Srbiju da neriješena bilateralna pitanja s Hrvatskom počne rješavati odmah nakon što otvori pregovaračka područja s Unijom, da ne čeka njihovo zatvaranje jer će Hrvatska, očito, biti protiv njihova zatvaranja ako se prije toga ne raspetljaju hrvatsko-srpski bilateralni čvorovi.
Od svježih argumenata koje su potegli hrvatski europarlamentarci ističe se nabijanje na nos Srbiji što je tragom regionalne jurisdikcije svojih sudova izdala međunarodnu potjernicu za Ramušem Haradinajem, zbog čega je jedan od ratnih vođa OVK-a i bivši kosovski premijer pritvoren u Francuskoj, pa pušten da na slobodi pričeka odluku francuskih sudova hoće li ga izručiti Srbiji ili pustiti na slobodu, a posljednjih su dana pojedini mediji počeli spekulirati i s mogućnošću da bude izručen Specijalnom sudu za ratne zločine OVK-a koji bi uskoro trebao započeti s radom u Hagu. Hrvatski europarlamentarci su ‘slučaj Haradinaj’ potegli kako bi još jednom pokušali spriječiti beogradski Specijalni sud za ratne zločine da procesuira zločine koji su se dogodili izvan teritorija Srbije u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, u Hrvatskoj, BiH, pa i na Kosovu, iako je Kosovo u vrijeme kad se na njegovu teritoriju ratovalo bilo u sastavu Srbije. No to je očito nebitno, kao što je nebitno i to jesu li zločini doista počinjeni, tko ih je počinio i je li za to kažnjen, pa makar ga kaznio i srpski sud sukladno međunarodnom humanitarnom i kaznenom pravu.
Zanimljiv je i doprinos hrvatskih europarlamentaraca načelnom stavu EU-a da Srbija do ulaska u njezino članstvo mora uskladiti svoju međunarodnu politiku s europskom, pogotovo u odnosima s Rusijom. Hrvatski amandman inzistira na tome da Srbija odmah prestane s Rusijom izvoditi zajedničke vojne vježbe u blizini granice s Hrvatskom, iako je Srbija deklarirala svoju vojnu neutralnost, ali i spremnost na suradnju kako s Rusijom tako i s NATO-om, pa i organiziranjem zajedničkih vojnih vježbi ili sudjelovanjem u zajedničkim međunarodnim mirovnim misijama diljem svijeta. Proglašavanje Srbije ruskim trojanskim konjem na Balkanu i Europi već je neko vrijeme omiljena igračka dijela hrvatskih političara i medija. Pritom se maltene tvrdi da je Srbija teški ovisnik o Rusiji, ne samo vojno i politički, nego i ekonomski i u svakom drugom pogledu, iako činjenice govore da dvije trećine svoje robne razmjene obavlja s članicama Unije, da je otuda pristiglo preko 70 posto stranih investicija, da se dobivanjem statusa kandidata za članstvo u EU-u intenzivno započela usklađivati s europskim pravilima igre i standardima, da već treću godinu efikasno provodi aranžman s MMF-om, a i prije njegova okončanja najavljuje mogućnost da sklopi novi nakon što ovaj završi početkom sljedeće godine. Srbija je dakle već sada u čvrstom zagrljaju EU-a i drugih euroatlantskih asocijacija, a njezini dobri odnosi s Rusijom, ili Kinom, smetaju samo onima koji su uvjereni da će sadašnji lošiji odnosi EU-a s Rusijom vječno trajati i da oni neminovno vode u neke nove ratove, pa Srbiji treba utuviti u glavu da u njima ne bude ruski saveznik, kao što je često i stjecajem raznih okolnosti bila u prošlosti.
No snop hrvatskih amandmana isporučen Europskom parlamentu zasad u Srbiji nije izazvao gotovo nikakve reakcije, iako se tamošnji političari već tjednima zagrijavaju za skorašnje predsjedničke, a možda i za izvanredne parlamentarne izbore. Razlog leži u tome što ritam još uvijek neslužbenoj izbornoj kampanji udara već neko vrijeme nedodirljivi srpski lider Aleksandar Vučić. Kad je nedavno najavio mogućnost da bi se uz redovne predsjedničke održali i novi izvanredni parlamentarni izbori, nepunu godinu nakon prošlih, zatečena opozicija, ali i koalicijski partneri Vučićevih naprednjaka, nisu znali kud će prije, u hitno izlistavanje predsjedničkih kandidata ili u sklapanje predizbornih stranačkih koalicija, kako ne bi doživjeli potop na novim parlamentarnim izborima, nakon što su mnogi jedva preživjeli prošlogodišnje. Dodatnu zbrku među opozicijskim strankama i svojim koalicijskim partnerima, ali i u svojoj Srpskoj naprednoj stranci, Vučić je unio hoću-neću porukom da bi se mogao i osobno kandidirati na predsjedničkim izborima kako bi spriječio poraz Tomislava Nikolića ili nekog drugog naprednjačkog kandidata koji najavljuju izborne ankete. Odricanje od najmoćnije premijerske funkcije i prelazak na protokolarnu predsjedničku mnogima je u Srbiji nelogičan, iako bi Vučić kao stranački predsjednik itekako mogao kontrolirati i neku buduću SNS-ovu vladu, kao što je to nedavno kao predsjednik države radio Boris Tadić s DS-ovom vladom. No Tadiću i DS-u takav se hermafroditski aranžman teško obio o glavu: odveo je DS u urušavanje i raspad, a Tadića na margine srpske politike.
Vučić je izgleda svjestan i takvog ishoda svoje eventualne odluke da krene u utrku za predsjedničku funkciju, pa naglim zaokretima i nametanjem izbornih tema koje mu odgovaraju izluđuje političke konkurente i protivnike. Sukobom koji je s Prištinom buknuo zbog vlaka koji je oblijepljen porukom da je Kosovo Srbija krenuo put Kosovske Mitrovice, ustalasao je srpsku političku scenu, ali i uzbunio EU koja se morala umiješati nakon što su kosovske vlasti reagirale slanjem naoružanih specijalaca na sjever Kosova, pretežno naseljen srpskim stanovništvom. EU je brže nego inače reagirala i u Brisel privela srpske i kosovske predsjednike i premijere da se još jednom zakunu da će dijalogom nastaviti rješavati sporove i dosljedno i efikasno provoditi Briselski sporazum potpisan pod njezinim patronatom.
Iz svega toga Vučić je najviše politički profitirao jer je još jednom pokazao da se bez njegova vodstva u Srbiji i njezinu okruženju problemi i sukobi ne mogu rješavati. Pritom je opet demonstrirao spremnost na prioritetnu suradnju s EU-om u vođenju srpske državne politike, pa i uz malu pomoć svojih ruskih, američkih, kineskih i inih prijatelja. Stoga je već ovaj tjedan u izbornu kampanju vratio domaće teme: ekonomske i društvene, prije svega, hvaleći se pritom makroekonomskim uspjesima svoje vlade, ali i najavljujući njezina ulaganja u zdravstvo i sređivanje stanja u velikim javnim i državnim poduzećima, koja su desetljećima najveći teret srpskoj privredi, pa njihovo dovođenje u red mnogi u Srbiji, ali i u europskim i međunarodnim institucijama, nameću kao sljedeću najveću zadaću, bez čijeg će rješavanja srpska privreda teško doseći zelene grane.
