Subota, 18. lipnja

Ovoga juna se nosi Orjuna. Nakon što je predsjednica RH, zbog nekoliko bengalki ubačenih na nogometni teren, pokrenula opću hajku na ‘orjunaše’, ‘jugo-nacionaliste’ i ‘neprijatelje hrvatske države’, odlučio sam se strateški povući na otok Šoltu, a pirotehnička sredstva sakriti u podrum. Kada se već i navijačke skupine, koje prkose mafijašima u Hrvatskom nogometnom savezu, proglašavaju državnim neprijateljima, najmudrije je skloniti se na oslobođeni teritorij.

U trajektu razmišljam kako predsjedničina histerija dolazi u nezgodnom trenutku, jer je Vlada pala prije par dana, parlament je pred samoraspuštanjem, te je ona jedina vidljiva vlast u zemlji. Što ako – zbog epidemije ‘neprijatelja hrvatske države’ – odluči uzurpirati svoje ustavne ovlasti, što ako iskoristi činjenicu da zapovijeda oružanim snagama, što ako proglasi izvanredno stanje, pa organi reda krenu hapsiti velike skupine orjunaša i Jugoslavena, uvodi se policijski sat, po hitnome postupku donosi se Zakon o domovinskoj sigurnosti i formira Prijeki sud, posebnim ukazom predsjednica se imenuje Poglavnicom, iz Ustava se briše članak o slobodi govora i štampe, otvara se više logora za hrvatske izrode i nacionalne manjine, jedan od njih i u Jasenovcu, prve pobunjeničke grupe bježe u šume i kreću u oružani otpor, na tajnoj lokaciji u Lici osniva se Komunistička partija Hrvatske, agencije javljaju o krvavim borbama u Baniji i dalmatinskom zaleđu, vođe nekih zapadnih sila upozoravaju ‘samoproglašenu Poglavnicu RH’ da ‘prestane s fašističkim terorom’, požar sukoba i rata širi se diljem Europe, Marine Le Pen ističe da joj je ‘Poglavnica RH životni uzor’, vojnim udarom osvaja vlast u Francuskoj i otvara logore za imigrante, vođe partizanskoga pokreta otpora pozivaju NATO i savezničke snage da interveniraju, režim u Zagrebu uzvraća strijeljanjem velikog broja civila, Marine Le Pen uvodi rasne zakone, SAD i Velika Britanija napokon se odlučuju na invaziju… Malo čovjeku treba da proputuje svijetom: ukrcaš se na trajekt za Šoltu, a iskrcaš u Normandiji.

Nedjelja, 19. juna

Barem tri sata dnevno na Šolti se družim s Vitom, perspektivnim momkom starim devet godina, klempavih ušiju, musavoga lica i perverzne imaginacije. Nemam pojma zašto se taj jadnik prilijepio uz mene, ali pretpostavljam da s roditeljima nije u najboljim odnosima. A možda pati i od ozbiljnijih poremećaja ako je baš mene izabrao za prijatelja.

Poslije nedjeljne mise, gdje smo izmolili više očenaša i zdravomarija za sreću Domovine, poveo sam ga sa sobom na mjesno groblje, da zajedno odamo počast dragim pokojnicima. Ponio sam krasan buket, pronašao grob i skrušeno stajao nad njim nekoliko beskrajnih minuta.

‘Neka ti je laka zemlja, Vlado Republike Hrvatske’, promrmljao sam naposljetku.

‘Piški mi se’, dodao je Vito.

‘Zbogom Hasanbegoviću, zbogom braćo ustašoidi, zbogom crna legijo, zbogom katolička falango…’, tronuto sam deklamirao.

‘Piški mi se’, podvukao je Vito.

Sada mi je već mali kreten prilično išao na živce, pa sam ga uputio da negdje obavi ono što mora, dok ja skočim do česme i promijenim vodu u vazi.

‘Ali, nemoj slučajno da se piškiš na grob Vlade Republike Hrvatske’, opomenuo sam ga.

‘Neću’, umirio me Vito, ‘piškit ću se namjerno’.

Ponedjeljak, 20. lipnja

Ujutro je Sabor izglasao nepovjerenje samome sebi, Vito se na kauču igra s hladnim oružjem, a ja na televiziji gledam dirljivi kadar susreta hrvatske predsjednice i srpskog premijera, na sredini nekog mosta koji spaja našu i našu obalu. Kakva moćna simbolika! Ona je u decentnome modrom kostimu, a on u lijevoj ruci drži kitu, cvijeća ili nečeg sličnog.

Svatko razuman unaprijed zna kakve će biti posljedice mirotvornog rendesa: ona će u Hrvatskoj nastaviti harangirati protiv Srba, a on će u Srbiji nastaviti ozloglašavati Hrvate, ona će davati municiju njemu, a on će davati municiju njoj.

Ipak, reporter naglašava da je romantično druženje od historijskog značaja, pa su ona i on čak potpisali Deklaraciju o unaprjeđenju odnosa i rješavanju otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije.

‘Što su to otvorena pitanja?’, oglasi se Vito.

‘Otvoreno pitanje je zašto ti ne možeš držati zatvorena usta’, poučim ga.

‘A, jesu li ono Barbi i Ken?’, upita dečko zureći u ekran.

‘Pa sad’, predomišljao sam se, ‘on je bivši ljubitelj Šešelja, a ona sadašnji ljubitelj Thompsona, on ima pročetničke, a ona proustaške traume… Ali, dobro, mogu se složiti da su za ovu prigodu vjerodostojni kao Barbi i Ken’.

‘Bljak!’, zgrozio se Vito.

‘Zašto bljak?’, zbunih se.

‘Ne volim se igrati s Barbi i Kenom.’

‘A, s čim se voliš igrati, nevoljniče?’

’S pištoljima, strojnicama, tenkovima, haubicama…’

‘Pa i njih dvoje, Vito. Ona kita, cvijeća ili nečeg sličnog, je samo kamuflaža.’

Utorak, 21. juna

Ujutro je Tomislav Karamarko podnio ostavku na mjesto predsjednika HDZ-a, a navečer je nogometna reprezentacija Hrvatske pobijedila Španjolsku. Pisac ovog dnevnika smatra da je to bio dosta uspješan dan. Još samo da su Španjolci uspjeli izjednačiti…

Srijeda, 22. lipnja

Danas je Dan antifašističke borbe. Središnjoj proslavi, održanoj u šumi Brezovica kod Siska, nije prisustvovao nitko iz državnoga vrha. Štab na Pantovčaku zauzet je borbom protiv ‘orjunaša’ i ‘neprijatelja hrvatske države’, među koje spadaju i učesnici manifestacije u Brezovici.

Na ovaj praznik obično posjetim ličnost koju sam nazvao Pavliša. Pavliša je partizan isklesan u kvalitetnom kamenu, s mjestom prebivališta u centralnome parku šoltanske općine Grohote. Pavliša je izrađen u dobroj staroj socrealističkoj tehnici, s puškom u lijevoj i bombom u desnoj ruci, kojom zamahuje u smjeru neprijateljskih formacija što su se rasporedile oko Konzumove samoposluge.

Na postolju je isklesan i grb sa šest baklji, simbol neke drevne civilizacije. Gledam Pavlišu, gledam grb, pa opet Pavlišu, pa opet grb…

‘Kako si ti preživio, crni sinko…?’, upitah se.

‘A zašto ne bih preživio?’, uzvrati Pavliša, spomenički ponosno.

‘Pa, mislim, ipak je ovo Hrvatska…’, tiho rekoh.

Ratnik mramornim pogledom obuhvati okoliš i dobaci s prezirom: ‘Ovo je park u Grohotama!’

‘Ali, ta bomba u ruci…’, inzistirao sam.

‘Šta fali bombi?’, nakostriješio se.

‘Ništa’, kazah. ‘A što ako predsjednica Republike pomisli da je to bengalka?’

Samo što sam se bio načas okrenuo, pozdravljajući nekog susjeda, a Pavliša je već zbrisao s postolja, da bi se, nesnosno krckajući, sakrio u žbunje.

Četvrtak, 23. juna

Čim se smračilo, sve je opustjelo. Šetnice i kafići zjape prazni. Lokalni živalj, prikovan uz BBC i druga sredstva informiranja, grozničavo iščekuje rezultate referenduma u Velikoj Britaniji. Potpuno mi je jasna ta otočka logika, jer je Britanija neka vrsta prethodnice: kakav bude odnos najvećega europskog otoka s Europskom unijom, takva će jednom biti i relacija Šolte s Hrvatskom.

Petak, 24. lipnja

Rano ujutro otočani jure van iz svojih kuća poneseni euforijom zbog rezultata glasanja. Pozdravljaju se uzdignutim palčevima. Centralna proslava je u konobi ‘Velika Šolta’.

Dnevnik prenosimo sa stranice Radija Slobodna Evropa