U januaru 2012. godine bila sam na Zimskom seminaru za nastavnike srpskog jezika koji se, već tradicionalno, održava na Filološkom fakultetu u Beogradu. U subotu, 14. januara, u Sali heroja bila je promocija izdanja Društva za srpski jezik Srbije. O novim knjigama govorili su prof. dr Zona Mrkalj i dr Aleksandar Milanović. Odjednom je salom odjeknuo gromoglasan aplauz, svi sudionici seminara su se ustali i pozdravili punačku ženicu koja je prosto dolepršala do katedre i u Salu unijela pozitivnu energiju kakvu imaju samo osobe čista srca i blagorodne. Bila je to Mileva Čuturilo, koja je 35 godina bila sekretar na Katedri za jugoslovensku književnost i aplauz koji je pobrala pokazao je da su je generacije studenata upamtile samo po dobru. Ona je promovisala knjigu Anđelije Popov: Profesori naše katedre, koju je priredila za štampu i monografiju: Stevo Čuturilo - pedagog, pisac, prosvetitelj, autora Danice - Kaće Čolović i Srđana Čolovića, na kojoj je bila saradnik.
O Stevi Čuturilu, rođenom u Lici, pričala je toplo i nadahnuto ne skrivajući radost što je, poslije toliko godina autor prvog Bukvara, koji je 50 godina bio u upotrebi u Knjaževini Crnoj Gori, Kraljevini Srbiji i Kraljevini SHS, konačno izvučen iz zaborava i što je njegov književni i prosvetiteljski rad predstavljen čitateljskoj publici. U sveopštoj gužvi pred početak skupštine Društva, prišla sam toj vedroj ženi i čestitala joj što je s takvim žarom predstavila jednu zaboravljenu ličnost važnu za obrazovanje tolikih naraštaja. Čuvši da sam iz Hrvatske, poklonila mi je pomenutu knjigu i odvela me u dekanat gdje mi je pokazala mnoštvo slika, rukopisa iz kojih je ova knjiga nastala. Zahvalila sam joj se i obećala da ću bajku o ovom velikom čovjeku ispričati svima koji su voljni da je čuju, posebno onima koji su se, kao Stevo Čuturilo, opredijelili da svoje znanje nesebično dijele mladim naraštajima na ‘opštu polzu’ naroda kojem pripadaju i društva u kojem žive.
Kada sam počela da proučavam život ovog velikog čovjeka, bila sam iznenađena što o njemu nisam našla nijednu knjigu u biblioteci Srpskog kulturnog društva Prosvjeta u Hrvatskoj, i što je među Srbima u Hrvatskoj malo poznat, a podataka o njemu na internetu bilo je malo, tako da sam bila upućena isključivo na spom,enutu monografiju i na podatke koje sam našla u biblioteci na Cetinju, gdje je Stevo Čuturilo boravio nekoliko godina.
Želeći da s njegovim radom upoznam nastavnike i profesore srpskog jezika u Hrvatskoj, održala sam predavanje o ovom velikom čovjeku u Dalju, u Kući Milankovića u jesen 2012. godine.
Stevo Čuturilo rođen je na Petrovdan, 12. jula 1846. u Dabru Ličkom, desetak kilometara sjeverno od Otočca, u tadašnjoj Vojnoj krajini, kao najstarije od sedmoro djece Petra i Stake Čuturilo, časnih i vrijednih ljudi, o kojima je uvijek govorio s poštovanjem i ljubavlju.
Preci porodice Čuturilo doselili su se u Vojnu krajinu iz Hercegovine u drugoj polovici XII vijeka. Austrija, koja je tada gospodarila ovim područjem, dijelila je zemlju doseljenim porodicama, prema broju muškaraca sposobnih za borbu. Svaki muškarac dobijao je po osam jutara zemlje. Obaveza naseljenih Srba bila je da brane austrijsku granicu od turskih upada i oni su to činili puna četiri vijeka do 1871. godine kada je Vojna krajina ukinuta carskim ukazom.Stevo je cijelog života ostao emotivno vezan za svoj rodni kraj što potvrđuje činjenica da je svom imenu dodao pridjev Dabarski i tako se potpisivao.
Stevo Čuturilo je završio dva razreda Pučke škole u Dabru. Prota Dimitrije Babić, kum porodice Čuturilo, prvi je uočio Stevinu želju da što više nauči i kada se uvjerio da je Stevo sam za nedelju dana naučio da čita i piše ćirilicu iz Katihizisa, oduševljeno je rekao: ‘Bog je tebe, sinko, stvorio za nauku i školovanje! Kazaću ja i Ćaći (Stevovom đedu) i Petru (ocu) da te moraju dalje školovati!’
Pošto je tada bio službeni jezik u Vojnoj krajini njemački, završio je i trogodišnju Njemačku školu u Škarama. Otac je odlučio da svog sina Stevu, koji je obdaren za nauku i voli školu, podrži i pomogne mu. Nemirnog duha i željan znanja, u Otočcu je završio Glavnu školu. Tu je završio i pedagoški kurs za pučke učitelje i sa 16 godina dekretom je postavljen za učitelja trorazredne Njemačke osnovne škole u Dabru sa platom od 15 forinti mjesečno. Tu je ostao narednih pet godina. Njegov otac bio je presrećan što mu je sin učitelj u rodnom mjestu. Tada ga je i oženio jednom bogataškom jedinicom i taj brak je, bez razumijevanja i ljubavi, bio osuđen na neuspjeh. Stoga je Stevo ubrzo napustio tu zajednicu. Dobivši stipendiju za dalje školovanje upisao se u 2. razred Realke u Petrinji i uporedo s njom završio i Učiteljsku školu. Bio je postavljen za učitelja u uglednoj carskoj školi (trivijalki) u Rakovici, a kasnije u Građanskoj školi u Otočcu. Pred carskom komisijom položio je s odličnim uspjehom sve predviđene ispite i diplomirao po programu Ditesovog Bečkog pedagogijuma.
Bio je upravnik Građanske škole u Karlobagu, a zatim Građanske škole u Otočcu.
Osim prosvjetnog i političkog rada, Čuturilo je bio aktivno uključen u politički život Srba u Vojnoj Krajini. Bio je izabran za člana Gornjokarlovačke eparhijske skupštine, za poslanika u srpskocrkvenom narodnom Saboru u Sremskim Karlovcima, za člana Zemaljskog školskog vijeća za Vojnu Krajinu u Zagrebu i za člana Okružne skupštine. U svim tim institucijama s uspjehom je zastupao vjerske i prosvjetne interese srpskog naroda i zalagao se za bolje životne uslove naroda Krajine.
Bio je vatreni pobornik ideja Svetozara Miletića. Njegovi govori u Saboru bili su objavljivani u rodoljubivom listu ‘Zastava’ s kojim je sarađivao i poznati pjesnik Zmaj Jova Jovanović, Čuturilov veliki prijatelj i pobratim. U listu Zastava stoji komentar da je Čuturilo bio ‘prirodni govornik koji vrlo prijatno i strogo misli svoje razlaže.’
Stevo Čuturilo imao je veliku zaslugu za očuvanje krajiških šuma. Na mitingu na Plitvičkim jezerima svojim je vatrenim govorom spriječio mađarsku vladu da poslije ukidanja Vojne granice 1871. sve šume u Krajini proglasi narodnom svojinom. Svoj revolt prema austrougarskoj politici usmerenoj protiv Srba, Stevo Čuturilo je ispoljio napuštanjem Austro-Ugarske 1875. i pristupanjem hercegovačkom ustanku poznatom kao Nevesinjska puška.
Godine 1875. Hercegovci su podigli ustanak protiv nesnosne turske tiranije. Ustanicima se pridružio i Čuturilo, stupivši u četu dobrovoljaca Francuza Barbijea. Stevo se tokom ustanka teško razbolio zbog čega je prebačen u Herceg Novi na liječenje. Oporavio se od bolesti, ali ne dovoljno da se vrati na ratište. Zbog toga pristaje da u Srpskoj pomorskoj školi na Srbini predaje njemački jezik. Tu se upoznao sa Simom Matavuljem, koji je u toj školi predavao francuski jezik, s kojim će se kasnije pobratimiti i na kojeg će uticati da se počne baviti pisanjem, prepoznavši talenat nadarenog pripovjedača.
Na Vidovdan 1876. Srbija i Crna Gora objavile su rat Turskoj. Čuturilo je odlučio da se priključi crnogorskoj vojsci i zato je dao otkaz u Pomorskoj školi. Stevo Čuturilo aktivno je učestvovao u ratu Crne Gore sa Turskom. Njegov ratni dnevnik ‘Dnevne zabilješke u ratnom pohodu Crne Gore protiv Turske u godini 1876.’ značajan je dokument za proučavanje tog istorijskog perioda i ličnosti knjaza Nikole, vrhovnog komandanta crnogorske vojske, kao i morala crnogorske vojske. U Zabilješkama je do detalja opisao tok bitke na Vučjem dolu u kojoj je Muktar-pašina vojska bila potpuno poražena.Cijeneći Čuturilove zasluge u ovom ratu, knjaz Nikola mu je među prvima dodijelio Spomenicu rata za oslobođenje 1875-1878.
Drugi dio feljtona pročitajte ovdje, a treći dio ovdje.
