S dvotrećinskom većinom antičavistička opozicija nakon 17 godina dolazi na vlast u Venecueli, pobijedivši na nedavnim parlamentarnim izborima dosadašnje vladajuće socijaliste okupljene oko Ujedinjene socijalističke partije Venecuele (Partido Socialista Unido de Venezuela, PSUV). S osvojenih 112 mjesta od ukupno 167 u nacionalnom parlamentu, alijansa raznobojnih desnih opcija okupljenih pod imenom Okrugli stol demokratskog jedinstva (Mesa de la Unidad Democrática, MUD) dobiva, između ostaloga, i mogućnost da sazove referendum za opoziv aktualnog predsjednika Nicolasa Madura, da promijeni ustav, da opozove sve socijalne zakone, jednom riječju da Venecuelu na ekspresan način vrati u situaciju prije 1998. godine, odnosno da restaurira rentijerski kapitalizam kakav je u toj zemlji do tada vladao. To, zapravo, znači da u opasnost dolaze svi oni probici na socijalnom i političkom planu koje su postigli Hugo Chavez i kasnije Maduro u borbi protiv siromaštva, postignuća koja se odnose na omogućavanje većini stanovništva pristup besplatnom zdravstvu, obrazovanju, kao i na planu stambenog zbrinjavanja. U riziku su sada i sve one političke beneficije vezane uz povećanje demokratske participacije ruralnog i siromašnijeg dijela stanovništva. Na jednom od zadnjih predizbornih mitinga u Caracasu, Maduro je poentirao riječima: ‘Koji je plan desnice? Da ukine penzije, vrati starije stanovništvo na rad, dovede MMF koji će nam oteti naftno bogatstvo, privatizira školstvo i zdravstvo i tako zapravo okonča našu socijalnu misiju.’

Ekonomska kriza u Venecueli, poput one u SFRJ, proizlazi iz stalnih napetosti i kontradikcija vezanih uz usklađivanje neposrednih potreba stanovništva s neophodnim strukturnim promjenama u privredi i društvu nužnima kako bi se dosegnuli strateški horizonti

Stoga nije neobično da je jedan od prvih zahtjeva poslovne elite, upućen novom sazivu parlamenta samo dan nakon izbora, ukidanje zakona o pravednim cijenama. Riječ je o mjeri uvedenoj kako bi se stalo na kraj špekulacijama i mjeri kojom je maksimalni profit ograničen na 30 posto. Protivnici tog zakona tvrde da je on jedan od glavnih uzroka nestašica i da njegovo ukidanje može dovesti do ponovne rentabilnosti poslovanja. Drugi zahtjev bio je pak da se ukine postojeći zakon o radu. U tom smislu, Maduro je u pravu kad kaže da je gubitak ovih izbora zapravo pokazatelj da je u prvom redu izgubljena ekonomska bitka.

Svih ovih godina Bolivarska revolucija na planu ekonomije suočavala se s protivljenjem stare ekonomske klase i poslovne elite politici reaproprijacije profita iz naftnog biznisa i njegovog usmjeravanja prema većini stanovništva. Privatni je sektor na demokratizaciju naftnih prihoda odgovorio većim ili manjim bojkotom, otvorenijim protivljenjem (lockout gazda) ili povlačenjem investicija iz tog sektora, nezadovoljan ne toliko činjenicom podržavljenja naftne industrije, koliko raspolaganjem dobicima iz tog posla, odnosno redistribucijom u pravcu širokih narodnih masa.

Kako izgleda kad desna opozicija organizira štrajk najbolje je na primjeru Čilea s početka sedamdesetih godina opisao Pablo Neruda, a vrijedi i za Venecuelu danas. Dakle: ‘Opoziciji je bilo lako organizirati štrajk, obustava je trajala do samog kraja bez ijednog trenutka prekida jer je financirana novcem iz inozemstva. CIA je preplavila državu dolarima podržavajući štrajk gazda i strani kapital se spustio u sada formiranu crnu burzu.’

Valja dodati da je Venecuela bila i kolateralna žrtva nepovoljne vanjske konjunkture, odnosno rusko-američkog naftnog rata koji je rezultirao smanjenjem cijene nafte na svjetskom tržištu u posljednje dvije godine sa sto na 40 dolara po barelu.

Sve ono što privatni sektor odbija proizvoditi, mora nadoknaditi vlada. Rezultati tog konflikta su ogromna inflacija, crno tržište deviza i nestašice. Vanjski saveznici domaćih poslovnih elita, Amerikanci u prvom redu, svoj dio posla su obavili onemogućavajući Venecueli pristup klasičnim izvorima novca na međunarodnom tržištu (čime bi se donekle amortizirala unutrašnja nepovoljna financijska kretanja) i treningom desne opozicije. U vezi toga zanimljiva je priča koju je nedavno spomenuo Michael Lebowitz o ulozi američkih organizacija (NED, IFI, USAID) u vođenju antivladinih studentskih demonstracija u Venecueli. Riječ je o studentima, uglavnom s privatnih fakulteta, koji su bili instruirani, između ostalih, i od sada već notorne beogradske organizacije ‘Otpor’. Naime, nakon propasti američkog plana A u rušenju Chaveza (državni udar 2002. i štrajk gazda odmah iza toga), prešlo se na plan B, organiziranje studentske oporbe i na tzv. strateški marketing.

Dakle ekonomski neuspjeh ‘socijalista za 21. stoljeće’, na čemu voli inzistirati desna i zapadna štampa, točnije ono što je dovelo Venecuelu u krizu, proizlazi iz stalnih napetosti i kontradikcija vezanih uz usklađivanje neposrednih potreba stanovništva s neophodnim strukturnim promjenama u privredi i društvu nužnima kako bi se dosegnuli strateški horizonti. To je nešto što je u konzervativnoj ekonomiji manje-više nepoznat problem, dok je u progresivnoj krucijalan. To može dovesti i do delegitimiranja sistema, baš kao što su tzv. politika stabilizacije i nestašice osnovnih namirnica kao direktna posljedica te politike 1980-ih godina dovele do delegitimiranja jugoslavenskog sistema i njegovog kasnijeg urušavanja.

U širem kontekstu, poraz ljevice u Venecueli dolazi u paketu s pobjedom desnog predsjedničkog kandidata u Argentini Mauricija Macrija i opozivom brazilske predsjednice Dilme Rousseff koji je u toku. Sve to vodit će pregrupiranju lijevih pokreta i vjerojatnoj radikalizaciji aktivista na terenu. Najvjerojatnije će birokratizam i korumpirani vrh biti prokazani i ostracirani (među njima možda i Maduro, kojeg neki smatraju jednim od uzročnika poraza), a reformizam će vrlo vjerojatno biti odbačen kao buduća strategija u tim krugovima. Neki ovo već uspoređuju sa Španjolskom iz 1934., kad je uslijedio ustanak borbenih i radničkih masa u Asturiji i Kataloniji nakon lošeg izbornog rezultata.

Bolivarizam će, smatraju neki, izaći iz ovog šoka samo ako se vrati naslijeđu Chaveza iz najradikalnije njegove etape, one u kojoj je u svom govoru ‘Promjena smjera’ nedvosmisleno tražio ukidanje buržoaske države i ustanovljenje socijalističke privrede.