Izvoznici priželjkuju ozbiljnu promjenu ekonomske politike – ali joj se ne nadaju. Zato su u svojim zahtjevima iznimno oprezni i skromni. Prošlog su tjedna, konačno, skupili hrabrost da javno zatraže ono što odavno sanjaju, deprecijaciju kune, ali na način koji, kako kažu, ne bi previše pogodio ni prezaduženo stanovništvo ni državu, a pozitivni efekti bili bi veći od negativnih. Koji je to način? Trebalo bi smanjivati precijenjeni tečaj za samo dva posto godišnje u sljedećih pet godina, pa bi na kraju tog razdoblja kuna bila slabija za jednu desetinu. Je li to dovoljno da promijeni ekonomsko stanje u zemlji?
To je teško reći unaprijed, ali oni vjerojatno imaju neku računicu, pogotovo jer su potražili pomoć prof. dr. Marijane Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Upravo taj postotak već je jednom odigrao veliku ulogu u situaciji koja je bila vrlo slična našoj. Od bitke kod Waterlooa, gdje je konačno potučen Napoleon, do početka Prvog svjetskog rata, dakle punih 99 godina (od 1815. do 1914.), sve su cijene u Britaniji bile iste, a posljedično i tečaj funte. To se počelo mijenjati čim je počeo rat, pa je četiri godine poslije, na njegovom kraju, razina cijena u zemlji bila bitno veća, čemu se prilagodio i tečaj. Ali tada su britanski političari, opijeni pobjedom, odlučili da vrate staru slavu imperiji u kojoj nije zalazilo sunce, a funta je bila njen simbol, pa su uspostavili tečaj kakav je postojao prije rata. Ministar financija tada je bio Winston Churchill, kojem ništa nije bilo važnije od britanske veličine. Rezultati su bili isti kao u današnjoj Hrvatskoj: pad izvoza i rast uvoza, procvat trgovine na račun proizvodnje, rastuća nezaposlenost, nedostatak razvojnih investicija itd. A onda je, početkom 1930-ih godina, iz Amerike stigla i Velika depresija. Tek je novi rat, koji je za Engleze počeo godine 1939., donio i novu ekonomsku politiku.
Za nas je posebno zanimljivo pitanje za koliko su Churchill & co. precijenili funtu. Koliko je u postocima iznosila greška čije su posljedice bile tako teške i toliko skupe? Ekonomisti koji su poslije analizirali to razdoblje došli su do istog zaključka. Za deset posto! Za samo deset posto! Dakle točno onoliko koliko sada traže naši izvoznici. Naravno, to je samo slučajnost, ali ipak poučna, jer pokazuje kako teške posljedice mogu imati i naoko male greške u tečaju.
Izvoznici nisu rekli predviđaju li i neke druge mjere koje bi trebalo donijeti istovremeno s deprecijacijom. Sama za sebe ona, naime, ne bi riješila ništa, jer bi neminovan rast cijena poništio sve njene efekte. Deprecijacija, koliko god bila mala, uvijek je preraspodjela, a na to nitko ne pristaje dobrovoljno. Zato bi svi kojima sadašnji tečaj odgovara tražili kroz inflaciju uspostavljanje starih odnosa. Barem to smo naučili u bivšoj Jugoslaviji, kad se deprecijacija još zvala devalvacija i kad su nekadašnje republičke birokracije uvijek štitile svoju privredu od njenih posljedica. Kako spriječiti da se sada ne dogodi isto? Izvoznici o tome šute, ali nešto se ipak može zaključiti po tome što kao pozitivan primjer navode politiku koju je vodila Slovenija u razdoblju prije uvođenja eura.
Mnogi su Hrvati tada kupovali u Sloveniji, a svaki put kad bi prešli granicu, dočekalo bi ih ugodno iznenađenje. Za svoje kune dobivali bi nešto više slovenskih tolara nego prije mjesec dana. Veselje, međutim, nije trajalo dugo. U trgovini bi shvatili da za više tolara dobivaju istu količinu robe kao prošli put. Slovenija je, naime, vodila politiku ciljane inflacije, pa je tečaj stalno prilagođavala cijenama. Tako izvoznici nisu gubili konkurentnost, a inflaciona igra nije imala smisla. Slovenija je u to vrijeme bila najuspješnija od svih tranzicijskih zemalja. Njena je zvijezda počela tamniti kad je uveden euro, dakle kad je izgubila monetarnu samostalnost kojom je čuvala vlastito gospodarstvo. To je jedan od dva bitna razloga sadašnjih slovenskih ekonomskih teškoća. Dugi je dolazak na vlast nacionalističke struje Janeza Janše i tajkunskih igara koje su njeni klijenti odmah pokrenuli.
Misle li sada hrvatski izvoznici da bi i kod nas trebalo pribjeći ciljanoj inflaciji? Oni o tome šute, a ne spominju čak ni minimalnu inflaciju, koju ekonomisti smatraju nužnom i korisnom. Riječ je o 1,5 do dva posto godišnje, što je posljedica normalnih kretanja na tržištu, kao što je na primjer uvođenje novih proizvoda. Bez toga nema razvoja, kažu oni. Ali i to je dovoljno da poništi efekte deprecijacije za koju se izvoznici zalažu. Iako bi barem spriječilo daljnje jačanje kune. U dvadesetak godina od uvođenja sadašnjeg tečaja nakupilo se inflacije, po sistemu cijena na cijenu, za ukupno oko 80 posto.
Činjenica da o svemu tome izvoznici nisu rekli ni riječ govori kako oni ne vjeruju da će ih itko poslušati. Vjerojatno su nakon nastupa stručnjaka njemačkog IFO instituta, koji radi na ekonomskom programu HDZ-a i koji se otvoreno zalaže za deprecijaciju, kao i nakon burnih istupa HDZ-ovog Gorana Marića protiv politike Narodne banke, odlučili da i sami puste probni balon. Mali, ali ipak dovoljno šaren da se zna o čemu je riječ. A o detaljima će poslije, ako do toga dođe. Teško je vjerovati i da je program dva posto kroz pet godina ono što zaista žele. Hrvatska je ekonomija preduboko potonula da bi se mogla izvlačiti politikom malih koraka. Potrebna je nova ekonomska politika, i to odmah. Bez nje sređivanje države, kakvo provode premijer Zoran Milanović i njegova vlada, ima smisla kao i laštenje kvaka na ‘Titaniku’ koji plovi kobnim kursom.
Možda bi deprecijacija od deset posto bila dobar prvi korak u pretvaranju uvozničke i trgovačke privrede u proizvodnu i izvoznu. A Hrvatske u zemlju iz koje potencijalni strani investitori ne bi odlazili čim stave brojke na papir, uz kurtoazne pohvale ljepoti pejzaža i obećanja za neku neizvjesnu budućnost. Ali u tom bi slučaju trebalo u paketu s deprecijacijom kune donijeti i niz drugih mjera. U prvom redu o kontroli monopolskih cijena, bez čega bi tzv. netržišni sektor, u koji spadaju komunalna i druga javna a i neka državna poduzeća, ubrzo pojeo sve pozitivne efekte deprecijacije. Tu se dobrim dijelom uhljebio i nabujali parazitski dio društva, kojem je dobro ovako kako jeste. Drastičan primjer su viceguverneri, koji uz plaće od 30.000 kuna neto na račun Hrvatske narodne banke prebacuju kamate za svoje privatne kredite, dok ta ustanova žestoko brani pravo banaka da zelenaški gule građane. Trebalo bi, naravno, smanjiti i kreditno opterećenje građana, i to na neki od poznatih načina. Na primjer tako da se istovremeno s deprecijacijom prestane primjenjivati devizna klauzula.
Kao i svaka promjena koja dira u materijalne interese, to će izazvati žestoke otpore i sukobe. Zato traje ovo samozavaravanje kako je prevladana recesija i kako je jedan posto zadovoljavajući rast. Tko je to rekao da je birokratu na vlasti sve u redu, sve dok mu se nebo ne sruši na glavu?
