Aktualna predizborna kampanja već iscrtava, s osloncem na razne ankete, neku moguće drukčiju sliku hrvatske političke reprezentacije. Još uvijek nije sasvim jasno koji su realni dometi te perspektive, ali s razlogom se čini da bi u sastavljanju iduće državne vlasti, zakonodavne i izvršne, određenu značajnu poziciju mogle imati neke za Hrvatsku atipične pojave. Među njima se u posljednje vrijeme sve više nameće kandidatska grupacija Most nezavisnih lista koju predvodi metkovićki – iliti metkovski, kao što kažu u tom kraju – gradonačelnik Božo Petrov.
Riječ je o već poznatoj figuri lokalne politike oko koje se na valu izvjesnih opipljivih uspjeha okupilo još nekoliko sličnih vodećih političara s istih razina vlasti. Posljednje zvučno ime u tom društvu je pak Drago Prgomet, donedavno drugi čovjek HDZ-a, potom stranački disident, no s profilom koji razmjerno teško spada u tu stranku. Njegovo pristupanje Mostu govori međutim ponešto o novom, širem zahvatu pri ekipiranju dotičnog neovisnog skupa. Zasad možemo ustvrditi kako je ipak riječ o sastavu i platformi suvislijoj i progresivnijoj od većine drugih manjih igrača na sceni, primjerice zabrinjavajuće manjkavog Živog zida. Utoliko su i pozitivne vijesti prema kojima se Most u anketama probio iznad takvih i sličnih suparnika.
U poredbi s najvećim strankama također bi se našlo više prednosti u krugu Mosta; zadržat ćemo se na pojedinim strukturnim momentima. U njegovoj programskoj osnovi, naime, naglašen je odmak od partitokratske elitizacije društva koja rezultira koruptivnim pristupom vlastima kao plijenu u vidu beriva i prinadležnosti te drugih radosti stranačkom kadru i kapilarnim mu prirepcima. Petrov otpočetka ispravno uočava nelegitimnost te suštinski antidemokratske, ekskluzivne organizacije ukupnog državnog sklopa. Dosljedno tome, on i njegovi ističu nužnost reforme javne uprave s kojom se vodeće stranke, takve kakve jesu, naprosto ne mogu suočiti.
Druga je važna karakteristika djelovanja Bože Petrova i nekih od lokalnih vlastodržaca u njegovu društvu to što su realizirali objektivne praktične uspjehe pri upravljanju svojim jedinicama uprave. Konkretno, nakon pustoši u gradskim financijama poslije mandata notornog Stipe Gabrića Jamba, nove vlasti Metkovića uspostavile su drukčiji model upravljanja kojim u prvi plan dospijeva javni interes namjesto privatne koristi onih koji odlučuju. Zagovara se oštra štednja uprave i odricanje s ciljem stabiliziranja ekonomske svakodnevice lokalne zajednice, ali i šire.
Kod ekonomsko-političkih zahtjeva na širem potezu, Most izdvaja nekoliko zona neophodne akcije: progresivniji odnos prema prometnoj infrastrukturi, više ekološke standarde, prehrambenu i energetsku neovisnost države, veću fiskalnu odgovornost. No tu negdje, između opravdanih sektorskih uvida i moralke koja voluntaristički smjera na apstraktno etičko čišćenje političkog polja, kriju se i potencijalno fatalni limiti Mosta. Jer ono što ta grupa ne bi premostila, a jaz su zajednički iskopali HDZ i SDP, tiče se primarno strateških ekonomsko-političkih tema pod ruku s demokratizacijom. 'Poticanje gospodarstva, to je ono što treba Hrvatskoj', rekao je Petrov prošli tjedan na RTL-u. A za Novu TV, na upit je li isto voditi grad i državu, kazao je da 'nije, ali je princip isti'.
No uopće nije isti princip, ne samo u tehničkom pogledu već i u promišljanju ekonomsko-političke teorije i provedbi u praksu. 'Proširenje poduzetničke baze kroz stimulacije i olakšice poduzetnicima', kao što sugerira program Mosta, nije vizionarstvo; štoviše, posrijedi je reprodukcija iste zablude u kreiranju poretka koji je ovu državu, dakako u zadanom kontinentalnom i planetarnom kontekstu, utjerao u kroničnu krizu i osiromašenje najširih slojeva. Sadržaj demokracije na raspolaganju onoj golemoj većini koja se ne ubraja u poduzetništvo nego prodaje svoj rad ostao bi tako šupalj, jalov, ceremonijalan – a to nude i SDP i HDZ.
Ako misli Petrov, psihijatar po struci, da liječnici, učitelji ili uzgajivači mandarina trebaju ravnopravno zaći u opću politiku, pitanje je zašto ne bi svi odlučivali o ekonomskim orijentacijama i prioritetima, na raznim nivoima. Ostaje netaknutom enigma dokad će ekonomsko, manipulativno izlučeno van političkog, padati jednako na slijepu pjegu mladih nada i starih razočaranja domaće politike, krotkih spram upravo takvog interesa krupnog kapitala, a kao udarni simptom neoliberalne doktrine u anamnezi epohe. Ukoliko jedan Most zauzme vidniju ulogu u državnoj vlasti, suočit će se s tim potisnutim kompleksom ili će se efektom svrstati uz one koje danas kritizira.
