Vjerojatno najpoznatiji mockumentary, tj. lažni (satirički) dokumentarac s temom osvajanja svemira, francuski je film ‘Dark Side of the Moon’ iz 2002. Williama Karela, doista fascinantno ostvarenje za koje gledatelji tek na samom kraju shvaćaju da ono što su gledali nije senzacionalno razotkrivanje američkog lažiranja leta na Mjesec nego parodijska konstrukcija. Ali kako bi i shvatili kad se u filmu osobno pojavljuju udovica Stanleyja Kubricka koji je tobože režirao lažno slijetanje i velike političke face Kissinger i Rumsfeld, kao i sam legendarni astronaut Aldrin koji potvrđuju sumnje o lažiranju. Karel je to postigao intervjuirajući neke od protagonista skrivajući svoje prave namjere, dok je od drugih preuzeo već postojeće snimke i stavio ih u novi kontekst, a da bi potpuno sklopio urnebesnu cjelinu, dio razgovora snimio je s glumcima u ulogama fiktivnih protagonista američkog programa leta na Mjesec. Vještom montažom materijala došao je do potpuno izmišljene, ali nevjerojatno uvjerljive priče, čiji je primjer pokušao slijediti slovenski sineast Žiga Virc u filmu ‘Houston, imamo problem!’.
Virc je krenuo od vizionarskih, na preciznim proračunima temeljenih predviđanja slovenskog (raketnog) inženjera rođenog u Puli, Hermana Potočnika Noordunga, jednog od ključnih pionira moderne astronautike. Parodijska teza njegova filma jest da su jugoslavenske komunističke vlasti otkrile Noordungove spise i s osloncem na njih pokrenule svemirski program, a kad su se Amerikanci našli u problemima zbog sovjetske dominacije u počecima tzv. svemirske utrke, odlučili su od Tita, za ogroman novac, otkupiti dotični program, ne znajući da kupuju mačka u vreći. Kad su to shvatili, počeli su pritiskati jugoslavenskog vođu koji im je tajno poslao 26 inženjera, među kojima i jednog od filmskih protagonista, ali koji program nisu osposobili. Naposljetku, Ameri su vlastiti svemirski projekt ostvarili bez ikakvog utjecaja onog jugoslavenskog, pa su od Tita tražili povrat novca i, skraćeno rečeno, sve je to u konačnici dovelo do raspada Jugoslavije.
Glavna autorska greška bila je jednu fiktivnu temu, prodaju jugoslavenskog svemirskog programa SAD-u, proširiti do te mjere da se izravno poveže sa sasvim drugom – raspadom Jugoslavije. Da bi se ta veza uspostavila moralo se otvoreno falsificirati povijesne činjenice (npr. izvoz Yuga u Ameriku smješten je u Titovo doba), što je promašen potez jer eksplicitno lažno govori o onom čega se većina živućih stanovnike bivše domovine, i potencijalnih gledatelja filma, dobro sjeća. Drugi promašen izbor bila je odluka da se ismije tobožnji jugoslavenski svemirski program, a zajedno s njim zapravo kompletna jugoslavenska tehnologija (zato je dodan Yugo) – iz današnje perspektive bijedne industrijsko-tehnološke zbilje jugoslavenskih zemalja sljednica rugati se u tom aspektu zemlji čija su poduzeća uspješno djelovala u znatnom dijelu svijeta naprosto je priglupo, a i čisto filmsko-parodijski bilo bi zabavnije pratiti priču u kojoj bi se američki svemirski program zaista temeljio na jugoslavenskom. I naposljetku, film se u završnici pretvara u ozbiljan obračun sa samim Titom, što žanrovski nije naročito primjereno, a i izvedeno je na banalan način.
S druge strane, tehnički aspekt djela prilično je fascinantan: digitalna obrada slike i zvuka toliko je dobra da je doista teško uočiti razliku između arhivskih snimaka stvarnog Tita i pseudodokumentarne rekonstrukcije s glumcem, no to hvalevrijedno dostignuće ne može dokinuti činjenicu da uradak počinje gubiti dramaturški zamah već nakon prve trećine trajanja i da se u konačnici pretvara u prilično jeftinu antijugoslavensku propagandu.
