Pismo Tomislava Karamarka u kojemu je pozvao Zorana Milanovića da sjednu za stol i pokušaju se dogovoriti kako da ublaže podjele u društvu te zajednički rade na prevladavanju gospodarske krize, postalo je nova točka sukobljavanja HDZ-a i SDP-a, ali i novih podjela u javnosti. Karamarko, koji nije bio sposoban dijalogom riješiti svoje sporove sa stranačkim neistomišljenicima, Jadrankom Kosor, Martinom Dalić i Dragom Prgometom, nego ih je na ovaj ili onaj način potjerao iz HDZ-a, odjednom je u sebi otkrio osobine pomirljivosti, tolerancije i dijaloga. Pritom je, navodno, očekivao da će njegovu pruženu ruku Milanović prihvatiti, iako zna da je i SDP-ov lider svoje unutarstranačke sporove s Mirelom Holi, Slavkom Linićem i Aleksandrom Kolarić riješio istom rigidnom metodom kojom se i sam rješavao svojih HDZ-ovih oponenata.
Lideri koji nisu sposobni u unutarstranačkim odnosima njegovati i razvijati dijalog, toleranciju i konsenzualno dogovaranje kao prvorazredno načelo svojeg političkog djelovanja, neuvjerljivi su kad naprasno odluče svojim najljućim političkim protivnicima ponuditi detant i dogovorno prevladavanje podjela i sukoba. Milanović je barem ostao dosljedan odbivši Karamarkovu ponudu, a zapravo je i politički mudro postupio kad nije pristao s Karamarkom neformalno i izvaninstitucionalno razgovarati o načelnim ‘svemirskim’ temama koje je ovaj predložio, kao onima oko kojih bi se trebali dogovoriti kako bi, navodno, smanjili društvene tenzije. Milanović je Karamarku i javnosti poručio da ne odustaje od svojih ideološko-političkih pozicija oko kojih se nepomirljivo spori s HDZ-om i njegovim desničarskim partnerima, a pri kraju mandata i na početku kampanje za parlamentarne izbore nema namjeru s glavnim izbornim takmacem tragati za kompromisnim rješenjima za vođenje ekonomske politike, jer nema mu druge nego birače uvjeravati da je i do sada, u naslijeđenim i zadanim vanjskim i unutarnjim uvjetima, vodio optimalnu ekonomsku politiku koja je počela davati ploda, a korigirana i dotjerana bit će još uspješnija u dolazećim vremenima.
Kad nisu do sada, u skoro četiri godine mandata, tražili kompromise i podršku HDZ-a i njemu bliskih oporbenih stranaka, Milanoviću, SDP-u i Kukuriku koaliciji ona ni sada ne treba, a ne može im ni pomoći, ako ni zbog čega drugoga onda zato što bi uoči izbora biračima priznali da u ovom sastavu nisu sposobni upravljati državom, nego im je, navodno, potrebna pomoć onih koji se svim silama trude da im iz ruku uzmu državni upravljač. S druge strane, Karamarko je, čini se, procijenio da je ‘dugi marš’, kojim je od lokalnih i europskih preko predsjedničkih izbora krenuo prema pobjedi na parlamentarnim izborima, počeo gubiti energiju i snagu, jer se gotovo isključivo oslanjao na ideološko-politički pogon i pljuvanje po Vladinoj ekonomskoj politici, a kako je došlo vrijeme za predstavljanje konkretnih gospodarskih i drugih politika kojima namjerava upravljati zemljom, svojim pismom kao da priznaje da neće voditi bitno drukčiju gospodarsku politiku ni provoditi radikalne strukturne reforme, već će nastaviti Milanovićevu politiku sitnih koraka u njihovu provođenju, s osloncem na ekonomski oporavak Europske unije i potencijale njezinih razvojnih i investicijskih fondova.
HDZ-u više nije dovoljno papagajski ponavljati da će okosnica njegove ekonomske politike biti fiskalna konsolidacija, provođenje strukturnih reformi i pojačano investiranje, jer to isto zagovara i sadašnja vlast, a ponešto i radi na svemu tome, pa stranka koja pretendira da je smijeni biračima mora ponuditi konkretna rješenja koja jamče da će biti uspješnija i brža od Milanovićeve vlade. Karamarkova ekipa je o tome do sada nemušto šutjela, obećavajući da će cjelovit program i paket mjera, koji radi u suradnji s njemačkim Ifo institutom, na vrijeme objaviti i prezentirati biračima. Paralelno je, međutim, ideološki žestoko ratovala protiv Kukuriku koalicije, ne libeći se optuživati je zbog navodnog jugoslavenstva i komunističke ukorijenjenosti, a kako je u tome, u ovim svibanjskim danima kad se obilježavaju godišnjice strahota iz Drugog svjetskog rata, pretjerala, o čemu svjedoče i najnovija istraživanja javnog mnijenja u kojoj su HDZ i njegova koalicija počeli gubiti prednost pred SDP-om i njegovim koalicijskim partnerima, vodstvu HDZ-a naprasno je palo na pamet da pokuša primiriti sukobe i podjele koje je do sada gorljivo provociralo i produbljivalo.
Bačeno kamenje prema Kukuriku koaliciji počelo im se vraćati kao bumerang u glavu. I sami više ne znaju što bi s tim kamenjem, kako god se ono zvalo: Stožer za obranu hrvatskog Vukovara, pobunjeni braniteljski šatoraši iz Savske 66, U ime obitelji ili neke druge udruge nezadovoljnih građana u čija vodstva su se infiltrirali HDZ-ovi ljudi i upravljaju njihovim aktivnostima, uglavnom usmjerenim protiv Vlade i njezinih poteza i javnih politika. Predvođeni HDZ-om i njegovim predsjednikom Karamarkom, svi oni ponajprije najavljuju čistke i obračune s neistomišljenicima, čak i njihove zakonske i pravosudne progone, a sve u ime vraćanja u Tuđmanove devedesete, u kojima je Hrvatska navodno prštala od zajedništva i disala složno i jedinstveno kao nikad u svojoj povijesti.
HDZ-ovo zajedništvo po diktatu u ratnim uvjetima još je nekako funkcioniralo, ali se u poraću pokazalo u svojoj autokratskoj i nedemokratskoj suštini, pa se velikom broju birača popelo navrh glave, zbog čega je najprije kažnjeno na kraju Tuđmanove ere, a potom i nakon sloma Sanaderove varijante autoritarnog koruptivnog vladanja s navučenom europskom maskom preko starog lica HDZ-a. Karamarko je do sada uspješno obnavljao stari duh HDZ-a, živnuli su i njegovi okorjeli birači, opet su se mobilizirali i krenuli u boj, na predsjedničkim izborima svoje granice rasta pomaknuli su na pobjedničku razinu, ali i pokazali da nisu više onako silni kao što su nekad bili i da sami ne mogu vladati Hrvatskom. Nisu im više dovoljni partneri s desnice, nego ih moraju tražiti i u centru stranačkog sustava, a evo, možda će poslije izbora morati pokucati i na vrata svojih najvećih političkih protivnika, SDP-a i njegovih lijevo-liberalnih partnera.
Karamarko im je već počeo pisati pisma. Učinio je to, međutim, nakon topničke pripreme terena i nakon što je autoritarno zaveo red u HDZ-u. No još je važnije što je pomirljiva pisma počeo pisati netom prije nego što birači trebaju presuditi i njegovoj i Milanovićevoj politici. Sad se sjetio miriti ono što je do jučer bilo nepomirljivo, umjesto da pusti da građani na izborima presude tko i kako treba upravljati Hrvatskom u sljedeće četiri godine, a možda i kraće. Neka birači kažu svoje, a Karamarko, Milanović ili netko treći onda odluči hoće li pisati pomirljiva ili prijeteća pisma svojim oponentima i neistomišljenicima.
