Kad je sredinom lipnja u Saboru raspravljen pa mjesec dana kasnije i izglasan godišnji izvještaj pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, mediji jedva da su to primijetili. Oni rijetki koji su to zabilježili bavili su se najčešće drastičnim padom postotka odlaska očeva na porodiljni dopust, a i to bez ambicije da se uđe u suštinu teme. Čak nije konstatirano da je protiv izvještaja Višnje Ljubičić bilo tek troje zastupnika i to onih krajnje desnice, Bruna Esih, Zlatko Hasanbegović i Željko Glasnović, kojima već sama ideja rodne ravnopravnosti grebe uši.

Negdje u isto vrijeme, u Novskoj, Gordan Jagatić bio je sve nervozniji. Ovaj granični policajac, kojeg je ministar Ranko Ostojić dvije godine ranije izvanredno promaknuo u viši čin zbog savjesnog obavljanja posla, teško je podnosio razvod od supruge Dubravke, također policijske službenice. Tog dana, 20. srpnja, nervozu je pokušao kompenzirati alkoholom. Došao je u kuću u kojoj su nekad zajedno živjeli, počela je svađa i naguravanje koje je završilo hicem iz službenog pištolja koji je bio koban za Dubravku.

Ne treba nam oštrija kaznena politika, nego bolje razumijevanje prirode porodičnog nasilja – smatra novinarka Jovana Gligorijević

Osam dana ranije još drastičniji slučaj potresao je Srbiju. Marko Nikolić u poslijepodnevnim satima trebao je u Centru za socijalni rad u Rakovici Maji Đorđević vratiti njihovog četverogodišnjeg sina Mihaila. Viđao ga je svake srijede. Mediji su prenijeli da se dovezao u sivom BMW-u, izišao je iz njega noseći leš ugušenog djeteta i bacio ga ispred sebe. Maja Đorđević odmah je dotrčala do sina. Nikolić je izvadio nož i usmrtio je s nekoliko uboda. Ranio je i troje zaposlenih u Centru.

Točno tjedan dana prije, Milan Lovrić je bio na kontroliranom druženju s troje djece u Centru za socijalni rad u Novom Beogradu. Lovrić je nedugo prije toga izišao s odsluženja zatvorske kazne, druge po redu, zbog obiteljskog nasilja. Najprije je 2010. pretukao ženu Olgu, a 2015. i sina, za što je dobio dvije godine zatvora, ali je izišao ranije zbog dobrog vladanja. Došao je u Centar s kamenom u ruci i s jasnom namjerom da ubije suprugu. Čim ju je vidio, počeo ju je tući. Bježeći od ubojice, Olga je prošla kroz staklena vrata, ali ni to joj nije pomoglo. Nakon što ju je ubio, Milan Lovrić mirno se išetao iz prostorija Centra. Otišao je na prugu i bacio se pod vlak.

Za razliku od policajke Dubravke Jagatić, Maja Đorđević i Olga Lovrić prijavljivale su obiteljsko nasilje. Olga čak sedam puta, zbog čega je Milan dobio zabranu prilaska, ali joj je redovito dolazio na vrata i prijetio da će je ubiti. Zahtjev za produženje zabrane podnijela je 6. travnja, ali odgovor nije dočekala. Maja Đorđević, doznalo se poslije, cijelu svoju plaću, koju je zarađivala kao medicinska sestra, trošila je na kazne koje je dobivala sprečavajući susrete djeteta s mužem nasilnikom. U očaju je pisala čak i predsjedniku države, ali odgovora nije bilo. Nikoliću je omogućeno da se svake srijede viđa s djetetom. Odluku nije spriječila ni činjenica da je četiri godine ranije pokušao zaklati Majinu sestru, a njoj i djeci prijetio je smrću. Ročište po tom predmetu zakazano je za 13. srpnja. Barem osam dana prekasno.

Prošle godine u Hrvatskoj je u obiteljskom nasilju ubijeno 15 žena, što je najviše u posljednjih sedam godina, kad se brojka kretala između 11 i 13. U Srbiji je 2016. smrtno stradalo njih 36, s tim da se godinama ta brojka ne spušta ispod 30. U Hrvatskoj je situacija drukčija. Pravobraniteljica u izvještaju naglašava da se bilježi kontinuirani pad blažih oblika obiteljskog nasilja koje se kažnjava prekršajno. U 2016. prijavljeno je 11.948 osoba, dakle 44 osobe dnevno, što je pad za 13,2 posto u odnosu na 2015. godinu. Što se tiče sankcija, izrečeno je ukupno njih 8182, od čega više od polovice novčanih kazni. Međutim, raste broj težih kaznenih slučajeva, koji je lani povećan za 9,5 posto. Od ukupnog broja počinitelja kaznenih djela, njih 1648, više od 90 posto su muškarci. Prednjače kaznena djela prijetnji, tjelesnih ozljeda i djela protiv spolnih sloboda kojih je lani bilo točno stotinu i počinili su ih isključivo muškarci. Komentirajući ove podatke, pravobraniteljica posebno ističe uočeni trend brutalizacije nasilja koje u sve više slučajeva rezultira ubojstvom.

- Razlozi tome su višestruki, ali oni na koje redovito ukazujemo su preblage kazne koje se izriču počiniteljima nasilja – vrlo rijetko zatvorske, a češće novčane i uvjetne kazne – te puštanje okrivljenika da se brane sa slobode. Činjenica je da sudovi usvajaju tek 15 posto zaštitnih mjera koje predloži policija, što i samoj policiji predstavlja faktor demotivacije za takve prijedloge. Osim toga, kod policijskih intervencija privode se oba partnera, umjesto da se razdvoje žrtva i nasilnik, a imamo i problem nedostatka rodno-osjetljivog pristupa - kaže Višnja Ljubičić za Novosti, naglašavajući da se smanjuje broj prekršajnih prijava i zbog nedovoljnog prepoznavanja svih oblika nasilja u obitelji, a naročito psihičkog i ekonomskog, ali i zbog nepovjerenje žrtava u institucije.

Podatak pravobraniteljice koji upada u oči bez sumnje je sudsko prihvaćanje tek 15 posto predloženih zaštitnih mjera. Ni njoj nisu u potpunosti jasni razlozi zašto je to tako.

- Sudovi nisu skloni izricanju zaštitnih mjera kojima je svrha spriječiti nasilje u obitelji te otkloniti ugroženost osoba izloženih nasilju kroz psihosocijalni tretman počinitelja ili obvezno liječenje ovisnosti, zabranu približavanja žrtvi, zabranu uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju ili udaljenje počinitelja iz stana. Ono što bi moglo stajati iza takvog postupanja je nedovoljna upućenost u korist takvih mjera za žrtve nasilja u obitelji, ali i za same počinitelje - upozorava pravobraniteljica.

S njom se slaže i aktivistkinja Sanja Sarnavka, koja upozorava da brojke znaju zavarati, jer zbog neučinkovitosti sustava žene nerado prijavljuju nasilje, posebno zato što se često i njih pritvara umjesto da se istraži kako je do nasilja zapravo došlo.

- Trebalo bi detaljno istražiti što je prethodilo ubojstvu kako bi se u sljedećoj situaciji ono možda ipak moglo prevenirati. Sigurna sam da to u nas institucije ne rade. Kad sam radila u udruzi B.a.B.e., dobile smo dvije presude na Europskom sudu upravo zbog propusta institucija da detaljno istraže zašto je i kako do ubojstava došlo. O utvrđivanju odgovornosti službenih osoba i snošenju sankcija zbog propusta u činjenju da ne govorim. Država je kažnjena plaćanjem visokih odšteta preživjelim članovima obitelji. I onda opet ide sve po starom - ističe ona.

Međutim, zašto do nasilja, posebno ubojstava, uopće dolazi? Sanja Sarnavka nam objašnjava da je vrlo često u pozadini stav muškaraca koji ne prihvaćaju odluku žena da odu, po onom starom motu: ako nećeš biti moja, nećeš biti ničija!

- Živimo u vrlo patrijarhalnom društvu u kojem neke žene ipak, iako se većinom trude ništa ne remetiti, nalaze snagu za izlazak iz nasilja i raskidanje veze s nasilnikom. No za nasilnika to ne znači ništa. Ogroman je broj žena koje su bile zlostavljane, mlaćene, skoro ubijene i ubijane nakon razlaza - dodaje.

Situacija u Srbiji je slična onoj u Hrvatskoj. Tanja Ignjatović, psihologinja i programska koordinatorica Autonomnog ženskog centra iz Beograda, kaže da je u toj državi u posljednjih nekoliko godina broj prijavljenih slučajeva nasilja u porodici višestruko uvećan. Raste i broj kaznenih prijava, od kojih više od pola ne završi optužbom.

Prema rezultatima istraživanja provedenog u učeničkoj populaciji u Hrvatskoj, čak 47 posto mladića smatra da imaju pravo udariti svoju djevojku ako ona želi prekinuti vezu ili ako poklanja više pažnje prijateljicama nego njemu

- Godinama unazad broj ubijenih žena je iznad 30. Najmanje u svakom trećem slučaju ubojstva nasilje je prethodno bilo prijavljivano institucijama, bez odgovarajuće reakcije. Gotovo svake godine dogodi se jedno masovno ubojstvo. Izrazito je mali broj postupaka za mjere zaštite od nasilja u porodici, koji imaju preventivni karakter. Te postupke sasvim rijetko pokreću po službenoj dužnosti javna tužiteljstva i organ starateljstva. U prvom mjesecu primjene novog Zakona o sprečavanju nasilja u porodici razmatrano je najmanje 2430 slučajeva, a sud je potvrdio 1174 hitnih mjera zaštite, koje imaju preventivni karakter - taksativno nam nabraja programska koordinatorica Centra koji je marljivo radio na potrebnim zakonskim izmjenama.

Prema njezinim riječima, zakonska regulativa u Srbiji sada je zadovoljavajuća, ali je ozbiljan problem s njihovom primjenom. Postupci su dugi, zaštita i podrška za žrtve i svjedoke nedovoljna, a kaznena politika neodgovarajuća. U više od 75 posto slučajeva presuda je uvjetna, bez nadzora, a kazne zatvora su nekad i ispod zakonskog minimuma.

Jovana Gligorijević, novinarka beogradskog tjednika ‘Vreme’ koja godinama prati slučajeve obiteljskog nasilja, kaže da nije bilo teško predvidjeti što će se dogoditi u Srbiji.

- Dana 1. srpnja stupio je na snagu realno dobar Zakon o sprečavanju nasilja u porodici, ali njega provode isti oni ljudi koji su i ranije vodili računa o ovom problemu, što je rezultiralo tolikim brojem ubijenih žena. Svi oni, policija, tužitelji, ljekari, socijalni radnici, i prije ovog Zakona su imali protokole o postupanju kad postoji sumnja na nasilje u porodici. Međutim, ljudi unutar sistema ne žele da idu na stručne edukacije ili ih odrađuju zato što moraju, dopuštaju da im osobne predrasude utječu na stručne procjene… Vlast se ponaša, meni je žao što nemam bolju riječ, ali naprosto – glupo. Jedino čime mašu je pooštravanje kazni. Pa čekajte, kad bi kazna na nasilnike djelovala preventivno, po toj logici mi u SFRJ, dok je važila smrtna kazna, ne bismo imali nijedno ubojstvo. A imali smo ih. Suština je da nasilnik uvijek misli da će se nekako izvući, pa makar i samoubojstvom. Ne treba nam oštrija kaznena politika, nego bolje razumijevanje prirode porodičnog nasilja. Od 36 ubijenih žena, njih 24 su i ranije prijavljivale nasilje, a čak deset je zvalo policiju u posljednjih 12 sati života. Mislim da to govori dovoljno - kaže Jovana Gligorijević.

Bivša država je, uostalom, imala visok stupanj riješenih ubojstava, između ostalog i zato što bi počinitelj često sam došao u milicijsku stanicu i prijavio se da je ‘ubio kurvu’. Od tada do danas nije se puno promijenilo. Premalo se radi na prevenciji rodnog nasilja, nema formalnog programa u obrazovnom sistemu, nedovoljna je obuka budućih stručnjaka, a i mediji u pravilu izvještavaju krajnje senzacionalistički.

Stanje u Hrvatskoj u učeničkoj populaciji najbolje ilustriraju rezultati istraživanja u kojem je sudjelovalo 330 učenika/ca iz 112 škola. Koliko je nasilje prisutno već i u toj ranoj fazi dovoljno govori činjenica da čak 47 posto mladića smatra da imaju pravo udariti svoju djevojku ako ona želi prekinuti vezu ili ako poklanja više pažnje prijateljicama nego njemu. Također, 49 posto mladih misli da djevojka ima pravo udariti svog dečka ako je ne sluša. Kad takvom razmišljanju pridodate lošu ekonomsku situaciju i činjenicu da je, kako kaže Tanja Ignjatović, nasilje duboko ukorijenjeno i tolerirano, nekad čak i poticano, te da se daje legitimitet muškarcima da misle kako su žena i djeca njihovo vlasništvo, nije ni čudno da se događaju situacije poput lanjske u Hrvatskoj kad je muž ubio ženu jer mu nije ‘dobro sjeo zahtjev za razvod’, da se iz institucija žrtvi sugerira da se kloni nasilnika i da pazi ‘da ga ne iznervira svojim ponašanjem, jer da će i tako uskoro u zatvor’ i tome slično.

Kako tome doći na kraj? Edukacija je svakako broj jedan. Kako kaže Sanja Sarnavka, policija se s razlogom hvali da je najviše napravila u edukaciji kadrova, a istovremeno ima priličan broj (ne)prijavljenih nasilnika u svojim redovima. Iznimno je važan i timski rad, a ne da svako ministarstvo funkcionira kao zaseban svemir u kojem se sve vrti oko osoba na vrhu pa kad one nisu zainteresirane za suradnju s drugima, te suradnje ni nema, a znamo, dodaje ova aktivistkinja, tko se i kako zapošljava na tim politički podijeljenim poslovima.

Puno se očekuje i od ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja (Istanbulska konvencija) na koju godinama čekamo, na što je premijera Plenkovića upozorio i europski povjerenik Nils Muižnieks, pa je Hrvatska konačno krenula u taj proces. Ako se ratificira, država je dužna žrtvama pružiti široku mrežu socijalnih, zdravstvenih, zakonodavnih i drugih mjera, poput zahtjeva za osnivanjem dovoljnog broja skloništa, besplatnih telefonskih linija za psihološku i pravnu pomoć, financijske podrške te pomoći u zapošljavanju i rješavanju stambenog pitanja. Sve to, međutim, neće biti dovoljno ako se, kako zaključuje Sanja Sarnavka – unatoč užasu koji slijedi kad se uvriježi upotreba riječi rod, kako nas uvjeravaju neki – stvarno ne bude željelo nešto promijeniti da bi do istinske promjene i došlo.