Irena Žilić, ‘Haze’ (Samizdat, 2017.)
Probajmo (čisto iz zabave ili hira) za početak neke od domaćih (kant)autorica usporediti s pićima i napitcima. Ako je Lovely Quinces kofeinski, visokokalorični podizač, Ivana Picek prirodni, organski psihodelik, a Ana Ćurčin čaša kvalitetnog viskija s ledom, Irena Žilić biljni je čaj, skuhan od mješavine samoniklih biljaka.Dvije godine nakon prvog dugosvirajućeg albuma ‘Travelling’ Žilić je nedavno objavila svoj drugi album ‘Haze’, dugo najavljivan kao izdanje na kojem će se kantautorica predstaviti u bendovskom izdanju. Glazba koju na ovom albumu nalazimo ne izlazi pretjerano izvan okvira akustičnog indie folka, no ovog puta je riječ o aranžerski i produkcijski kompleksnijoj zvučnoj slici, za koju je zaslužan i Mark Mrakovčić, talentirani producent mlađe generacije u čijem studiju snima gotovo polovica nezavisne scene i koji se dojmljivom gipkošću kreće u rasponima žanrova i estetika.
Tematske preokupacije Irene Žilić u pjesmama na albumu ‘Haze’ kreću se između samopromatranja, usredotočenosti i suočavanja s emocijama i mislima koje zaokupljaju njezinu intimu. Žilić pjeva ravno, naizgled pomirena sa svim vidljivim i nevidljivim nemirima i opasnostima koje je vrebaju u ‘njenom malom mraku’. U svijetu koji napučuju jarke boje, buka i etika na(d)metanja, Žilić je vlastitim odabirom ostala u sobi sa spuštenim zastorima i prigušenom svjetlošću. Zemljane boje i boje leda, magle i dima na albumu ‘Haze’ otkrivaju autoricu koja cijeni i kultivira vlastitu melankoliju. Žilić nam ne nudi ništa što već prije nismo čuli, no način na koji posvaja žanrovske obrasce pokazuje da umije ispričati vlastitu priču bez žurbe da poentira i nametne se publici i medijima.
Pi, ‘Časna lubanjska’ (Samizdat, 2017.)
Premda se Ivana Picek, kao i većina kantautorica, započela baviti glazbom s akustičnom gitarom na ramenu, nakon dva samostalno objavljena albuma ‘Ludo djevojče’ (2011.) i ‘Oči ti bježe’ (2012.) dočepala se synthova, nakon čega za nju više ništa nije moglo biti isto. Za duge pauze pila je s mnogih elektroničkih i psihodeličnih izvora (bend Pridjevi) i nakon više od četiri godine snimila treći album, ludističnog naziva ‘Časna lubanjska’. Kantautorica je promijenila i ime pod kojim nastupa, skrativši ga u Pi.Velik dio posla na albumu Pi je odradila sama, okušala se u snimanju, produkciji i miksanju, što ima svoje mane i ograničenja u lo-fi zvuku koji je nastao kao rezultat takvog DIY pristupa. No baš zbog toga čini se da se glazbenica u procesu nastajanja albuma jako dobro zabavila te na koncu uspjela mnoge svoje glazbene preokupacije ugraditi u materijal koji bez sumnje odskače od svega što se u posljednje vrijeme pojavilo na nezavisnoj glazbenoj sceni.
Takozvani electronic freak pop miješa se ovdje s eksperimentalnim zvukom, u rasponu između psihodeličnog partija i trenutaka sanjarenja i transcendencije. Pjesme su napučene nadrealnim motivima: zvukovljem iz dubine šume, ljesovima, demonskim smijehom, neandertalkama i djevojčicama, narodnim legendama, srednjovjekovnim kraljevima i caricama. U jednoj od pjesama s albuma Pi pjeva i o srednjovjekovnoj talijanskoj vladarici Benedetti od Cagliarija kojom je inspirirana najdulja i jedna od eksperimentalno najneobičnijih pjesama. Bez kompromisa i nakana da se svidi širokoj publici i radijskim urednicima, Pi igra prema vlastitim pravilima, na trenutke prelazeći žanrovske i sve ostale formalne granice u pop glazbi.
Negdje u srcu albuma, na pjesmi ‘xx (male neandertalke)’, Pi u ruke ponovno uzima svoj omiljeni žičani instrument ukulele, kojeg se usprkos opsesiji elektroničkim ritmovima ni ovog puta nije odrekla. Ako i jest iz temelja promijenila zvučni rukopis, Pi je ostala vjerna svojoj hipijevštini koja je najvidljivija u psihodeličnim temama i melodijama koje ovaj album čine unikatnim na domaćoj i regionalnoj glazbenoj sceni. Dijelom materijala provlače se i motivi djevojaštva i djevojaka, njena opsesija još od debi albuma ‘Ludo djevojče’ iz 2011. Ovaj je element čini zanimljivom i za feminističku glazbenu kritiku. Ako se u nas institucionalno ili vaninstitucionalno ikada osnuju Djevojački studiji, albumu ‘Časna lubanjska’ trebao bi biti posvećen barem jedan školski sat.
Sara Renar, ‘Tišina’ (Aquarius Records, 2016.)
Prije svega valja pokušati objasniti što Renar razlikuje od većine domaćih kantautorica koje su posljednje vrijeme pronašle i još uvijek pronalaze vlastito mjesto na nezavisnoj sceni regije. Renar je na scenu stupila 2011. godine, u kojoj je debitirao značajan broj pripadnica ženskog vala. Kada je počinjala raditi bila je svjesna da objavljivanjem samizdata nema jednake šanse izboriti se za svoj dio kolača na glazbenoj sceni. Zato, za razliku od većine ostalih, od početaka svoje karijere surađuje s izdavačem Aquarius Recordsom, te pristaje na određena ‘pravila igre’ postavljena od strane glazbenog establišmenta. Svoje pojavljivanje u mainstream medijima i rubrikama promišljeno je dozirala i takav joj je pristup s vremenom donosio sve više publike i podržavatelja.Uvjeti rada na klupskoj sceni, specifičnom dijelu polja nezavisne kulture, često diktiraju glazbenu i koncertnu formu. Glazbenice i glazbenici koji ovdje žele preživjeti od vlastitog rada moraju ekonomizirati postave i smanjiti broj članova. I toga je Renar svjesna, stoga je od klasične bendovske postave odustala već nakon nastupnog albuma ‘Djeca’, nakon kojega je u svoj studijski i koncertni zvuk uvela looper, klavijature i elektroniku.
Na trećem albumu ‘Tišina’ fokusirala se na lirski potencijal i minimalistički pristup za koji je, pored nje same, umnogome zaslužan vrstan klavijaturist Zdeslav Klarić, čija sviračka kompetencija i zrelost ovaj materijal dižu iznad prosjeka regionalne scene. Važan doprinos albumu dao je i njen stari suradnik, gitarist Luka Geček, a klavijaturist i renesansni glazbenik Konrad Mulvaj i producent Edi Cukerić aranžmanski su dotjerali ove pjesme do razine na kojoj se nezavisna scena sljubljuje s mainstreamom.
Cijeli album ‘Tišina’ funkcionira kao svojevrsni elektronički pop sa šansonjerskom dušom, Renar se stihovno uhvatila teških i glomaznih tema poput usamljenosti, smrti, prolaznosti, komunikacije, kompromisa. Sklisko je to tlo na kojemu je lako učiniti pogrešan korak. Na trenutke doista i proviruje povremeni višak ambicija materijaliziran u želji za poentiranjem, a vidljiv u mjestimično prenaglašenoj mantričnosti vokala (malo manje jahanja na loopu bi pomoglo) i predvidljivim zidovima distorzije koji se podignu baš u trenutku u kojem smo ih očekivali. Za kraj je ostavljena znakovita ‘Gdje povlačiš crtu’, jedna od onih programatskih pjesama, sa snažnim stavom i porukom, u kojoj Renar podsjeća na PJ Harvey iz svojih ranijih faza. ‘Pitanje crte je pitanje kompromisa’, pjeva glazbenica. Na koje kompromise će Renar u budućnosti pristajati, vidjet ćemo. Sigurno je da ona intenzivno razmišlja o tome gdje povući crtu i hoće li zagaziti dublje u mainstream ili nastaviti žonglirati na tankoj granici između dva glazbena svijeta.
Ti, ja i moja mama, ‘Gurni me u valove’ (Aquarius Records, 2017.)
Novi projekt sastavljen od dijela starih i aktualnih članova benda U pol’ 9 kod Sabe jedna je od zanimljivijih recentnih pojava na nezavisnoj sceni. Pokazali su to nastupnim EP-jem ‘Gurni me u valove’, ali i nedavnim koncertom u Malom pogonu Tvornice kulture na kojem su se predstavile kao solidno usviran peterac. Grupu Ti, ja i moja mama većinski čine glazbenice, dok se na bubnjevima u posljednji trenutak našao njihov producent Berko Muratović iz Jinxa. Ono što TJIMM čini specifičnim je činjenica da su za glavni autorski doprinos zaslužne dvije glazbenice – klavijaturistica Ana Opalić i gitaristica Sandra Sobočanec, što predstavlja još uvijek rijedak primjer ženskog pop/rock dvojca na domaćoj nezavisnoj sceni.Močvarne i olujne atmosfere ovdje ne manjka, dominantne su poetske slike brodova i splavi s kojima se treba otisnuti dalje od svijeta materijalnog. Alternativni pop benda Ti, ja i moja mama svjedoči potrebu za bijegom i eskapizmom, terase se pretvaraju u oceane, a autorice sustiže zakašnjela svijest o pravim vrijednostima. Fino dozirana akustika i elektronika na albumu ‘Gurni me u valove’ produkcijski i atmosferski na trenutke kao da citira zaostavštinu jednog od antologijskih albuma hrvatskog popa, Yammatovog ‘Plana B’, dok sinergija klavijaturistice Ana Opalić i gitaristice Sandre Sobočanec priziva efekt kakav umiju postići Pavle Miholjević i Jura Ferina iz grupe Svadbas.
Dvije radiofonične pjesme s hit potencijalom, ‘Jako sam mala’ i ‘Gurni me u valove’, reflektiraju potrebu za vremenom ispražnjenim od pritisaka i stresova svakodnevice. Ti, ja i moja mama na autentičan način pjevaju o kategorijama prostora i vremena, i premda u njihovim pjesmama ‘neprijatelj’ nije glasno imenovan, pipci kapitalizma mogu se lako napipati pod uzburkanim morem koje dominira glazbenom, stihovnom, ali i vizualnom pričom ovog benda.
