Desetak dana prije izbora iz HDZ-ove je kampanje nestala izbjeglička kriza kao predizborna tema; i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović se pritajila i prestala zagovarati preuzimanje mađarsko-višegradskih militariziranih metoda u ‘obrani’ Hrvatske od bliskoistočnog izbjegličkog vala. Nagli muk poklopio se s Karamarkovim susretom s Angelom Merkel, nakon kojeg se HDZ pohvalio da je njihova Domoljubna koalicija dobila podršku njemačke kancelarke, pridodavši da se razgovaralo i o izbjegličkoj krizi. Kako su stavovi Merkel o tome odavno poznati i bitno drugačiji od Orbanovih, put u Berlin po svoj je prilici otvorio oči Karamarku i njegovim izbornim uzdanicama, pa su odustali od mamljenja birača zazivanjem vojske i žičane ograde na hrvatskim granicama. Na to je nesumnjivo utjecalo i sve uspješnije i organiziranije nošenje Milanovićeve vlade s izbjegličkim valom: njihov prelazak preko Hrvatske kao po koncu obesmislio je HDZ-ovu ‘izbjegličku politiku’, a berlinski su ih razgovori dodatno uvjerili da bi im ona dugoročno mogla štetiti, premda je slična pridonijela izbornoj pobjedi srodnih partija primjerice u Poljskoj, Švicarskoj i Austriji.
No nagli zaokret u vezi izbjegličke krize tek je jedan od onih koji će uslijediti ako pobijede na izborima, pa tako Karamarko već javno govori da im ekonomski program već za dva mjeseca može biti sasvim drukčiji od ovoga predizbornoga; izmotava se pritom da će glavni razlog tomu biti naslijeđeno stanje, odnosno ono što će otkriti u ostavštini Milanovićeve vlade. Dakle Ivana Maletić i Tomislav Ćorić, glavni promotori HDZ-ove ekonomske politike, obećanja o smanjivanju PDV-a za dva-tri posto, rastu BDP-a do 5,3 posto i slične ‘uzlete’ daju manje-više napamet, jer će pravo stanje hrvatske ekonomije, tvrdi njihov šef, doznati tek kad uđu u Banske dvore i preuzmu državno kormilo. A možda i prije, nakon još jednog puta u Berlin ili Bruxelles, gdje će im biti rečeno kako stvari stoje i što im je činiti. Uostalom, već sada analizu IFO instituta skrivaju pred biračima kao zmija noge; predložena rješenja vjerojatno ne bi bili sposobni realizirati u izvornom obliku, jer bi na taj način radikalno zarezali u interese velikog broja svojih birača, koji klijentelistički ovise o sadašnjoj organizaciji i načinu funkcioniranja države i paradržavnih institucija i poduzeća.
Sva izborna istraživanja pokazuju da HDZ glavninu svojih birača crpi iz područja koja su bila zahvaćena ratom, i prije uglavnom nerazvijenijih i slabije naseljenih, a sada još više zaostalih i pustih. Ovisnost o raspodjeli proračunskih sredstava, lokalnih i državnih, u tim je područjima kronična, što HDZ brižljivo njeguje i izjednačava sa svojom ‘domoljubnom’ politikom još od 1990-ih – odreći se toga značilo bi ostati bez izbornih utvrda i trajno izgubiti vladajuće potencijale. Zato radije i u ovoj kampanji ta stranka obećava da će otvoriti sto tisuća novih radnih mjesta, od čega nevjerojatnih 45 tisuća u poljoprivredi, premda tolikog broja odavno nema ni u razvijenim zemljama. U Nizozemskoj je primjerice za prvih godina krize broj farmera smanjen sa 80 na 68 tisuća i nije se povećao ni kad je izvoz hrane ponovno porastao i vratio se na predkriznih 70 milijardi eura, što je desetak puta više od prihoda hrvatskog turizma. Uz takvu je konkurenciju u najmanju ruku nerealno maštati o otvaranju 45 tisuća novih radnih mjesta u poljoprivredi, no u Slavoniji i brdsko-stočarskim dijelovima Hrvatske vole čuti da bi to osiguralo egzistenciju za oko 200 tisuća stanovnika, pa ti sad vidi za koga ćeš glasati… Nebitno je pritom i pitanje gdje bi se našlo toliko radnika za rad u poljoprivredi, možda među medicinskim sestrama, informatičarima i inženjerima koji su već otišli preko granice trbuhom za kruhom!? Nacionalni romantizam tuđmanovskog tipa zapravo je glavni i najrealniji izborni adut HDZ-ove Domoljubne koalicije: sve ostalo su tek perlice, stakalca i ostala bižuterija za pridobivanje birača, kakvom su nekoć domoroce šarmirali kolonizatori dok im ne bi sjeli za vrat i upregnuli ih u svoja kola.
U izbornoj kampanji ‘domoljubaca’ indikativno je i grčevito negiranje svih pokazatelja o pozitivnim gospodarskim trendovima na isteku mandata Milanovićeve vlade – o njima se posprdno govori ili se proglašavaju falsifikatima. Tako su na prošlotjedno uvrštavanje Hrvatske na 40. mjesto Doing Businessa Svjetske banke sasuli lavinu kritika i omalovažavanja na račun Vlade, kao da se zemlja našla na međunarodnom stupu srama, a ne u gornjem domu po uvjetima poslovanja. Ne tako davno, u Sanaderovo vrijeme, kad se Hrvatska počela mjeriti i uvrštavati na tu ljestvicu, jedno od mjesta među 40 prvorangiranih bilo je proglašavano svetim ciljem ekonomske politike. Sad kad smo se tamo obreli, ‘domoljupci’ tvrde da je do toga došlo zbog nove metodologije, a ne promjena koje su se, unatoč svemu, u međuvremenu dogodile. Znalci, međutim, govore da je sadašnja metodologija kvalitetnija, preciznija i pravednija, uz ostalo i zato što se više temelji na činjenicama i konkretnijim podacima, a manje na anketama i odgovorima ciljano odabranih poduzetnika, bankara, ekonomista. Naime, mnogi od ovdje anketiranih odavno bi poslovno propali pri uvjetima poslovanja u prvorangiranom Singapuru, a HDZ-ove bivše i sadašnje ekonomske politike provele bi se kao bose u trnju, jer su klijentelističke, politički arbitrarne i kvazidomoljubne.
To je, međutim, nebitno. Važno je predizborno galamiti, kao što su do prije neki dan galamili o izbjegličkoj krizi, prizivali žicu i vojsku na granicama, pljuvali po Milanovićevoj ‘izbjegličkoj politici’, pa otišli u Berlin, na noge Angeli Merkel, i vratili se šuteći o toj temi. Kao što bi već sutra, po povratku iz minhenskog IFO instituta, najvjerojatnije zanijemjeli o petpostotnom smanjivanju PDV-a, identičnom rastu BDP-a i otvaranju 45 tisuća novih radnih mjesta u poljoprivredi.
