Strahote hrvatskoga pravosuđa na koje je, temeljem pritužbi građana, upozorila pučka pravobraniteljica Lora Vidović, nikoga više ne čude. Od 339 pritužbi koje je zaprimila, više od polovice stranaka nezadovoljno je sudskim odlukama pa u više desetaka njih, navode razloge koji ukazuju na sve učestalije i ozbiljnije zloupotrebe položaja te korupciju u pravosuđu. Ukratko, umjesto da iskorjenjuju korupciju, sudovi su očito i sami u nju upleteni.
Preciznije, presude se donose nakon površno provedenih postupaka i temeljem površnih ocjena dokaza, na način i pod okolnostima koje ne odražavaju ni poštovanje zakonitosti, niti jamstva pravičnog suđenja.
Tzv. suđenje desetljeća bivšem premijeru Ivi Sanaderu zbog ratnog profiterstva u slučaju Hypo te primanja mita od mađarskog MOL- a ima tako sve izglede da završi neslavno jer je Ustavni sud, zbog mnoštva proceduralnih pogrešaka u suđenju, ukinuo pravomoćne presude po kojima je Sanader bio osuđen na osam i pol godina zatvora i slučaj je vratio na ponovno suđenje Županijskom sudu. U obrazloženju se navodi da niži sudovi nisu utvrdili je li Sanaderu, (do jučer personifikaciji veleizdajnika) nastupila zastara kada je optužen zbog ratnog profiterstva te je povrijeđeno pravilo primjene blažeg zakona, dok u slučaju primanja mita od mađarskog MOL-a nije kvalitetno obrazloženo njegovo svojstvo ‘službene osobe’, kao ni ocjena da su ugovori koje je Vlada sklopila s MOL-om protivni interesima Republike Hrvatske. Pa ljudi moji, jeli to moguće!, kao da ovdje po tko zna koji put čujemo znani poklik sportskog komentatora Mladena Delića. Teško je opisati sav diletantizam, konformizam pa i nestručnost koje krase dio sudaca i djelatnika kaznenih sudova, jer kako drugačije objasniti tolike propuste kada je riječ o suđenjima osobama optuženim za najgore kriminalne radnje.
Pravosudni glib prozreli su prije Sanadera i drugi optuženici pa tako bez puno razmišljanja podnose ustavne tužbe Ustavnom sudu, pri čemu taj sud djelomično presuđuje u njihovu korist, bez obzira što tamo uporno naglašavaju ne ulaze u sadržaj presuda, već da odluke temelje na tome da li su poštovana sva zakonom zajamčena prava na pravično i pošteno suđenje.
Praksu Ustavnog suda nerazumnom je nazvala i Zlata Đurđević, profesorica sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, u slučaju u kojem je zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću, kojega se tereti da je Grad oštetio za najmanje 20 milijuna kuna, omogućen izlazak iz istražnog zatvora. Iako je Bandić prethodno ostao bez 15 milijuna jamčevine i ponovno završio u istražnom zatvoru jer je Županijski sud utvrdio uvjete pod kojima mu je određeno jamstvo kako zbog opasnosti utjecanja na svjedoke, tako i zbog opasnosti ponavljanja djela, Ustavni sud zauzeo je stav da to nije tako, jer nije bilo riječ o istom kaznenom djelu zbog kojeg je prvi put završio iza rešetaka. Slijedom toga ukinute su odluke zagrebačkog Županijskog suda kojima je Bandić ranije ostao bez jamčevine i vraćen u pritvor te mu je omogućeno da se od teških optužbi za korupciju brani sa slobode.
Ono što je sada uspjelo Sanaderu, uspjelo je ranije i Branimiru Glavašu, komu je Ustavni sud (na 189 stranica obrazloženja, nasuprot 187 Sanaderovih), djelomično, opet zbog proceduralnih pogrešaka, srušio presudu Vrhovnog suda po kojoj je pravomoćno bio osuđen na osam godina zatvora zbog ratnog zločina počinjenog nad srpskim civilima u Osijeku 1991. godine. S obzirom na dosadašnju sudsku praksu, razloga za optimizam u budućnosti imaju i braća Mamić, koji se nakon desetak dana zatvora, također brane sa slobode: čekamo na nove proceduralne pogreške, a za sve drugo tu je Ustavni sud.
