Malo je koji hrvatski film u posljednjih podosta godina imao tako propulzivnu medijsku kampanju kao ‘Ti mene nosiš’, dugometražni igrani debi kontroverzne redateljice i scenaristice Ivone Juke, te njezine mlađe sestre, producentice Anite. Film je nastajao godinama, uz manjinsku produkcijsku potporu iz Srbije i Slovenije, a po Ivoninim tvrdnjama, ravnatelj HAVC-a Hrvoje Hribar podmetao im je klipove gdje god je stigao. Srećom, sva ta medijska prašina ima dobar razlog – ‘Ti mene nosiš’ svakako je film vrijedan povećane pozornosti. Doduše, duge godine nastajanja rezultirale su i stanovitim passé dojmom: složena narativna kompozicija u kojoj se diskretno prepliću tri naizgled nepovezane priče i njihovi protagonisti, čime se na prijelazu tisućljeća proslavio meksički autorski tandem Arriaga – Iñárritu polučivši niz sljedbenika, danas djeluje previše već viđenim (tim prije što su je u hrvatskoj kinematografiji, na svoj način, već prakticirali Zrinko Ogresta i Zvonimir Jurić), no to nije prevelik prigovor, ponajprije stoga što je Ivona Juka taj prosede suvereno primijenila odnosno realizirala.
Pritom se, za razliku od spomenutog Jurića (‘Kosac’), nije libila duljeg trajanja filma, opravdano smatrajući da duljina mora prirodno izvirati iz materijala kojim se barata. Veliko je osvježenje naići u hrvatskoj kinematografiji na nekog tko ne pati od ridikulozne dogme po kojoj je uvijek bolje da film traje kraće nego dulje, pa onda ispadne da je već i sto minuta nekakvo dulje trajanje. Film sestara Juka traje više od dva i pol sata i kao takav jedan je od najduljih u povijesti ove kinematografije, a čak i oni koji mu nisu skloni priznaju da se to ne osjeća u negativnom smislu, što u najmanju ruku svjedoči da Ivona Juka ima dobar osjećaj za ritam/tempo, a to je poznato još od njezina dojmljiva dugometražnog dokumentarca ‘Što sa sobom preko dana?’ (2006).
Ali jednako važno, ako ne i važnije, autorica je kreirala likove i odnose dovoljno intrigantne da drže gledateljsku pažnju dulje vrijeme. Možda je u tom smislu najmanje zanimljiva prva priča (priče sukcesivno slijede iza prologa u kojem se ukratko predstavljaju protagonistice), ona o redateljici sapunice koja se brine o dementnom ocu, gdje je dojam da usprkos dobroj interakciji uvijek odlične Lane Barić i klasika Voje Brajovića materijal nema dovoljno sape da izdrži svoje trajanje bez osjećaja zalihosti. Međutim druge dvije priče – o obitelji u kojoj tomboy djevojčica (sjajna debitantica Helena Beljan) svjedoči raspadu braka svojih roditelja, majke šminkerice u sapunici (uobičajeno jako dobra Nataša Janjić) i oca prijestupnika (nadasve funkcionalni debitant dojmljive fizičke prisutnosti Goran Hajduković), te o trudnoj i teško bolesnoj producentici sapunice (odlična Nataša Dorčić) koja neočekivano otkriva ljubav sa znatno mlađim muškarcem (dobar Filip Križan), sinom njezina vanbračnog supruga preljubnika (funkcionalni Sebastian Cavazza) – bitno su složenije i dinamičnije, tako da film kvalitativno raste nakon prve trećine trajanja, sve do svog svršetka. A on je posebno dojmljiv, a i dirljiv: Ivona Juka uspjela je nakon svih trauma kroz koje je provela svoje likove većini njih podariti uvjerljiv happy end.
To je doista pravo majstorstvo u filmu koji krasi niz hrabrih autorskih izbora i odluka (spomenut ću tek izvanrednu paralelnu montažu u kojoj se asocijativno povezuju preljubnički seks majke/supruge s igrom njezine djece i supruga/oca, te seks sredovječne trudnice i mladića koji je polubrat djeteta koje ona nosi u svojoj utrobi), čija je autorica ponovno dokazala da se na nju mora računati kao na jednu od udarnih snaga hrvatske kinematografije.
