Novogodišnja podešavanja čitalačkog retrovizora, kada portale i novine pune top-liste, preporuke i popisi najboljih naslova iz prošle sezone, služe uglavnom tome da se prisjetimo što smo sve propustili pročitati. Ove bi ih godine, međutim, vrijedilo iskoristiti da spomenemo knjigu koje nije bilo ni na jednoj listi, preporuci ni popisu. Debitantski roman dvadesetosmogodišnje Sare Nović ‘Girl at War’ (‘Djevojčica u ratu’) objavljen je sredinom 2015., a na hrvatski (još) nije preveden: ništa neobično, utoliko, što ga nema na domaćim ljestvicama. Pa opet, o Hrvatskoj nam, na kraju godine posvećene političkom oživljavanju nacionalizma, može reći puno: govore nam to njegova poetička polazišta, recepcijska putanja i solidan uspjeh na anglofonom tržištu. Prvo izdanje u nakladi uglednog njujorškog Random Housea brzo je rasprodano, o knjizi su pisali specijalizirani američki literarni magazini i najutjecajniji mainstream časopisi, a kritike su varirale u rasponu od suzdržanih pohvala do oduševljenja.
Ne postoji, ukratko, domaća autorica ni autor čiji se medijski domet u prošloj godini može mjeriti s onim Sare Nović. Naravno, tako je dobrim dijelom zato što Nović i nije domaća autorica: iako u intervjuima i na službenoj web-stranici rado ističe svoju dvostruku, američko-hrvatsku pripadnost, pisanje na engleskom jeziku i pozicija unutar američkog književnog polja daju joj šanse kakve ovdašnji pisci nemaju, dok joj hrvatsko porijeklo i egzotična priča o balkanskom sukobu pomažu da te šanse iskoristi. U njenoj pripovijesti o Ani Jurić, desetogodišnjoj zagrebačkoj djevojčici koja početkom hrvatsko-srpskog rata gubi roditelje, nakratko završava na prvoj linije fronte pa zatim odlazi na usvajanje u SAD, da bi se 2001., kao dvadesetogodišnja studentica, vratila u posjetu kući, američki su kritičari prepoznali važan podsjetnik na gotovo zaboravljenu epizodu iz novije evropske povijesti. Ako im je nešto zasmetalo, bile su to stranice posvećene Aninim godinama u Americi: taj se ‘teritorij doima poznatim’ (Kapka Kassabova, ‘Guardian’), a opisi djeluju ‘iznošeno’, za razliku od ‘izvrsnih poglavlja o Hrvatskoj’ (Anthony Marra, ‘New York Times’). Čitajući roman ‘Girl at War’ iz ovdašnje perspektive, međutim, dojam je suprotan: upravo se ‘hrvatski’ dio priče čini skrojenim po konfekcijskim mjerama žanrovskih očekivanja prosječnog američkog čitaoca. Hipertrofija faktografije pritom ne pomaže. Nović spominje ‘balvan-revoluciju’ i desetodnevni slovenski rat, ‘Oba su pala!’ i Thompsonove ‘Čavoglave’, crvenog osječkog fiću i uvođenje hrvatskog dinara, nebodere u Ulici braće Domany i skele na zagrebačkoj katedrali…
Pa ipak, ta poplava detalja prije ostavlja dojam kompulzivnog, hiperrealističnog manirizma nego nenametljive uvjerljivosti, a usput nanosi i posve neobične greške. Neke su benigne, poput opisa kipa bana Jelačića koji ‘gleda prema jugu, prema Beogradu’; druge nas, međutim, vuku na sklizak teren egzotizacije nedavne prošlosti. I upravo tu knjiga postaje zaista zanimljiva čitaocima u Hrvatskoj. Najednom doznajemo da živimo u zemlji u kojoj čak i osmogodišnja djeca piju rakiju, ‘alkoholno piće koje u planinama kuhaju starice u svojim kadama i prodaju pokraj ceste u bocama Coca-Cole’; saznajemo da je Zagreb u ratu bio grad bez struje, vode i hrane, kojim se nakon bombardiranja širio miris spaljenog ljudskog mesa; čitamo o Cedeviti, ‘ratnoj namirnici’ koju su djeca dobivala ne bi li nadoknadila nedostatak vitamina, ali su onda o njoj postala ovisna… Traljava provjera podataka, međutim, nije i najveći problem priče, a nije to čak ni jednoobrazno suprotstavljanje ‘dobrih’ Hrvata i ‘zlih’ Srba: središnji motiv djece-ratnika, čini se, tu je nakalemljen samo zato da bi se za jedan ne naročito važan, pomalo već zaboravljeni rat s kraja prošlog stoljeća iznova nakratko zainteresirala razmažena anglo-američka publika.
U jedinoj dosadašnjoj kritici koja je upozorila na ovu eksploatacijsku tendenciju, slovensko-hrvatska teoretičarka Iva Kosmos zato je s razlogom zaključila da ‘na kraju roman i njegova recepcija otkrivaju više o SAD-u nego o ratu u Hrvatskoj’. Objavljen u niskotiražnom ‘The Massachusetts Reviewu’, njen tekst možda i nije ozbiljnije poremetio kolektivne pozitivne reakcije s one strane Atlantika. Svejedno, pomaže da se zapitamo što bi nam to roman ‘Girl at War’, uvjerljivo najutjecajniji i najpopularniji prošlogodišnji književni prikaz Hrvatske u globalnim okvirima, mogao otkriti s ove strane oceana, gdje nikakvih reakcija nije bilo. A mogao bi dosta; zato ga i vrijedi dopisati u imaginarnom postscriptumu svih onih novogodišnjih lista, popisa i preporuka. Na kraju 2015., godine izmrcvarene predizbornim pokušajima reanimacije nacionalizma, on nam pokazuje kako danas izgledaju temeljni hrvatski mitovi – Domovinski rat, slavna devedesetprva, borba za neovisnost – nakon što ih se uspješno prilagodi zahtjevima globalnog tržišta. Dobivamo, ukratko, nešto između izlizanog balkanizma i aktualnog trenda distopijske fikcije, nešto između lijene zapadnjačke imaginacije i prošlosti koja se preslaguje lako poput lego-kockica: nije naročito upečatljiv prizor, ali barem djeluje otrežnjujuće. Ukoliko nam je ovu pouku o vlastitoj marginalnosti morala dati sasvim prosječna američka proza, nema veze: stvarnost kojoj se uskoro vraćamo ionako će, po svemu sudeći, biti gora čak i od loše književnosti.
