Artistička grupa pomalo indijanskog naziva, Bacači sjenki, i njihov idejni guru Boris Bakal poznati su u Zagrebu i šire po svojim neoavangardnim predstavama i performansima kojima žele propitati ljudsku jedinku, kao i njezine veze s prostorom, poviješću i vlastitim identitetom. Često puta bi njihove predstave tragale za krhotinama sjećanja u sudaru s traumama prošlosti, pokušavale bi dozvati neku dobru emociju koju smo u sebi zakopali još kao djeca ili bi sasvim aktivistički tražile da se nešto u društvu popravi. Projekti ove grupe u pravilu se pojavljuju iznenada, nerijetko zasjaju negdje i na evropskom nebu, a onda se u njihovom ‘laboratoriju za interdisciplinarno stvaralaštvo’ dugo kuha ideja sljedeće umjetničke intervencije.
Njihova nova predstava ‘Bitka na Neretvi’, nazvana ‘natpovijesni i metadramski izvedbeni antispektakl’, pokušava putem jednog povijesnog događaja uspostaviti historijske i geografske veze različitih stvarnih junaka, u prvom redu onih koji rodbinski ili sudbinski nešto znače samim izvođačima na sceni. Taj ‘antispektakl’ izgleda tako da dvojica protagonista, Boris Bakal i Leo Vukelić, inače likovni umjetnik sa širokim dijapazonom estetskog iskustva i interesa, razgovaraju prilično stručno o tome kada, kako i s kojim vojnim motivima je počela ta slavna bitka na Neretvi u rano proljeće 1943. godine. Razgovor počinje duhovito, o istoimenom filmu Veljka Bulajića, spominjanjem grandomanske tehničke opreme, lokacija i logistike, sve do podataka o najvećem honoraru, koji je dobio Bata Živojinović, a ne Orson Welles ili Yul Brynner. Dijalog kasnije odlazi u povijesne meandre razbacanih sudbina očeva, majki i rodbine Lea i Borisa, od kojih su ostale stare fotografije i gomila dilema i izgubljenih tragova.
Ta ‘potraga za Arhimedovom točkom u svemiru’, kako piše u najavi predstave, neprestana je umjetnička i ljudska opsesija Bakala i Bacača sjenki da povežu isprekidane silnice naših života, da nas izmire s duhovima prošlosti i da uspostave mir u našim srcima i savjestima. Kroz razgovor ove dvojice aktera, čiji su roditelji i preci moguće u ratu bili na različitim stranama ili tko zna na kojima i zašto, struji želja današnjih tragača da ukrste iskustva i suoče se jedan s drugim. Taj susret na temu ‘gdje ti je bio ćaća kada je grmjelo’ nije nimalo lak: dvojica glumaca sjede jedan nasuprot drugom, sipaju limun sebi ravno u oči, jedu sirovi luk i nisu u pojedinim momentima nimalo nježni jedan prema drugome. Stavljaju različite kape na glavu, partizanske, četničke i ustaške, viču jedan na drugoga i naguravaju se stolovima, ali neprestano – razgovaraju. Predstava svojim verbalnim obratima pomalo sliči na onu briljantnu knjigu ‘Hrastovi koje obaraju’, koja opisuje razgovor francuskog konzervativnog predsjednika Charlesa de Gaullea i lijevo orijentiranog ministra kulture Andréa Malrauxa, u kojem se miješaju vremenske koincidencije, lucidne primjedbe i dramatične povijesne slike.
Izvedba ‘Bitke na Neretvi’ također pokušava odgovoriti na teška pitanja vremena u nekoj vrsti intelektualne avanture, ali njezino povezivanje povijesnih jednadžbi ipak je ponešto isforsirano, poznato i predvidljivo. Predstava se razvija u nekoj vrsti vremeplova naopačke, ali ne nudi dovoljnu proživljenost današnjeg pogleda, koji bi mogao biti autentična i svježa provokacija publici. ‘Zanimljiva predstava, koja nas je ostavila ravnodušnima’, izjavilo je nakon nje dvoje gledalaca. Moguće je da ovaj scenski ‘razgovor’ potraje kroz iduće izvedbe, pa je to i šansa da predstava sazrije do one vrste specifičnog praska koji pobuđuje pažnju jer odvaja ljudsku sudbinu, kako kaže Malraux, od pukog trajanja.
