Gospodarski program Mosta polako ali sigurno pretvara se u dim i pepeo. Glavni autor, profesor Ivan Lovrinović, sve je usamljeniji u njegovu zagovaranju. Božo Petrov i drugi mostovci još uvijek se zabavljaju bacanjem političara i njihovih privilegija, ali i prava, svjetini koja vjeruje da će se njihovim žrtvovanjem umiliti bogovima kako bi im olakšali život, a Lovrinovića su ostavili da se sam nosi sa sve brojnijim protivnicima ekonomskih reformi koje je ugradio u Mostov izborni program.
Bankari okupljeni u Kitzbühelu, kojima je mandatar Tihomir Orešković prošloga tjedna otišao na noge kako bi iz prve ruke čuo njihove želje i očekivanja, vjerojatno su zabili zadnji čavao u Lovrinovićev prijedlog reforme monetarne politike kao okosnice njegova i Mostova ekonomskog programa. Porukom Oreškoviću da njegova vlada mora podalje držati ruke od HNB-a i da ni slučajno ne smije mijenjati politiku stabilnog tečaja kune, jer bi u suprotnom mogla imati posla ne samo s njima kao najvećim hrvatskim vjerovnicima nego i s Europskom unijom i njezinom bankom te rejting agencijama, budućem premijeru i njegovoj vladi zapravo su rekli: ili mi ili Lovrinović.
U situaciji kad je u parlamentu već uspostavljena cijena za kupnju jedne zastupničke ruke (deset tisuća kuna mjesečno za znanstvene i ine projekte plus zapošljavanje jedne bliske osobe, koliko je tražila, a barem djelomično i dobila zastupnica Gordana Rusak za prelazak iz oporbe među vladajuće), Lovrinovićeve šanse da u ekonomski program vlade ugradi svoje ideje o ‘ozdravljenju monetarnog i financijskog sustava i cijele ekonomije’ svele su se na minimum. Petnaest Mostovih zastupnika još uvijek je ključno za uspostavljanje i održanje parlamentarne većine, ali u slučaju da mandatar Orešković i Domoljubna koalicija odluče poslušati bankarske moćnike iz Kitzbühela (a po svemu sudeći hoće), Lovrinović teško može računati na podršku svih mostovaca, jer je Božo Petrov kao njihov guru odlučio grčevito se držati za skute nestranačkog stručnjaka Oreškovića kako bi makar u tragovima održao na životu predizborne iluzije koje je uspješno prodao biračima.
Oni koji će s Petrovom ući u Banske dvore bit će samo kotačići u stroju kojemu će pogonsko gorivo davati HDZ. Most je tako postao upravo ono što se kleo da neće biti: mostić preko kojega je HDZ prešao kako bi nadomjestio nedovoljnu podršku birača za osvajanje vlasti
Mostu se sada događa ono što je radio drugima, ponajprije SDP-u i HDZ-u: koristeći svoj veliki postizborni ucjenjivački kapacitet, Petrov i društvo tjerali su dvije najveće stranke na svakakve političke vratolomije, pa i na skakanje u vlastita usta kako bi zadržale ili osvojile vlast, a sada kada su se odlučili s kim će formirati parlamentarnu većinu i sastaviti vladu, mostovci su i sami prinuđeni prilagođavati se i odustajati od svojih obećanja kako bi izbjegli nove izbore i zadržali zastupničke mandate i golemi komad izvršne vlasti. I oni su poput Cesarićeve male voćke poslije kiše opet postali obično, malo, jadno drvo: lokalni političari koji su kombinacijom demagoških populističkih poruka i izbornim programom skrpanim od šarenih i često neskladnih ekonomskih i javnih politika iskoračili na veliku političku pozornicu, na kojoj se većina pogubila i umjesto aktera zbivanja pretvorila u kulise koje nijemo gledaju kako se politički maheri njima poigravaju, seleći ih i razmještajući po pozornici kako im se prohtije i kako im u određenom trenutku odgovara.
Lovrinović u intervjuu ‘Jutarnjem listu’ optimistično govori da je u politiku ušao kako bi ideje, koje je godinama jalovo zagovarao, s pozicije vlasti počeo provoditi, pa će to učiniti sada kada je s Mostom uspio doći na korak do nekih od najvažnijih pozicija u izvršnoj vlasti. No u lice mu se već iscerila sudbina koju su u politici doživjeli mnogi prije njega: tako blizu, a tako daleko. Zajedno s Božom Petrovom i drugim mostovcima Lovrinović je forsiranjem nestranačkih stručnjaka na mjestu premijera i za ključne ministarske funkcije uspio spriječiti Zorana Milanovića i Tomislava Karamarka da preuzmu čelnu funkciju u vladi, a sada bi nestranački stručnjaci mogli i njega izbaciti iz Oreškovićeve vlade, odnosno njega i njegove ideje gurnuti u zapećak.
Dužnost vicepremijera zaduženog za gospodarstvo visi mu o niti, jer je vjerojatno neće ni biti, a ako je i bude, nakon Kitzbühela i Orešković ima valjanih razloga staviti veto na njegov dolazak na tu dužnost. Ako i bude vicepremijer, Lovrinović će o velikim promjenama u monetarnoj politici zemlje i dalje moći samo sanjati, jer podršku za njih neće imati ni u svom neposrednom okruženju, prije svega zato što će ono biti plod brojnih kompromisa između Mosta i Domoljubne koalicije, odnosno Petrova i Karamarka, uz Oreškovićevo asistiranje. Lovrinoviću iz ruku izmiče i Ministarstvo gospodarstva kao rezervna varijanta da svoje ideje realizira s pozicije vlasti. Zanimljivo je pritom da je u igru za tu ministarsku dužnost upravo Most ubacio nestranačkog stručnjaka Milana Račića, pa je Lovrinović dobio konkurenta iz ‘svojih’ redova i na kraju mu se lako može dogoditi da mu sve političke ambicije padnu u vodu. Preostat će mu samo da u zastupničkim klupama nastavi sanjati da po isteku mandata guvernera Borisa Vujčića dođe na čelo HNB-a, ali do tada tko živ, tko mrtav.
Lovrinovićev put preko izbornog trnja do političkih zvijezda, a potom pad koji je već započeo, samo je primjer koji razgolićuje Most kao navodno novu i sasvim drukčiju političku snagu koja će s jedne strane dokinuti jalovost, neznanje, nesposobnost, korumpiranost i klijentelizam etabliranih političkih stranaka, a s druge uspostaviti sasvim nova politička pravila igre po kojima će u budućnosti vlast u zemlji odlučujuće kreirati ad hoc okupljene kvazipolitičke udruge i stručnjaci različitih fela i usmjerenja, koji će svojim znanjima i sposobnostima preporoditi zemlju i njezino gospodarstvo.
Most je već ranije progutao četiri svoja zastupnika, nekolicinu je eutanazirao gurnuvši ih zajedno s njihovim reformskim idejama u zastupničke klupe, a Lovrinović i još nekolicina mostovaca koji su donedavno najavljivani kao ministarske perjanice na putu su da dožive sličnu sudbinu. Oni pak među njima koji će s Božom Petrovom ući u Banske dvore postat će tek kotačići u stroju kojemu će pogonsko gorivo davati HDZ kao najmoćnija članica Domoljubne koalicije. Krug se zatvorio i Most je postao upravo ono što se kleo da neće biti: mostić preko kojega je HDZ prešao kako bi nadomjestio nedovoljnu podršku birača za osvajanje vlasti.
