Dok posljednja obećanja Arapskog proljeća nestaju u evropskoj izbjegličkoj jeseni, čini se da smo napokon dobili sliku tuđe patnje po mjeri vlastite sućuti. Fotografije tijela Ajlana Kurdija, nepodnošljivo sitnog u pustoši bodrumskog pijeska, kanonizirane su za samo nekoliko dana. Smjestili smo ih u galeriju ikoničkih prikaza djece i užasa: pored gole vijetnamske devetogodišnjakinje čiji je uplakani bijeg pred plamenom napalma 1972. zauvijek zamrznuo reporter Nick Ut; uz bezimenu, izgladnjelu sudansku djevojčicu koju je 1993. fokusirao Kevin Carter. Kadrove turske fotoreporterke Nilufer Demir vidimo tako na kraju niza ‘moćnih fotografija koje su promijenile povijest’, uvjerava nas tabloidni ‘Daily Mail’. Ozbiljni i odmjereni ‘Guardian’ tvrdnju će tek donekle ublažiti retoričkim upitnikom: ‘Mogu li fotografije promijeniti povijest?’
Umjesto odgovora, bilo bi dovoljno prisjetiti se da je Vijetnamski rat trajao pune tri godine nakon što je Ut podesio objektiv i da deseci hiljada sudanskih dječaka i djevojčica gladuju još uvijek: ništa, baš ništa značajno neće se promijeniti na geografskom obodu naše znatiželje nakon što smo čuli priču Ajlanovog oca, saslušali ispovijest policajca koji je pronašao njegovo tjelešce, vidjeli dječački osmijeh na slikama iz obiteljskog albuma. Jer ‘migrantima i izbjeglicama očajnički trebaju brodovi, trajekti, vlakovi i smještaj’, kao što je sažeo Davor Konjikušić u pravodobnom i preciznom tekstu ‘Što s fotografijom mrtvog djeteta?’, objavljenom usred globalne erupcije empatije, na portalu ovih novina. A fotografije? One trebaju nama, da tragedijom pojedinačne sudbine prikrijemo sve što nas smješta u prvo lice anonimne množine.
Zato nam je i trebala fotografija dječaka koji, s razlogom upozorava jedan od direktora Human Rights Watcha Peter Bouckaert, ‘podsjeća na evropsko dijete’. Zato nam je trebala fotografija dječaka odjevenog onako kao što evropski roditelji ujutro odijevaju svoju djecu za školu ili vrtić. Zato nam je trebala fotografija s ‘naše’ strane Mediterana. Zato nam je trebala fotografija malenog izbjeglice koji traži utočište od rata, a ne tek sumnjivog ekonomskog migranta. Zato nam je trebala individualna priča, s centralnom figurom i mnoštvom sporednih likova, spremna za serijsku medijsku eksploataciju. I zato nam je, naposljetku, trebalo rušenje jednog od posljednjih novinarskih tabua, onog koji je prešutno branio objavljivanje fotografija mrtve djece.
Ono što smo propustili vidjeti, kao što to s fotografijama uvijek biva, stvar je perspektive. Da je perspektiva šira, valjda bismo ove evropske izbjegličke jeseni, dok brojimo 250 hiljada sirijskih azilanata, nešto češće spomenuli kako ih se u prošle četiri godine, daleko od naših fotoobjektiva, Bliskim istokom rasulo 12 milijuna
Ako ovakva analiza nekome djeluje surovo, bit će da je zabunom zamijenio vlastitu, medijski dizajniranu empatiju za tuđu stvarnu tragediju. Pa se neće zapitati zašto ne zna ništa o očevima, tetkama i obiteljskim fotografijama ono šestero djece čija je tijela, tek koji dan ranije, na libijskoj obali fotografirao Khaled Barakeh, da bi Facebook odmah izbrisao njegov album naslova ‘Multikulturalno groblje’. Nakon što je povratna sprega društvenih mreža i mainstream medija promovirala fotografije Nilufer Demir u neku vrstu kolektivnog supstituta individualne savjesti, doduše, Facebook je vratio Barakehov album na mrežu, pa smušenim priopćenjem porekao zabranu, pojasnivši kako je fotografije mrtve djece greškom registrirao kao spam. Priopćenje, naravno, nije bilo uvjerljivo – ni zbog sumnjivog tajminga, a ni zbog odranije poznatih, konfuznih uređivačkih politika zahvaljujući kojima Zuckerbergova tvornica novca uklanja čak i reprodukcije devetnaestostoljetnih slikarskih aktova – ali to je ionako manje važno. Pokušavajući prikriti istinu o svojim namjerama, nenamjerno nam je otkrilo istinu o Demirinim fotografijama. Nije, naime, problem u tome što su slike mrtve djece pogrešno prepoznate kao spam: problem je što smo naknadno povjerovali da one to nisu. Jer razaslane na bezbroj adresa tako da ih nismo mogli previdjeti, sveprisutne do zasićenja, šalju nam ponudu koju ne možemo odbiti: da zastanemo paralizirani užasom, da suspendiramo razum i analizu, da ne preispitujemo točku s koje gledamo maleno, bespomoćno Ajlanovo tijelo. Nude nam neočekivano jeftinu sućut, našu vlastitu pasivnost na posebnoj akciji, nešto kao popust na propust.
A ono što smo propustili vidjeti, kao što s fotografijama uvijek biva, stvar je perspektive. Da je perspektiva šira, valjda bi u okvir kadra stalo i onih šest malenih tijela s libijske plaže. Da je perspektiva šira, valjda bismo ove evropske izbjegličke jeseni, dok brojimo 250 hiljada sirijskih azilanata, nešto češće spomenuli kako ih se u prošle četiri godine, daleko od naših fotoobjektiva, Bliskim istokom rasulo 12 milijuna. Da je perspektiva šira, valjda ne bismo baš toliko često insistirali na razlici između ratnih izbjeglica i ekonomskih migranata, kao da je bijeg od neimaštine samo loša izlika za smrt u Mediteranskom moru, a ne argument kojim Viktor Orban ovih dana brani svoju bodljikavu žicu.
Ali perspektiva nije šira, pa je uzaludno moralizirati. Možda zato vrijedi tek uputiti još jedan, pažljiviji pogled na onaj prizor nepodnošljivo sitnog dječjeg tijela u pustoši bodrumskog pijeska. Tijelo je mrtvo, više mu ne možemo pomoći. Pustoš je znak za sve što smo propustili vidjeti.
