Poštujte instituciju budućeg premijera – izjavio je u ponedjeljak na izvanrednoj konferenciji za tisak zagrebački gradonačelnik Milan Bandić i time definitivno pomaknuo granice uvriježene predizborne etikecije u hrvatskom elitnom političkom borilištu, onom koje vodi do glavnih pozicija na vlasti. Ako se kandidati u kampanji za osvajanje parlamenta mogu pozivati na ekskluzivni zagovor Majke Božje po verifikaciji Crkve, uostalom, jedan tako uvjereni futurološki uvid niukoliko nije manje vrijedan kvalifikativ, a pamtimo i da Bandić nije prvi vidoviti Milan u našem javnom prostoru.
Milan je Bandić, doduše, svoju karijernu viziju iznio u trenutku konferencijske opće kakofonije, dok su ga novinari uglas pokušavali navesti da im odgovori na izvjesna dodatna pitanja, ali on se nipošto nije dao. Bilo je to okupljanje na kojem se lider partije nazvane prvenstveno njegovim imenom – Milan Bandić 365, Stranka rada i solidarnosti – i koalicije s nekolicinom sličnih stranačkih pojava, dakle, zapravo drsko narugao općenametnutim standardima suvremenih odnosa s javnošću. Predstavnici medija pojavili su se tamo opremljeni upitima o kontroverzama i dubiozama ovim i onim, a domaćin ih je počastio tek čitanjem jednog kratkog proglasa i, kako je rekao, ‘grickalicama i sokićem’.
Sve ostalo nije bilo baš atraktivno i ni po čemu se posebno ne izdvaja među više ili manje (ne)kreativnim Bandićevim prilozima hrvatskom političkom životu. Proglas se sveo na preizrežiran vic s obznanom da je Drugi svjetski rat – gotov, s valjda svime što to podrazumijeva, od međunarodnog pobjedničkog parakonsenzusa o interpretaciji katastrofe do prepuštanja nedjeljivog ostatka bilance povjesničarima. Spomenut je usput i Bandićev jumbo-plakat s nedvosmislenim hashtagom #Premijer, bez obzira na to što se sam apostrofirani kandidat u vezi s tim držao zagonetnije nego kad je posrijedi netom prispjela vijest o trijumfu nad silama Osovine.
Zagrebački gradonačelnik, drugim riječima, uznastojao je maksimalno preokrenuti ranokolovoški intermezzo uoči zahuktavanja kampanje velikih stranaka i nametnuti se kao ozbiljan takmac u tijesnoj završnici. On pritom poseže za impresivnim resursima kojima upravlja, pa je čitav Zagreb realno njegov natječajni hladni pogon, uz habanje stare teze kako državu nije bitno drukčije i teže voditi negoli glavni grad. A jest, barem ako govorimo o imaginarnoj tzv. ozbiljnoj državi te itekako složenijoj ekonomskoj politici, a ne o vladi na čelu s osobom za koju do imenovanja nije čuo nitko izuzev uskog kruga još opskurnijih posvećenika.
Bandić tako nimalo ne oklijeva da javnu funkciju zloupotrijebi u predizborne marketinške svrhe još direktnije od visokoparne mu državničke konkurencije s ministrima, koji predvidivo sijeku vrpce pred obnovljenim školama i zabijaju prvu lopatu na gradilištima prometne infrastrukture. On je stoga npr. proširio krug svog dobročinstva na sve Rome u Hrvatskoj, ne samo u zagrebačkom Kozari boku, obećavši za posjeta Slavonskom Brodu besplatne udžbenike svim školarcima iz hrvatske romske zajednice. Pojavio se i na sinjskoj Alci, gdje će ga alkarski vojvoda specijalno pozdraviti u mikrofon, a neimenovani svjedoci tvrde da je istodobno viđen na najmanje još dva mjesta u nekim drugim županijama.
Više je nego očito da Milanu Bandiću neće dojaditi populizam u najbanalnijem demagoškom izdanju, dakako, pa ni neprincipijelno preusmjeravanje gradskog novca u budžet za njegovu privatnu razbarušenu kampanju. No kao reprezentant zahtjevnije političke akrobatike, on samo naoko ima slabiji kredibilitet od niza varljivih subjekata poput Mosta ili Živog zida, a koji suštinski u istoj mesijanskoj maniri sugeriraju napaćenom narodu kako se napušta kleti Misir. Štoviše, gradonačelnik Zagreba makar ispoljava doticaj s naprednijim oblicima socijalnog života, za razliku od mlađih mu kolega s uznapredovalim simptomima metle u guzici.
Ali sa svima njima, pa i s Bandićem, ostaje problem zaodijevanja politike u tobožnji antiideološki pakung s markom sušte radišnosti i poštenja. I svi konformistički nude tzv. srednji put između navodno jako razmaknutih ekonomskih orijentacija lijevog i desnog centra, iako bi među dotične platforme bilo teško udjenuti i ovaj novinski list papira. Te alternative trže otklonom od etničko-političkih razmirica, kao da je i svjetonazorske teme od ustavnog ranga moguće svesti na politikantsko koškanje. A jasno je da ni blagoglagoljivi Milan Bandić ne može takva pitanja bez štete skriti iza egide nekog apolitičnog, čisto tehničkog zabrana.
