Riječ je o pljački golemih razmjera koja se, kao što je uobičajeno u bankarskom svijetu, pokriva dimnom zavjesom navodno mudrih i nerazumljivih riječi. Opljačkana je Hrvatska, a učinile su to strane banke, koje su vlasnice domaćih banaka. Banke majke preko banaka kćeri, koje su djelovale kao njihovi poslušni agenti, izvukle su u 2010. i 2011. godini, kako tvrdi prof. dr. Ivan Lovrinović, 3,5 milijardi kuna. Listajući stare biltene Hrvatske narodne banke, ekonomski analitičar i novinar Ratko Bošković pronašao je potvrdu Lovrinovićevih riječi. Isti iznos zabilježen je tu kao gubitak domaćih banaka u trgovanju s vrijednosnim papirima. ‘Kako to da nakon takvog šokantnog gubitka nismo čuli da je netko od nadležnih u Hrvatskoj pokrenuo bilo kakvu istragu o tome što se dogodilo?’ pita Bošković. Odgovor je jednostavan. Prvi bi trebali pokrenuti istragu oni koji su pokradeni, dakle strani vlasnici banaka. Ali to bi značilo da pokreću postupak sami protiv sebe, što se još nikad i nigdje nije dogodilo.
Operacija je tekla ovako. U trenutku kad su svi znali da će švicarski franak neminovno rasti, hrvatske su se banke ponašale kao da će se dogoditi obratno. Da će se njegova vrijednost sasvim sigurno smanjiti. S tom pretpostavkom, suprotnom zdravom razumu, one su prodavale vrijednosne papire, omogućujući da na njihov račun zarađuje svatko tko bi ih kupio. Zašto su to radile? Zbog neznanja ili intelektualne insuficijencije, obične gluposti? Ne, već upravo zato da bi pogodovale kupcima. Ti su kupci naime bili njihovi vlasnici, dakle strane banke koje su svojedobno budzašto pokupovale hrvatske banke. Očito je bila riječ o planu kako da se iskoristi promjena tečaja franka i izvuče novac iz Hrvatske. Nisu tada stradali samo hrvatski građani s kreditima vezanim uz franak, stradala je i Hrvatska u cjelini.
Dogodilo se to u trenutku kad je jenjavao veliki bankarski biznis s fondovima, u kojem su hrvatski štediše također izgubili ogroman novac. Banke su toliko smanjile kamate na oročenu štednju da je ona postala potpuno neatraktivna, ali su istodobno osnovale tzv. investicijske fondove u kojima su štediše (sad investitori, moš’ misliti) mogli dobiti znatno veće prinose. Ulaganje je, međutim, bilo rizično. Veća zarada nosila je i opasnost da se više izgubi. Nerijetko i cijeli ulog. Isprva se svako ulaganje isplatilo. Recept je bio isti kao kod famoznog financijskog inženjeringa s početka 1990-ih. Krenule su priče o velikim dobicima, što je bilo dovoljno da se ljudi pomame i počnu prebacivati u fondove sve svoje ušteđevine. Tada je njihalo odjednom krenulo na drugu stranu, pa su se umjesto dobiti počeli bilježiti gubici. Zašto se isprva dobivalo, a onda gubilo nije istražio nitko. U kakve su poslove odjednom počele ulagati banke da su izgubile sav golem novac svojih ulagača-štediša? Ni to nije istražio nitko od nadležnih. Može se samo pretpostaviti da se novac odlio istim kanalima kao i onaj od trgovine vrijednosnim papirima.
U to vrijeme, dakle oko godine 2010., počeo je i pad hrvatskog bruto domaćeg proizvoda, koji se nastavio sve do danas. Hrvatsko je gospodarstvo bilo i prije toga slabo, s uništenom prerađivačkom industrijom, velikim inozemnim dugom, deficitima i prejakom kunom prilagođenom interesima banaka i uvoznika. Mogu li se iz takve ekonomije izvući sve te milijarde kuna bez posljedica po njezino poslovanje, rast i zaposlenost? Tko želi, može u to vjerovati. Zašto su strane banke to ipak napravile? Zar im nije bilo dosta ono što i bez toga izvlače iz Hrvatske, gdje na gnjilom tlu propale ekonomije njima stalno cvatu ruže? Odgovor je u onoj staroj dosjetki o žabi i škorpionu. Ukratko, škorpion je tražio od žabe da ga prenese preko rijeke. Ali ti ćeš me ubosti, branila se žaba. Neću, jer bih se tada i sam utopio, tvrdio je škorpion. Nasred najdublje vode škorpion ipak ubode žabu. Ali zašto, sad ćeš i ti stradati? Ne mogu protiv svoje prirode. Ja sam ipak škorpion.
Nažalost, tako funkcionira i financijski sustav suvremenog kapitalizma. Bez pritiska sa strane, dakle bez ozbiljne državne regulative i kontrole, škorpion se uvijek ponaša u skladu sa svojom prirodom. U našem slučaju, kontrola je funkcionirala na primjer u slučaju Zdravka Peveca koji je također izvlačio novac iz svog poduzeća, ali kad moćne strane banke zagrabe gdje ne bi smjele, odgovorni šute. Ili, točnije, konstatiraju u svojim biltenima gubitak banaka na trgovini derivatima. I nikom ništa. Pojeo vuk magarca. Nitko se nije pitao ni kakve bi sve strukturne reforme trebalo provesti i koliko bi se moralo uštedjeti u javnoj potrošnji samo da se pokrije gubitak zbog tog nelegalnog izvlačenja novca. I to novca koji je trebao služiti za kreditiranje novih projekata, otvaranje radnih mjesta i povećanje dohotka zemlje. Pravila koja njemačke banke moraju poštovati u Njemačkoj u Hrvatskoj su samo mislena imenica.
Članstvo u Europskoj uniji tu nije promijenilo ništa. Koncem 1990-ih i početkom 2000-ih govorilo se da će zdrava konkurencija dovesti do bitnog pojeftinjenja kredita, čim strane banke dođu u Hrvatski. Kad se to dogodilo, one su se brzopotezno kartelirale, pa je Hrvatska postala zemlja s najskupljim kreditima u Europi. Onda se tvrdilo kako će sve to riješiti članstvo u EU-u, gdje navodno vrijedi ta žuđena međubankarska konkurencija. Sad smo doživjeli i to čudo. Svatko gleda samo svoj džep i profit, ne birajući sredstva da do njega dođe. Predsjednici vlada – Angela Merkel je najnoviji primjer – nastupaju kao agenti svojih korporacija. U Bruxellesu stalno djeluje 30.000 lobista. Korupcija? Bože sačuvaj! Sustav.
Posljednjih godina, međutim, stanje u Europi se drastično mijenja. Niz zemalja više ne pristaje na položaj unutrašnjih kolonija u EU-u, kojima vlada i koje eksploatira bogatiji sjever. Točnije, najčešće njemačke banke i krupne korporacije. To su Mađarska, Grčka, Italija…, a uskoro će im se priključiti i Španjolska. Nova podjela interesnih sfera, koja se tako krvavo provodi u arapskom svijetu i Ukrajini, stvara nova savezništva. Grčki dio Cipra, koji je inače članica EU-a, dobio je na svoj poziv rusku vojnu bazu. Igra s plinom i Južnim tokom daleko je od završetka. Ako smo europska braća, kese nam nisu sestre.
Sve više zemalja odbacuje politiku štednje, interne devalvacije i navodnih strukturnih reformi, odnosno politiku škorpiona koja se želi provoditi do zadnje kapi njegovog otrova. Kod nas se, nasuprot tome, i dalje baja o reformama, koje se svode na smanjivanje domaće potrošnje kako bi ostalo više za strane kreditore. Ali zašto se tako stoički hladno šuti čak i na pothvate kakav je bio ‘gubitak na trgovini derivatima’? Je li opet aktualna ona Njegoševa da vuk na ovcu svoje pravo ima?
