Mi bismo napravili puno bolji program. Nije da nedostaju ideje. Nemojte zaboraviti da nam je pristojba u posljednjih devet godina 80 kuna. Po izračunu da ona može biti i do 1,5 posto prosječne hrvatske plaće, ona bi mogla iznositi i 96 kuna. Mi bismo sa 16 kuna razlike napravili čuda – rekao je sredinom prosinca Bruno Kovačević. Ova izjava glavnog urednika svih televizijskih programa Hrvatske radiotelevizije uvreda je inteligenciji građana i onih zaposlenika HRT-a koji još uvijek nastoje raditi pošten novinarski posao. Prisavska dalekovidnica zadnjih je godina postala toliko tragičan fenomen – što zbog politički podobnog i skandalozno lošeg programa, što zbog sudskog progona novinara, što zbog ostalih razloga – da o njoj izvještavaju i europski mediji. Na njemačkom javnom radiju Deutschlandfunk 6. prosinca emitiran je pedesetominutni dokumentarac naslovljen jednostavno ‘Hrvatska radiotelevizija’. U najavi piše: ‘Hrvatska radiotelevizija zastrašujući je primjer toga u što se može pretvoriti jedan javni servis. Lekcija o državnoj medijskoj politici i njenim zamkama.’
- To nisam ja napisala, nego jedan od urednika. Osobno bih rekla da je prije riječ o tužnom primjeru. Na HRT sam došla naivna, no brzo su mi kolege ispričali koliko su tu loši radni uvjeti. Puno novca sliva se u HRT. S tim sredstvima program bi mogao biti mnogo bolji. Neobično je i da građani koji iz mjeseca u mjesec plaćaju pristojbu ne zahtijevaju da postane bolji - kaže za Novosti autorica dokumentarca Grit Eggerichs.
Tijekom 2019. provela je na HRT-u osam tjedana kao gostujuća novinarka. Prvi dojmovi koji proizlaze iz dokumentarca su zbunjenost odnosima u ovdašnjem javnom servisu. Njeni sugovornici – nitko pod svojim imenom, a ne čujemo im ni izvorni glas – pripovijedaju o sveopćoj zapuštenosti i neprofesionalnosti. Ocrtavaju se kafkijanska atmosfera, depresija i strah – strah od otkaza ukoliko se usprotive praksama koje vladaju na HRT-u.
‘Urednički kolegij Dnevnika ne traži zanimljive aktualne teme. Samo se čitaju vijesti, a najbolje su one koje nisu nikakve istinske vijesti: da je zemlju pogodila oluja ili da je predsjednica posjetila neku tvornicu. Urednici su opsjednuti vremenom i religijskim procesijama te vole proizvoditi potpuno besmislene izvještaje. Rade sve što mogu da ne izazovu ljutnju vlasti’, kaže novinarka s višedesetljetnim stažem na HRT-u, koju je Eggerichs nazvala ‘Mirjana’. Na pitanje zovu li visokopozicionirani članovi HDZ-a urednike s uputama kako izvještavati, sugovornica odgovara da ‘to više nije potrebno’. ‘Vjerojatno ponekad i zovu, iako to ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Međutim, kada razgovaram s ministrima i političarima, nema prilike da se postavljaju relevantna pitanja. A kada se usudiš to ipak uraditi, izazoveš bijes urednika i nadređenih, zato što si napravio nešto što nisu tražili. Nije dopušteno predsjednici postavljati pitanja ili joj se suprotstaviti’, dodaje ‘Mirjana’.
Eggerichs za Novosti komentira da se ne radi toliko o direktnoj političkoj kontroli koliko o tome da je linija nezamjeranja posve interiorizirana – riječ je o poslušnosti onome što se unaprijed pretpostavlja da su želje vlasti.
- Čini se da vlada klima zabrane. Važne teme koje bi javni servis trebao problematizirati ne diraju se: od toga što stoji iza kineskog uključivanja u gradnju Pelješkog mosta preko srpske manjine do ekonomskih pitanja. Ako ih problematizirate, prije ili kasnije doći ćete do kritičkih pitanja, a to nije poželjno. Kritizirat će vas urednici, možda dobijete i upozorenje. Nakon nekoliko upozorenja gubite posao. Ako si to ne možete priuštiti, ostaje vam da se prilagodite - kaže nam Eggerichs. Dodaje da ne želi biti arogantna: problemi u radu i određena površnost u obradi tema postoje i u Njemačkoj. No ondje je uzrok površnosti želja da se na internetskoj stranici privuku klikovi, takozvani clickbait, dok je kod nas riječ o politici nezamjeranja vlasti.
Drugi sugovornik, nazvan ‘Josip’, vodio je jednu redakciju u doba kada je v. d. glavnog ravnatelja HRT-a bio Domagoj Novokmet, nakon što je Kukuriku koalicija na izborima 2011. preuzela vlast. Tada je na HRT-u smijenjeno četrdesetak urednika. No to se ne može usporediti s čistkom ideološki nepodobnih novinara provedenom 2016., nakon što je na vlast došla tvrda desna koalicija Mosta i HDZ-a. ‘Stožernu hrvatsku stranku’ tada su, podsjećamo, vodili Tomislav Karamarko i Zlatko Hasanbegović. ‘Na određene pozicije ljudi su i 2012. došli po političkoj liniji, ali to su barem bili profesionalni novinari. Također, mi nismo ukidali čitave emisije. Ljudi koji sada vode HRT jednostavno su loši novinari. Čak i oni koje smo mi gurnuli u stranu kažu da su 2016. na pozicije došli nesposobni. Uobičajeno je da se nakon svake smjene vlasti smjenjuju urednici vijesti. No nikada ranije nije se diralo kulturnu i obrazovnu redakciju ili program za djecu. U ožujku 2016. posvuda je izvršena čistka’, priča njemačkoj kolegici novinar, također s višedesetljetnim iskustvom na HRT-u.
Dokumentarac obrađuje i slučaj Ljubice Letinić, kojoj su te 2016. ukinute emisije na Trećem programu radija. Desničarska udruga Hrvatski novinari i publicisti pokrenula je javnu hajku, proglašavajući njene emisije ‘zagriženim marksističkim aktivističkim jugo-uporištima’. Kao primjer HNiP-ovci su tada istaknuli emisiju o pionirskoj organizaciji u Jugoslaviji: koautor te – prema pionirskoj organizaciji dijelom i kritički usmjerene – emisije, potpisnik je ovog teksta. Nagrađivana novinarka i urednica Letinić danas, kao i brojni drugi profesionalci, više ne radi na HRT-u.
Njemačka novinarka precizno je također uočila koliko su i Hrvatska i ‘katedrala hrvatskog duha’ zarobljene u prošlosti. ‘Putujem u Vukovar’, kaže Eggerichs u dokumentarcu, ‘zato što počinjem shvaćati da četveroipolgodišnji rat bitno određuje politiku i program HRT-a.’ Prisustvuje govoru predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović 3. svibnja, u povodu Dana grada Vukovara, i čudi se da je četvrt stoljeća nakon kraja rata naglasak isključivo na hrvatskim žrtvama. Ne govori se o žrtvama Srba u Hrvatskoj, kao ni o realnim životnim problemima. Eggerichs intervjuira Vukovarku iz mješovitog braka čiji su članovi obitelji stradali od obiju strana u ratu. ‘Takvih ljudi u programu HRT-a nema. Ne uklapaju se u sliku’, pripovijeda novinarka. Za Novosti kaže da su za nju konkretni i svakodnevni problemi građana teme bitno važnije od nacije, ‘no urednici na HRT-u uvijek bi rekli ‘važnija je nacija”.
Dokumentarac ‘Hrvatska radiotelevizija’ popisuje i objašnjava niz skandala koje je u posljednje vrijeme priredio HRT: bojkot koji su zbog njegovih tužbi protiv novinara u veljači organizirale nevladine organizacije i opozicija, činjenicu da je serija o NDH povjesničara Hrvoja Klasića ostala nedovršena i neemitirana, promoviranje knjige Igora Vukića kojom se negiraju zločini u Jasenovcu.
- I kod nas u večernjim vijestima gostuju zastupnici Alternative za Njemačku, koji relativiziraju nacionalsocijalizam. No oni sjede u parlamentu. Želimo znati što misle, a potom se o tome kritički raspravlja. Pozvati poricatelja holokausta da promovira svoju knjigu bio bi golem skandal. I u Hrvatskoj je to bio skandal, ali u Njemačkoj se to ne bi dogodilo - ističe Eggerichs.
Jedan od osnovnih problema je taj što HRT do danas funkcionira više kao državni nego kao javni servis, iako je ovo potonje definirano još 2000., nakon što je tijekom rata i devedesetih bio sredstvo gole propagande.
- Znamo iz iskustva u Njemačkoj da treba vremena kako bi došlo do promjene mentaliteta novinara državnog servisa, ali taj proces mora podupirati i politika. Ravnatelje javnih servisa kod nas biraju vijeća, skupštine čije članstvo u osnovi odgovora presjeku društva. Zahvaljujući tome utjecaj politike nije ni izbliza moguć u mjeri kao u Hrvatskoj - dodaje njemačka novinarka.
U Hrvatskoj se glavni ravnatelj HRT-a bira u Saboru. Eggerichs je za dokumentarac pokušala intervjuirati glavnog ravnatelja Kazimira Bačića, ravnatelja programa Renata Kunića i Brunu Kovačevića. Na nijedan upit e-mailom nije dobila odgovor. I dok Bruno Kovačević priželjkuje da se u HRT ulijeva još više novca građana, publiku mlađu od 50 godina program Prisavlja uopće ne zanima, a Hrvatska je po slobodi medija, prema listi Reportera bez granica, iza Poljske. Sve to bilježi ovaj dokumentarac, svjedočeći kako naš javni servis percipiraju u Europi. ‘U 21. stoljeću i s budžetom od 200 milijuna eura naš menadžment ne razmišlja o streamingu ili podcastima. Najveća opasnost za javni servis je da postane potpuno irelevantan. Na N1 televiziji, kažu mi kolege koji rade tamo, a nekada su radili ovdje, o HRT-u se govori kao da je u pitanju Sjeverna Koreja’, zaključuje u dokumentarcu ‘Josip’.
