‘Obraćamo se državi i dajemo joj razuman rok da odgovori na prijetnje’, rekao je Marko Jurič, ulazeći tako u vrhunac večeri. ‘Ako ne naprave ništa, mi zadržavamo prirodno pravo svakoga, pa tako i hrvatskog naroda, na samoorganiziranje.’ Konferencijskom dvoranom Matice hrvatske prolomio se buran aplauz. ‘Opa!’, ‘tako je, tako je!’, odzvanjalo je podrumskim zidovima u centru Zagreba, dok su se učesnici međusobno pogledavali i s oduševljenjem potvrdno klimali glavama. Dvjestotinjak ljudi u publici, predvođenih samim skorupom domoljubne misli - Božidarom Alićem, Jurom Vujićem, Josipom Jurčevićem, Zvonimirom Hodakom i drugima - djelovalo je iskreno iznenađeno. Voditelj Z1 televizije očigledno ih nije pripremio na sadržaj ‘Projekta Velebit’, organizacije i pokreta koji je nedavno osnovao u Zagrebu s ‘hrvatskom emigracijom’. ‘Za sada je riječ o intelektualnoj revoluciji’, poručio je Jurič, pozvavši sve zainteresirane da mu se pridruže. Iako nije želio otkriti krajnje metode i ciljeve pokreta, stvari su u nastavku postale poprilično jasne.
‘Srpsko narodno vijeće dobiva 20 milijuna kuna iz proračuna. Što rade s tim novcem? Možda kupuju oružje?’, kazao je Jurič, usmjerivši istu dilemu na pojedine novinare ovog tjednika i drugih medija, intelektualce, neprofitni sektor, te nedomoljubne predstavnike akademske zajednice. Oni, veli Jurič, objavljuju popise nepoćudnih Hrvata, najavljuju revolucionarnu borbu protiv fašizacije društva i prijete da će pucati. Od ideološke ugroze po hrvatsko nacionalno biće, postali su, dakle, možebitno naoružani odredi koji prijete njegovom fizičkom integritetu. ‘Zašto moramo razmišljati je li uzvik ‘Smrt fašizmu’ prijetnja ili isprazno lupetanje?’, poručio je Jurič, pronašavši opasnost za sebe i istomišljenike u krilatici upućenoj fašistima, prije nego što će uputiti citirani ultimatum državi.
‘Zašto moramo razmišljati je li uzvik ‘Smrt fašizmu’ prijetnja ili isprazno lupetanje?’, poručio je Jurič, pronašavši opasnost za sebe i istomišljenike u krilatici upućenoj fašistima, prije nego što će uputiti citirani ultimatum državi
Kao uzor za djelovanje ‘Projekta Velebit’, Jurič je naveo stotine hrvatskih mladića, pripadnika ‘neprijateljske emigracije’, koji su šezdesetih godina 20. stoljeća izvodili različite diverzantske akcije, poput otmica, ubojstava i upadanja u veleposlanstva diljem Europe. ‘To nisu bili nikakvi mekani likovi koji su tek tako sjedili u kafićima i dijelili neke letke. To su bili sposobni ljudi koji su znali odgovoriti. Emigracija je bila u ratu, i to u vrlo uspješnom ratu’, kazao je Jurič, naglasivši kako je ovo početak odgovora na vapaje brojnih građana koji mu se žale da su komunisti preuzeli sve društvene položaje. Projekt, ukratko, koji ne znači miran i dostojanstven prosvjed, paljenje svijeća i moljenje krunica. Ne, rekao je Jurič, cilj je da ‘učmalu neučinkovitost, izvitoperenost hrvatskog identiteta, vratimo u autentičan oblik. A to je da su Hrvati ne samo uspješni ratnici, nego i pobjednici’.
Uzme li se u obzir činjenica da su ove riječi izgovorene u Matici hrvatskoj, te da je Matica i suorganizator događaja, bio je to spoj visoke hrvatske kulture – koju predstavlja velebno Matičino zdanje – i njenih najnižih strasti – koje utjelovljuju velebni huškači. Ima, uostalom, i neke logike u tome da je u utrobi institucije koja počiva na kultur-političkoj reprodukciji ugroze od Drugih začeta ideja o prelasku na njihov organizirani progon.
Iako će teza možda biti shvaćena kao pretjerivanje – ne ova o idiotima, to je jasno kao dan, već o pozivu na orkestrirani nasrtaj na konkretne javne osobe - ona ne može biti preciznija i jasnija: devetog studenog 2016. godine, pred nekoliko stotina razgaljenih Hrvata, u Matici je hrvatskoj najavljen projekt fizičkog i svakog drugog obračuna s pojedinim predstavnicima srpske manjine, medija i liberalne demokracije.
Mjesecima su Jurič, Hrvatski novinari i publicisti, etički suci te brojni drugi učesnici ovog događaja huškali na pojedince i cijele skupine, upozoravajući na ugroženost većine od manjina, kroz zrcalni odraz njihovih intelektualnih i moralnih doprinosa hrvatskoj javnosti. Blistavi sukus takve tupe inverzije stvarnosti i, zapravo, krajnji doseg ovdašnje desnice, možda je najbolje prikazan one večeri u Matici: na tribini pod nazivom ‘Medijsko nasilje i politička kultura u Hrvatskoj’, glavnu su riječ imali notorni medijski nasilnici, šoveni i revizionisti. Unatoč svemu, njihovi apeli dosad su završavali tek na pokojoj pljuvački, psovki, prijetećim pismima u sandučićima ‘neojugoslavena’, pa možda i sabotiranim automobilskim kotačima ‘srbočetnika’.
‘Projekt’ poput ‘Velebita’ utoliko je odgovor na neostvarene krajnje žudnje hrvatskih nacionalista, i svih onih koji im se žele pridružiti u platformi za djelovanje u totalitetu – od otvorenog preuzimanja uloge anonimnog forumaškog polusvijeta, do konkretnih batinaških akcija na terenu, po uzoru na romantizirane teroriste.
Blaćenje tako pronalazi mlaćenje, kao jasnu i neminovnu posljedicu HDZ-ove politike i medijske te intelektualne baze koju su u zadnjih godinu dana doveli u mainstream, uz šutnju MOST-a i insajderskih umjerenjaka kao što je Andrej Plenković.
Nasuprot svemu tome, stoji ona stara dilema: treba li se uopće baviti frustracijama desničarskog mulja, budući da im se tako daje na važnosti? Možda i ne. Ali prije nego što prestanemo pisati o njima, vrijedi se obratiti državi i dati joj razuman rok da odgovori na prijetnje. Ako ne naprave ništa, zadržavamo prirodno pravo da ih se svakodnevno naziva fašistima koji imaju službeno i prešutno pokroviteljstvo Matice i Republike Hrvatske.
